Kako to da ste se odluči za taj smjer u svom životu?

U početku sam svirala klavir u osnovnoj školi i negdje pred kraj osnovne sam čula u prostoriji do curu kako pjeva operu. I meni se samo dogodio taj „klik“ u glavi, kao: „Wow, ja to želim raditi!“ i otad me drži, već 10, 11 godina. Inače sam u katedralnom zboru i ostali crkvenim zborovima od svoje treće godine, tata me uvijek vodio sa sobom, kako i on pjeva. Tako da je pjevanje oduvijek bilo dio mog života, samo što se taj „klik“ dogodio kad sam imala 13, 14 godina, kad sam shvatila da baš to želim, to je to, nema ništa drugo.

Između ostalog ste pjevali i u školskom bendu Dapal. 

To je bio moj jedini doticaj s pop glazbom, u bendu sam bila zadnje dvije-tri godine osnovne škole i to mi je bilo odlično iskustvo za razbijanje treme jer sam tu zapravo prvi put bila solist, dotad sam uvijek pjevala po zborovima i držala se klasične glazbe. Uvijek sam voljela dolaziti na probe, ekipa je bila odlična i svi smo si bili međusobna podrška u svakom trenutku.

Jeste li ikad požalili zbog izbora karijere, vjerujem da ima poprilično izazova?

Bilo je dosta izazova, moram priznati. Ovaj posao stvarno nije lagan. Ali uvijek je prevladala ljubav prema pjevanju, prema glazbi općenito. I kad sam htjela odustati, samo bih zamislila kakav bi mi život bio bez glazbe, bez pjevanja i odmah bih shvatila da ne bih mogla bez toga živjeti. Tako da me to još uvijek gura naprijed.

Poprilično vam dobro ide, pjevanje vas je odvelo posvuda.

Rekla bih da je nekakav proboj došao od početka prošle godine. Tad sam počela dobivati ponude za pjevanje po Italiji, na kraju sam završila i u Grčkoj prošlo ljeto. Jedna od izvedbi je bila na Korintu, ispred Apolonovog hrama i bila je to prva manifestacija koja se ikad odvila ispred hrama!  Ušla sam u organizaciju Feste Dubrovnik kao dio „Opernih diva“, već smo dvaput zajedno nastupale u crkvi sv. Vlaha, bili smo i u HNK Zagreb prošle godine. Pjevala sam po Italiji, na sjeveru, u Rimu, ovaj vikend idem na Siciliju, tako da mogu reći da sam prošla skoro cijelu Italiju. Bila sam i na turneji po Njemačkoj, koju je organizirala Akademija, a ja sam išla kao solistica. Po Dubrovniku sve više i više pjevam.

Kakva su to iskustva, svakako upoznajete puno ljudi, koliko zapravo znači razmjena iskustava?

Jako sam puno naučila od svih njih, iskreno. Upravo na taj način sam nekako i počela sve više pjevati jer bi me sve više ljudi svaki put čulo i onda bih im ostala tu negdje u mozgu. Pa bi me zvali, tako sam se, ajmo reći, počela probijati i zapravo stekla poznanstva.

Imate li uzore, nekoga čiju karijeru pratite?

Naravno, tu je broj jedan najveća operna diva Maria Callas koja me uvijek rasplače kad je slušam. Trenutno su mi broj jedan Lisette Oropesa, Nadine Sierra koja je trebala pjevati na zatvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, ali nažalost nije. To mi se sve mijenja, nemam neki stalni uzor nego pratim po svom repertoaru i tražim tko mi se najviše sviđa u tom fahu trenutno.

Još uvijek ste poprilično mladi, slušate li samo klasičnu glazbu ili ste ipak slični vršnjacima?

Ja isto slušam sve, jedino se ne pronalazim u rocku i metalu, sve ostalo mogu poslušati. Razumijem sve, poštujem sve što ostali slušaju. Jako sam prilagodljiva osoba, tako da se uklopim u svaki glazbeni ukus mog društva. Inače, u slobodno vrijeme ne slušam skoro ništa jer cijeli dan mi se svodi na vježbanje i učenje novog repertoara i onda kad imam slobodnog vremena samo želim mir i tišinu. (smijeh) Nikako da se slegne sve to što sam cijeli dan slušala.

