Marko Dragičević, kandidat za gradonačelnika Dubrovnika s i nositelj nezavisne liste Hoćemo grad za Gradsko vijeće Grada Dubrovnika, posljednjih tjedana puno je govorio o svom izbornom programu i kako bi trebalo unaprijediti grad, a sada priča o svojoj dosadašnjoj karijeri. Po struci je magistar prava pravnik, ali nije radio u njoj, iako mu je fakultetska naobrazba puno pomogla u drugim aspektima života. 

Vi ste 1969. godište. Kako je vaš put išao nakon završetka srednje škole?

Prvo sam godinu dana išao u vojsku, nakon čega sam upisao pravni fakultet u Zagrebu. Tu me je zadesila prometna nesreća, gdje sam se više godina liječio u Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, Ljubljani i, Zagrebu, tako da mi je u toj fazi života sve drugo bilo sa strane. Nakon uspješnog liječenja, na fakultet sam se vratio 1995. godine. Negdje u to doba s bratom Mladenom (poznati odvjetnik s uredom u Zagrebu op.a.) boravio sam u Beču i dok smo jeli u McDonald'su palo nam je na pamet zašto lanac brze prehrane ne bismo doveli u Hrvatsku jer se nakon rata otvaralo tržište. U to vrijeme, naime, još nijedan restoran McDonald'sa u Lijepoj našoj nije bio otvoren. Raspitali smo se u Beču kako bismo mogli otvoriti McDonald's u Hrvatskoj i oni su nas uputili na Vlada Stilinovića, čovjeka koji je bio zaslužan za otvaranje prvog McDonald'sa u Jugoslaviji, onog u Beogradu. Taj McDonalds bio je ogroman hit, kao i onaj u Moskvi, radio je strašan promet. To su bili prvi McDonald'si koji su se otvorili u Istočnoj Europi.

Jeste li na kraju uspjeli otvoriti restoran?

Javili smo se Stilinoviću i čovjek je napravio sve da nam objasni situaciju oko širenja McDonald'sa po Istočnoj Europi. Pričamo o drugoj polovici devedesetih. Uglavnom, da skratim priču, objasnio mi je kako sve funkcionira, i da nema franšiza, pa sam postao najveći McDonalds'ov partner koji se bavio svime što je pokrivalo oglašavanje tog velikog branda. Bilo mi je to ogromno životno iskustvo, raditi za takvu svjetsku korporaciju. Dobar dio karijere proveo sam u Grčkoj gdje je bila centrala za jugoistočnu Europu. Bio sam mlad, imponiralo mi je u to vrijeme putovati po svijetu, upoznavati nove ljude i kulture. Nudili su mi i mjesto direktora za ovaj dio svijeta, ali draže mi je bilo raditi u marketingu i oglašavanju, to je bilo vrijeme kad se ta industrija rađala na našim prostorima.. Radio sam međunarodne kampanje, pratio velika otvaranja i širenje lanca po svijetu, ponajviše u Istočnoj Europi.

Kako je raditi za takvu svjetsku korporaciju?

Postoje stroga pravila koja se moraju poštovati, primjerice nema kašnjenja na sastanke, ne može ti opravdanje biti ni gužva u prometu, ni bilo što drugo. Mora biti red, poštovanje prema kolegama, timski rad. U McDonald'su sam puno naučio ne samo o životu i poslu već i o korporativnoj kulturi i modernom poslovanju.

U vrijeme vašeg boravka u Grčkoj upoznali ste se i s televizijskim pravima.

