U srcu Grada, gdje su zidine, Stradun i brojne druge predivne stoljetne građevine svjedoci bogate povijesti, svakodnevica malobrojnih stanovnika sve više postaje izazov. Nekada nije bilo tako, govore sa sjetom oni koji pamtne drugačiju povijesnu jezgru. Grad je u današnje doba suočava s razvojem turizma, a pravi život u njemu povlači se pred komercijalizacijom i suočava s gubitkom autentičnosti. O tim izazovima, kroz humorističan način progovara predstava "Afitavanje i njeke druge stvari", nastala prema tekstu spisateljice Renate Zlatković. Predstava je vjerno dočarala svakodnevicu obitelji koja, iako se ne bavi iznajmljivanjem, itekako osjeća posljedice turističkog pritiska na gradsku jezgru.

U razgovoru s Renatom, autoricom ovog izvrsnog djela koji je oduševio publiku i kritiku, dotakli smo se složenih emocija života u Gradu – onoga što je nekada bio, što muči njegove stanovnike danas i što bi mogao postati u budućnosti. Kroz svoja iskustva, priče i oštre opaske, Zlatković nam otkriva kako je njezin tekst nastao iz ljubavi prema rodnom kraju i dubrovačkom govoru, ali i iz želje da se kroz smijeh i kritiku progovori o ozbiljnim problemima s kojima se danas suočavaju posljednji pravi stanovnici Grada.

Čestitam vam na uspjehu, na izvrsnom tekstu iz kojega je nastala kazališna predstava koja je oduševila publiku. Jesu li se slegli dojmovi?

- Prošlo je više od mjesec dana i dojmovi su se slegli. Iskreno, moram reći da nisam očekivala takve reakcije, što zbog svoje samokritičnosti, što zbog svog perfekcionizma. Čak me bilo strah nakon premijere pogledati osvrte, pa sam to učinila tek kad su mi drugi rekli da su kritike bile pozitivne. Inspicijentica u KMD-u mi je rekla da je šokirana atmosferom u publici, da nije nikad doživjela takav spoj teksta i glume koji je bio skoro pa savršen. Ipak, treba naglasiti da su glumici iz predstave amateri.

Vaše djelo je oduševilo publiku, tema je životna, svedubrovačka svakodnevica. Koliko dugo ste pisali ovaj tekst?

- Ja sam po vokaciji romanopisac, što znači da imam problem sa sažetim tekstovima, pa sam tako i ovaj pisala kao da pišem roman. Bila je to velika količina teksta, s dugim replikama, a predstava se na kraju svela na četvrtinu originalnog teksta. Inače, ja jako brzo pišem. Priprema mi oduzima puno vremena, razmišljam o romanu, istražujem, čitam, razgovaram s ljudima… Taj proces ponekad traje i godinu dana, ali kad dođe onaj trenutak da to prebacim u drugi „medij“, onda sve ide jako brzo i za dva-tri mjeseca mogu napisati roman. Prva verzija 'Afitavanja' je nastala prije pet godina, naknadno sam dodala još dva lika koja su radnju obogatila aktualnim stvarima iz naše društveno-političke zbilje.

Vaš tekst je prava riznica dubrovačkog govora. Jeste li se pribojavali da publika neće razumjeti?

- Živim u Gradu, na Prijekome i u mojoj ulici koja ima 24 broja živjelo nas je 70-ak, možda čak i 80, a sad smo se sveli na 15-ak ljudi. To zapravo više nije ulica iz mog djetinjstva i mladosti niti je ovaj grad ono što je bio nekada. Ne mogu se pomiriti s time da je postao prazna kamena ljuštura, Disneyland koji je tu da zadovolji ljude koji dolaze, a mi im želimo izvući što više love. Drugim riječima, Grad je izgubio identitet. Upravo zbog toga sam napisala ovo djelo na dubrovačkom govoru, jer svaki lokalni govor predstavlja važan element identiteta lokalne zajednice. Malo sam se pribojavala hoće li ljudi razumjeti tekst, ali kasnije sam si rekla 'Pa zašto ne? Neka se malo pomuče'. Uostalom, to je govor 20. stoljeća i tako su govorile naše mame i none, to su riječi koje su bile u svakodnevnoj upotrebi. Zašto im onda ne bismo opet udahnuli život, makar na pozornici? A možda se netko i „navuče“, pa se ili vrati dubrovačkom govoru ili ga nauči.

Pojava afitavanja nije od jučer. Kako je to bilo nekada? Je li turizam bio pitomiji.

- Da, turizam je bio nekada pitomiji. Prvo, bilo je manje privatnog smještaja, ljudi su uglavnom išli u hotele; drugo, sezona je trajala znatno kraće, do početka školske godine i onda bismo od polovice kolovoza bili mirni. U susjedstvu nije bilo 50 apartmana. Sada je to, nažalost, postalo industrija. Industrija u smislu bezličnosti i masovnosti. Prije su ljudi iznajmljivali da bi sebi 'popravili' kućni budžet, nisu to shvaćali kao poslovnu karijeru. Najbolje od svega je bilo to što su živjeli u tim kućama koje su iznajmljivali pa nije bilo nereda i galame. Danas smo mi koji ne afitavamo u manjini. U neku ruku smo obespravljeni, pa kad se netko od nas i pobuni, nerijetko ga iznajmljivači i njihovi sljedbenici, osjetljivi i na najmanju kritiku i osjećajujući se ugroženima, nazivaju 'njorgetalom', 'babetinom' i sličnim grubim imenima. Ili izgovore meni omiljenu rečenicu: „Odseli se ako ti smeta.“ Ne treba je komentirati, veoma lijepo ih oslikava. Često kažu kako svi mi živimo od turizma. Ne, ne živimo. I sva sreća da ne živimo. I mi drugi plaćamo porez, prirez i sva ostala davanja i itekako punimo državni proračun a, gle čuda, ne radimo u turizmu. Turizam bi, po definiciji, trebao biti uslužna, tercijarna djelatnost. Samo nadogradnja na proizvodnju koja bi trebala biti osnova. I to je cijela mudrost.

Danas smo ipak svjedoci nekog prekomjernog turizma koji doslovce guta grad. Tko je kriv – oni koji afitavaju, političari koji imaju alat u rukama, a to su zakoni pa bi kroz njih mogli uspostaviti red ili su pak krivi turisti koji dolaze?

- Promijenila se struktura turista. Ranije su putovali ljudi koji su imali novaca i, najčešće, ljudi s obiteljima, umirovljenici koji su u hotelu odsjedali danima... U novije vrijeme dolaze gosti koji 'protrče' kroz grad i mislim da mnogi ne znaju ni gdje su došli. Kad vidite turista koji je došao u Dubrovnik, a samo mu je bitno da dođe ispod Jezuita snimiti selfie, jer se tu snimala scena iz Game of Thronesa, onda čovjeku dođe muka pa se pita – čemu sve ovo? Mi bismo trebali biti grad povijesti, kulture, umjetnosti... Ali koga briga za to? Vjerojatno jedino nas 'dinosaure' koji smo tu ostali živjeti.

Da, ali mnogi ljudi iz Grada su svojevoljno prodali nekretnine i otišli iz povijesne jezgre.

- Ja uvijek kažem da nas je uništila ingordeca... Znači, soldi. Trebalo je trčati za soldima i sebi olakšati, ali pri tome smo nastradali mi drugi koji svijet i život promatramo kroz jednu drugu prizmu. Ljudi koji su prodali kuće i odselili samo su iskoristili priliku koja im se pružila. Zahvaljujući stanarskom pravu otkupili su kuću za 2000 njemačkih maraka, a prodali je za pola milijuna eura. Netko im je to omogućio. Netko im je omogućio i prodaju nekretnine koja ima status spomenika kulture. Pa sad na krovu te kuće, dakle, spomenika kulture, umjesto dva imate šest belvedera, imate taracu koje tu nikad nije bilo, ali je zato kominata netragom nestala. O unutarnjim intervencijama i radovima, odnosno tonama i tonama kamena koje završe na odlagalištu građevinskog otpada nakon svake „rekonstrukcije“ a kojima bi se mogao izgraditi jedan novi Grad, ne treba uopće govoriti. U Gradu su postojale tvornice i velike tvrtke koje su zapošljavale veliki broj ljud. Postojali su i hoteli i hotelska naselja, i u Gruž su i u ono doba uplovljevali kruzeri. I sve je funkcioniralo. Da ponovim, problem je nastao kad se uništila industrija i kad smo se orijentirali isključivo na turizam. I to na turizam u ovom, meni ne osobito privlačnom i dragom, obliku.

Kako je vama živjeti u gradu? Kakvi su vam dani, noći?