Već ste to djelomično spomenuli, ali kako izgleda vaš dan, koliko truda i rada ulažete u Akademiju, ali i u nastupe?

Iziskuje jako puno truda i žrtvovanja. Inače nisam jutarnji tip osobe, moram priznati, ali najviše volim kad većinu stvari odradim kroz jutro. Onda mi popodne ostane slobodno, u slučaju da moram još nešto ili ponoviti ili obaviti, pa na kraju krajeva i otići s prijateljima na kavu, da ipak imam nekakav socijalni život. Kako uskladiti nastupe s faksom? To je bilo dosta teško u početku jer nisam znala kako će profesori reagirati na to da mene sad neće biti duži period vremena. Na kraju je ispalo odlično jer su mi stvarno apsolutno svi izašli u susret, s te strane stvarno nisam imala problema, onda bih uspjela stizati sve i za faks i pripremiti program za koncerte, predstave i sve ostalo što treba.

Imate li podršku obitelji kad je riječ o izboru karijere?

Da, oni me podržavaju od samog početka, i emocionalno i financijski, stvarno ih jako volim i cijenim zbog svega toga. Jer, mogli su mi reći da izaberem neki siguran posao, da ne idem u glazbu jer to nije sigurno, ali to nisu napravili već me bezuvjetno podržavaju u svakoj mojoj odluci, tako da sam im stvarno jako zahvalna na tome.

Već smo spomenuli da je bilo izazova, je li postojao trenutak kad ste sami sebi rekli: „Što je meni ovo trebalo?“ i možda razmišljali o promjeni pravca?

Ne puno, ali ih je bilo. Kad bih jednostavno došla do trenutka – stvarno, je li meni ovo treba u životu da prolazim sve ovo? Razmišljala bih koliko je teško, da se neću nikad uspjeti probiti… Ima i svakakvih pozadinskih stvari, od kolega do režisera, svega ostalog. Ali na kraju, kad staneš na scenu, onda sve to nestane. Zaboraviš na sve ostalo. I shvatiš – to je to. Ne mogu živjeti bez toga. To je moj život.

Je li se zbog tog osjećaja sve isplati?

Da, sve nestane u tom trenutku čim stanem na pozornicu, upale se reflektori, čujem orkestar, klavir, bilo što… Odem u neki drugi svijet u kojem se osjećam sigurno, to je moj dom. Ne vidim se nigdje drugo.

Umjetnost je generalno, bila glazbena, likovna ili bilo koja druga, izazovan poziv. Ipak, što biste poručili mladima koji će možda ovo pročitati, a razmišljaju o odabiru karijere u tim sferama?

Uvijek kažem da treba slijediti svoje snove, bez obzira na to što drugi govore, uvijek treba slušati svoje srce jer ono ipak zna najbolje. Poručila bih svim mladim umjetnicima koji možda nisu sigurni je li to za njih da slušaju svoje srce i ako im ono govori da je to - to, da nastave s tim, onda ne postoji nitko drugi, postoji samo taj put koji je upravo srce odabralo. I bit će sve u redu.

Zapravo živite svoj san, ali postoji li možda još uvijek neka neostvarena želja ili cilj?

Naravno, tek sam na samom početku. Mislim da je većini pjevača san doći na pozornicu Metropolitan Opere, Covent Gardena i slično. Radim usmjerena prema tom cilju, kako bih došla do velikih opernih kuća. To je zasad moj cilj, ali naravno treba još puno rada i strpljenja da bi se došlo do toga.

Kad završite s Akademijom, gdje planirate živjeti, je li povratak u Dubrovnik opcija?

Moji planovi zasad su otići van Hrvatske. Gravitiram prema Austriji ili Njemačkoj, vidjet ćemo hoću li uspjeti dobiti nešto ili ne. Svakako, nije mi plan ostati u Hrvatskoj i povratak u Dubrovnik još ne planiram u skorijoj budućnosti.

Ali ćemo vas barem ponekad moći slušati u Gradu?

Da, da! Evo, ne smijem još ništa odavati, ali družit ćemo se još ove godine i to uskoro u Dubrovniku, ali to je zasad još mala tajna…

 *Iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika