Kao mladić Robert Hausvička prijavio se dragovoljno u vojsku 1991. godine kada su krenuli napadi na Hrvatsku. Imao je nepune 24 godine kada je postao pripadnik Specijalne policije Dubrovnik, a 1. listopada zatekao se u Mokošici gdje je živio te se odmah javio zapovjedniku koji ga je rasporedio na obranu Pobrežja, Osojnika i cijelog područja Mokošice. Budući da su dubrovačke snage imale znatno slabiju opremu, JNA je ušla na taj teritorij. Tako je Robert Hausvička 21. studenog zarobljen na Pobrežju prilikom jednog od napada. 

- Uhvatili su me kada sam se malo odvojio od grupe i tako sam pukim slučajem upao u zasjedu. S Pobrežja su me odveli na Osojnik gdje sam se zaprepastio prizorom koji sam ugledao. Naime, i danas mi je ostala u mislima slika Osojnika koji je izgledao kao ogromni vulkan jer je doslovno svaka kuća bila zapaljena. Imao sam tada malo dužu kosu i naušnicu u lijevom uhu pa me jedan vojnik uhvatio i nožem mi htio otkinuti uho, ali srećom jedan drugi mu je rekao da to ne čini - prisjeća se Robert Hausvička trenutaka kada je zarobljen.

'Dijelili su nas na ustaše, HDZ-ovce ili ZENGE'

Uhvatili su ga vojnici iz Nikšića koji su ga odmah na Osojniku krenuli ispitivati.

- Uz to je bilo je šamaranja, udaranja čizmama, kundacima... Ubrzo su me preko Grebaca prebacili do Trebinja gdje su me putem, na svakom punktu, nastavljali udarati - govori Hausvička kojemu su takvi postupci obilježili idućih devet i pol mjeseci koliko je proveo u zarobljeništvu. Prvo je stigao u Trebinje na ponovno ispitivanje i batinanje.

- Smjestili su me u neku učionicu i tu se čak pojavio jedan čovjek koji je živio u Dubrovniku prije rata. Znam ga jer smo skupa radili u nekadašnjoj Dubrovkinji, ja sam preko student servisa obavljao razne poslove, a on je bio par godina stariji i imao je stalni posao. Pitao me sjećam li ga se, prepoznao sam ga na što je on rekao da sam najveći ustaša i HDZ-ovac te da treba ubiti Boga u meni - govori Hausvička i dodaje kako su tada na Hrvate gledali isključivo kao na 'ustaše, HDZ-ovce ili ZENGE'.

Nakon provedena dva dana u Trebinju, prebačen je u logor u Bileću. U početku je bio u samici gdje su ga, govori on, vezali za krevet te nastavili brutalno tući.

- Bio sam razapet, nisam se mogao micati... Ujutro sam opet išao na ispitivanje kod starijeg vodnika Stevića koji je pitao koliko sam bio u vojsci, na kojem položaju i slično. Nakon toga nastavljali bi s udaranjem jer su bili nezadovoljni što sam im rekao, a najčešće sam govorio istinu, a samo osobne stvari nisam iznosio. Udarcima su me doveli do toga da sam počeo lagati i pretjerivati koliko imamo ljudi i naoružanja te kako je sve okolo minirano. S tim odgovorima su bili zadovoljni. Mislim da je to doprinijelo stvaranju vizije da nas ima više, a zapravo su Dubrovčani bili malobrojni i slabo naoružani.

Hausvička se prisjeća kako je kasnije prebačen u zajedničku prostoriju gdje je još s 30 ljudi svakodnevno trpio torturu.

- Iživljavanja su bila razna. Sama riječ logor čovjeku je jako teška. Da netko ostane zatvoren devet i pol mjeseci u najboljim uvjetima, opet bi poludio. Svaki dan, svaki sat i minut strahovali smo hoće li nas ubiti. Cijepali smo drva koja su kasnije razvozili po položajima, a kad bi netko ušao morali bismo mirno stajati pognute glave s rukama iza leđa. Međusobno nismo smjeli riječi progovoriti, tek bi onda bilo batinanja cijele grupe. Hrana je bila splačina, jedan obrok dnevno, najčešće riža ili vojnički grah, a kad bi dobili kuha jako smo se radovali – opisuje bivši logoraš iz Dubrovnika.

'U logoru sam shvatio koliko je jaka volja za životom'

Nakon kraće stanke nastavlja opisivati kako su izgledali dani u logoru u Bileći. Prema njegovim riječima najgore je bilo sredinom prosinca 1991. godine kada je obavljena razmjena zarobljenika između hrvatske i srpske strane. Tada je u Bileći ostalo dvadesetak Hrvata među kojima je bio i on.

- Stražari su govorili kako su im srpski zarobljenici pričali da su im vadili zube, žiletom urezivali kukaste križeve po tijelu i činili sve najgore. Onda je kod nas nastupila drama jer su nam se osvećivali. U jednom trenutku bio sam toliko prebijen da nisam mogao stajati na nogama – prisjeća se Robert tih posebno kobnih dana. Bilo mu je teško gledati starce i djecu koje su dovodili iz Mostara nakon što je izbio sukob u BiH.