- Pa evo, ja zadnjih godina ne želim ići na godišnji odmor u ljetnim mjesecima, jer mi je bolje da sam na poslu. Ovdje sam mirna i kažem često: moja knjižnica je moj sanatorij. Noću je teško. Pitam se tko su ti ljudi, gdje žive, odakle dolaze? Oni se jednostavne ne znaju ponašati civilizirano. Ne može se netko u 3 sata iza ponoći penjati ulicom, urlikati ispod nečijeg prozora, mokriti u cvijeće, povraćati po pjanarotima... Ne može mu iz čiste obijesti i bezobrazluka komadima pizze gađati lincuo na sušilu, niti činiti sklekove ispred kućnih vrata zato što u sobi nema dosta mjesta, niti na sav glas telefonirati pod prozorom zato što u sobi nema signala. Da ne nabrajam sada što sve moji susjedi i ja trpimo od svih tih „deset posto više nego lani“, pošli bismo udugo. Riječ je o manjku elementarne pristojnosti. Turisti često nisu ni svjesni da u povijesnoj jezgri netko živi. To bi im trebali reći vodiči, vlasnici apartmana, zaposlenici u agencijama... Najprije nije lako zaspati, a kad uspiješ, onda ujutro moraš rano ustati i poći na posao. Sva sreća pa nisam neurokirurg, i neću nikoga ubiti jer se nisam naspavala! Kvaliteta života je općenito loša: mi domaći nemamo ambulantu, cijene hrane su više u butigama u Gradu nego u onima u drugim dijelovima grada, asortiman je također prilagođen turistima, nema dostave na kućna vrata, jedva smo se izborili da nam i dalje donose plin...

Pretjeruju li ljudi kad kažu da je prije bilo bolje? Ipak i prije je bilo puno turista.

- Bilo je bolje jer smo mi bili mlađi, pa nam je sve bilo dobro i lijepo! Ipak, ljudi su prije bili pristojniji, odgojeniji, empatičniji i, nadasve, obzirniji. Na Stradunu, u pauzi za objed, butige se nisu zaključavale. Tim istim Stradunom nitko nije hodao gologuz, makar temperatura skočila preko 30 stupnjeva. Ulica je bila ulica, a ne „taraca“ kako je danas nazivaju ugostitelji. Ulicom se prolazilo, ali i igralo. Svejedno, nikome od nas djece ne bi palo na pamet biti na ulici između 14 i 17 sati. Mama bi mi znala reći: „Zatvori vrata od banje, nemoj da se centrifuga čuje vanka.“ Ili „Tri ure su, nemoj sad usisavat, tete Made je pošla leć.“ A danas... partijanje u apartmanu do četiri ujutro uz preglasnu muziku. Ili, poslije ili prije sezone, bušilica u tom istom apartmanu u 23 sata! I nikoga ne zanima što moji roditelji imaju 87 godina i što ih se maltretira. Čini mi se kako su se ljudi nekad više i družili. Stradun je bio prepun, točno se znalo kamo tko ide, na koji izlog će se nasloniti... Gužva, žamor, razgovori... Danas mi je teško vidjeti pun Stradun, a ja se nemam kome javiti. Rastuži se čovjek zbog toga.

Vlaho, lik iz 'Afitavanja', ne želi iznajmljivati, ali ga rastrošna žena pritišće. Kako se oduprijeti toj pomami za lakom zaradom? Vi nikad niste afitavali?

- Nisam. Naučila sam skromno živjeti, nisam rastrošna kao Vlahova Marijana i uvijek govorim kako se ne može u isto vrijeme obući pet džempera niti se može spavati u tri kreveta. Sve je stvar navike i shvaćanja. Za nekoliko godina poći ću u mirovinu i morat ću se prilagoditi, jer će mi primanja biti puno manja nego sad. Ali, mislim da se sve može. I ne, neću afitavati ni tada. Ima jedna arapska poslovica, glasi ovako: na zadnje putovanje putuje se bez ikakve prtljage. Tako ni iznajmljivači neće ponijeti sa sobom sve te silne kuće i ušteđevine koje imaju. Pa bi mogli malo usporiti i opustiti se, vjerujem da bi bili sretniji.

Vi ste strogi prema Grad pa Prijeko nazivate 'ulicom gdje su mušule i patate na istom pjatu, a pantagane po ulici'.

- To nije fikcija, to je stvarnost. Ja živim u jednoj od poprečnih ulica, ali prolazim i preko Prijekoga svaki dan. I vidjela sam više puta kako pantagane trče okolo. Već u 9 sati ujutro na „taraci“ se namještaju stolovi, postavljaju napice, čaše, pjati i onda to tako stoji cijeli dan na milost i nemilost prolaznicima, mačkama, golubima, da bi na kraju tu netko sjeo i jeo. Ja baš i ne bih. Mnogi restorani imaju i loše sanitarne uvjete.

U jednom dijelu spominjete uspjeh u gradu kroz dvije prizme – afitavanje, za koje se zalaže Toni, a s druge strane člansku stranačku iskaznicu, što podržava Vlaho. Jesu li to jedina dva načina za uspjeti u gradu?

- Ma ne, ima nas i 'normalnih', nas koji nismo ni u jednom od ta dva tabora. Evo, ja sam zadovoljna svojim životom i spisateljskom i knjižničarskom karijerom. Sve je, na kraju, u glavi. Meni ne treba puno u materijalnom pogledu, važne su mi male stvari koje me vesele. Nije sve u soldima. Ma nije ništa u soldima.

Postoje li danas u gradu ljudi poput Vlaha, ljudi od općeg interesa?

- Ima nas, prepoznajemo jedni druge, družimo se, brontulamo zajedno. Neki napišu i komediju o onome što ih tišti. Onda je ljudi pogledaju, smiju se i sat i pol im bude lijepo. Meni je to znak da imam puno istomišljenika. A raduje me i što sam nekoga svojim riječima uspjela oraspoložiti. I, istovremeno, natjerati na razmišljanje.

Zanimljivo je da Vlaho ne želi iznajmljivati jer se boji da mu soldi ne udare u glavu. Znate li vi nekog kome soldi od turizma nisu udarili u glavu?

- Mislim da svima prije ili poslije ipak udare u glavu. Ja se ne družim previše s tim ljudima. Imamo različite interese, različite motive, različite ciljeve i različite poglede na život, i jednostavno ne znam o čemu bismo uopće mogli razgovarati.

Jesu li sretniji u Dubrovniku oni koji imaju solada ili oni koji provode dane na Dančama, ćakulaju, kibicaju, igraju tresete?

- E ne znam, to bi trebalo njih pitati. Svejedno, mislim da su sretniji oni koji ne trče za novcem jer nisu pod stresom, rade ono što žele i kad žele. Evo primjerice, kad je bila pandemija koronavirusa, na Lokrumu se kupalo puno ljudi koji nikad prije tamo nisu dolazili. To su najviše bili iznajmljivači, vidjelo se to ili po razgovorima koje su međusobno vodili ili po telefonskim razgovorima. Oni su u to vrijeme praktički 'otkrili' kupanje, more, Lokrum, čari dokolice... Meni je to dokaz da se može živjeti nekim mirnijim životom. Pitanje je jesu li i oni napokon postali svjesni toga ili su one dvije „sušne“ godine shvatlili samo kao prisilnu pauzu i manjak na računu.

Je li teško skužiti Dubrovčane? Na kraju vaše komedije Jura tvrdi: 'Nikad nebum skužil ove Dubrofčance'.

- Naš mentalitet se promijenio, jer se promijenila struktura stanovništva. Ta Jurina rečenica se zapravo odnosi na nas domoroce, na nas prijašnje Dubrovčane. Često se osjećam kao stranac u vlastitom gradu. Nekako smo se povukli. Pretihi smo. Preobzirni. Nestajemo.

Radite puno s djecom i mladim i na njih prenosite književnu riječ, napisali ste jako puno djela za njih. Može li se kroz knjige doći do te publike?

- Dosta gostujem po školama i radila sam dosta radionica s djecom i mladima, tako da mislim da se može doprijeti do njih. Ipak, činjenica je da današnja djeca puno manje čitaju. Predškolci često dolaze s mamom u knjižnicu i fora im je kad sami biraju knjige, osjećaju se na taj način važnima i odraslima. Onda krenu u školu i, začudo, počnu manje čitati. Mislim da je jedan od razloga lektira koja nije prilagođena današnjoj djeci, a drugi razlog je taj što misle da čitanje nije cool. Međutim, pravi čitatelj se uvijek vrati knjizi.

Smatrate li da Dubrovnik kao grad kulture dovoljno ulaže u knjižnice i popularizaciju knjige?

- Bilo bi dobro kad bi Grad imao novu knjižnicu. Novi, moderni, prijateljski, ugodni prostor koji bi barem u ponekom segmentu podsjećao na knjižnicu Oodi u Helsinkiju. Rekla bih da se u našem gradu dosta ulaže u kulturu, jednim dijelom i kroz financiranje programa i projekata u kulturi. Ali, ne bih se bunila ni da su ta sredstva i veća.