Da, ušao sam u tematiku televizijskih prava , odnosno kako točno funkcioniraju. To je također bio novi svijet u velikom širenju. Želio sam se i u tome okušati, pa sam tri godine bio nositelj televizijskih prava za emitiranje prijenosa engleske nogometne lige., Osim Premier lige, nosio sam TV prava i za englesku reprezentaciju, te njihov kup. To su u to vrijeme bili pionirski pokušaji, a njima je tada jako značilo da se šire prijenosi njihove nogometne lige svuda po svijetu, jer je to sve više postajao ogromni prihod, skoro pa najveći u kategoriji. Više-manje sve što sam radio u životu itekako je bilo mjerljivo. Egzaktni rezultati su pokazivali jesam li dosegao zadane ciljeve ili ne. U poslu te održavaju isključivo rezultati, nema ni poznanstava ni veza. Osim nogometnih utakmica, stupili smo u kontakt i s tvrtkom Celador, vlasnikom i autorom kviza Tko želi biti milijunaš, gdje su alfa i omega bili producenti Rod Taylor i Graham Spencer, a zastupali su razne popularne emisije. Od nnjih smo otkupili dvije emisije. Sve su to bila velika iskustva. U radu s takvim ljudima moraš jako dobro taktizirati, pronaći način kako do njih doprijeti. Jako sam ponosan što sam sudjelovao u čitavoj toj priči razvoja vrhunske televizijske produkcije na prostorima nove Europe.

Među ostalim, imali ste i reklamnu agenciju?

Da, i radili smo kampanje za puno poznatih tvrtki poput Sonyja, Philipsa, Podravke, Tuborga, Wrigleyj-a, Droge Kolinske, cijeli niz farmaceutskih velikana… U reklamnom spotu za Tuborg, angažirali smo glumca Gorana Višnjića koji se tada još uvijek nije probio na svjetsku scenu.

Zaslužni ste i za knjigu Titova kuharica?

Negdje na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite Tito je opet postao jako popularan u medijima. Puno se o njemu pisalo, jedni su govorili da je heroj, drugi da je zločinac. Mene nije interesirao taj ideološki aspekt, nego prije svega ljudski, životni. Kuharica je bila idealna za prikazati ga na drugačiji način, jer su u to vrijeme postala jako popularna slična izdanja počevši od Jamieja Olivera, pa nadalje. Naposljetku smo našli Titovog kušača hrane koji je u tančine poznavao što je jeo, ali ne samo to, nego je i posjedovao sve jelovnike i recepte. U Restoranu Okrugljak u Zagrebu napravljena su sva jela prema Titovim receptima, Rene Bakalović učinio je vinsku listu koju je povezao s jelima i tako smo dobili knjigu. Knjiga je doživjela veliki uspjeh i nekoliko izdanja na više tržišta.

Baš ste puno toga radili. A što je bilo s pravom?

Nedostajala su mi tri ispita da završim fakultet, ali sam ga zapustio zbog poslovnih obaveza. Bio sam mišljenja da mi fakultet ni ne treba za sve ovo čime se bavim, niti sam se vidio u pravnoj struci. Otac mi je tada rekao da bi prvo trebao završiti fakultet za govoriti da nije potreban u životu odnosno da je bez veze. Te su mi njegove riječi zazvonile, pa sam odlučio diplomirati. Nažalost, nisam uspio završiti fakultet dok je otac bio živ, ali drago mi je da sam ga poslušao. Na kraju sam bio ponosan što sam ga završio i radi mojih roditelja i radi moje djece, iako nikad nisam radio ništa vezano uz pravo.

Ali zato ste s Alanom Đurićem zakoračili u svijet digitalije. Za one koji ne znaju, naš sugrađanin Alan Đurić je svjetska faca u digitalnom svijetu.

On je prije svega moj odličan prijatelj. Ali da, istina je da smo zajedno radili na međunarodnim patentima u sektoru telekomunikacija. Fakultet prava mi je pomogao u aspektu zaštite intelektualnog vlasništva što je izuzetno važno u ovoj industriji. Inače, Alan je izuzetan tip, ja ga oslovljavam s Alain Dellon digitalnog svijeta. Uvijek mi je drago učiti od pametnijih (smijeh). Nikad nisam imao problem kompetencije, činjenice da je netko sposobniji i pametniji od mene.

Što trenutno radite?

I dalje se bavim raznim projektima, razvojem patenata, sad u domeni mirisa, nešto oko zaštite zdravlja, brzo ću, nadam se, moći puno više reći i o tome.... Što se tiče obitelji, imam troje djece, Ninu, iz prethodnog braka s Dianom, te Iris i Tomu Karla, sa sadašnjom supruogom Eminom, koja je medicinska sestra...