- Sjećam se, doveli su jedan bračni par koji je imao oko 80-ak godina. Rekli su da je djed bio snajperist, a da mu je baka dodavala oružje. Starac je bio modar od udaraca. Ujutro je umro.

Kako čovjek uopće fizički i psihički može izdržati takvu torturu? Hausvička odgovor pronalazi u volji za životom.

- Psihički čovjek počne pucati. Bilo je dana kad sam htio skočiti na stražara koji bi me sigurno upucao. Tako sam želio olakšati sve jade koji su me snašli, ali onda se pojavi neki glas i kaže 'smiri se'. Tada sam shvatio koliko je jaka volja za životom i koliko je zapravo teško napraviti samoubojstvo... to jednostavno treba biti poseban sklop u glavi. Sve dok postoji neka volja za životom, čovjek se trudi preživjeti jer može svašta istrpjeti. Jaka je ta izdržljivost koja nema granica – kaže on. Govori kako poslije rata nije nikad išao u Trebinje i ostale krajeve istočne Hercegovine, najdalje je stigao do Ivanice. Razlozi za to su psihički, ali i moralni.

Početkom svibnja 1992. godine iz bilećkog logora Hausvičku i druge zarobljenike prebacuju u Morinj. Prisjeća se kako su njih stotinjak vozili autobusom u koji, u normalnim uvjetima, može stati 40-ak ljudi. Tukli su ih i tijekom vožnje. U Crnoj Gori, govori on, situacija je bila još gora po pitanju batina.

- Kako su gubili na ratištima, tako su nas još više tukli. Bila su to posebna iživljavanja i mnogi smo razmišljali je li vrijeme da se ubijemo. Taj film iz glave ne se može nikako izbrisati. U logoru si obična nula, mislim da puno veća prava ima jedna buha nego čovjek koji je obespravljen i svaki minut se pita hoće li ostati živ.

Bilo je i dobrih među najgorim.

- Ne mogu sve stražare staviti u isti koš jer neki su nam dali oduška pa čak bi nam donijeli konzervu da podijelimo, a mi bi jaukali da upravitelji misle da nas tuku. Ako bi im nadležni primijetili da nisu brutalni, odmah bi doveli druge koji su se iživljavali. Jednostavno su nas pripremali da se doma vratimo psihički slomljeni i da se sami ubijemo.

'Majka se onesvijestila kad sam stigao u Dubrovnik'

Nakon dva mjeseca provedena u Morinju došlo je vrijeme za razmjenu pa je Hausvička čak četiri puta treba ići doma, ali uvijek bi se nešto zakompliciralo. Tako je na kraju peti put, 2. srpnja 1992. godine, stigao u Cavtat na rivu s još 20 zarobljenika te su brodom prebačeni u Dubrovnik u pratnji UN-ovih vojnika.

- Majci ovaj put nisu rekli za razmjenu jer bi joj bilo teško kad bi me čekala, a ne bih stigao. Kad su je nazvali pala je u nesvijest – kaže Hausvička emotivno.

Po dolasku u grad odmah je prošao razne liječničke kontrole među kojima je bio posjet psihologinji. Doktorica John mu je rekla kako je po izlasku iz logora pun negativnih emocija i osvetnički nastrojen te da će ga to negdje slomiti. Nije previše mario za to nego se nakon sedam dana vratio na ratni položaj.

- Dogodilo se kako je doktorica i procijenila pa sam nakon sloma išao na terapije u bolnicu, a kasnije u Zagreb u Dubravu na odjel za PTSP gdje sam se tri godine liječio. Puno mi je pomogla pokojna doktorica Vidošić kojoj sam otvorio dušu. Pomogla je i terapija lijekovima, ali najviše sam pomogao sam sebi. Ostavio sam tablete i kupio teniske i počeo trčati. To mi je spasilo život jer sam pronašao sebe. I danas kad mi je teško odem trčati i tako se 'ispraznim'.

Fizičke pak posljedice osjeća sa svakom promjenom vremena.

- Kako sam sportski tip pomognu mi istezanje i malo masaže. Bolovi su tu, prisutni su, udarci ostaju na rebrima, kralježnici…

Pitamo ga je li moguće zaboraviti patnje koje su sad iza njega pa i oprostiti za sva zlodjela koja su počinjenja.

- Oprost se može vazda dogoditi, ali se ne može zaboraviti. Mislim da smo mi svi oprostili tako da mnogi Trebinjci rade u Dubrovniku, a nitko ih ne pita tko su i što su. Ne bježim od oprosta, ali zaborav ne može doći. Nikad neću dozvoliti da moja djeca ne znaju što sam ja proživio. Volio bih da rata više nikad ne bude, jer on nije donio nikome ništa dobro nego sam usamljenost, bol, žrtve i gubitke – zaključio je za Dubrovački dnevnik Robert Hausvička bivši zarobljenik u logora u Bileći i Morinju.