Koliko ste zapravo dio dubrovačkog Crvenog križa i što ste točno radili?

Od jeseni 2019. sam u Crvenom križu kao volonter. Radim isto od početka, u klubu 65+ vodim radionice Wellness za dušu, kroz Tim za psihosocijalnu podršku pružala sam pomoć Ukrajincima, odnosno djeci. U dva navrata smo organizirali igraonice za djecu, dok je za njihove roditelje bilo organizirano davanje svih informacija kako bi se lakše snašli u Hrvatskoj. Zatim, kad je bio potres na području Petrinje i Siska, pružala sam na neki način prvu psihološku pomoć spasiocima. Ove jeseni smo organizirali edukaciju na razini županije u Metkoviću, svim pomagačima u Crvenom križu. Prvenstveno – kako misliti na sebe u stanjima velikog stresa i kako pomoći drugima oko sebe. U vrijeme korona krize smo bili sigurno tri mjeseca dežurni na telefonu za psihosocijalnu podršku.

To je bilo poprilično stresno razdoblje, kako je Vama ostalo u sjećanju?

Bilo je i za nas stresno. Iako smo radili od kuće jer se smatralo da je sigurnije, isto sam osobno bila u strahu, a isto tako sam pružala podršku. Jako puno su nam se javljali stariji ljudi koji su bili usamljeni, jer i ako su imali nekoga, nije smjelo biti kontakta. Ili su im dragi ljudi bili relativno daleko, a oni nisu smjeli izlaziti. Taj osjećaj da su izolirani, da su sami, da ne mogu izaći… To im je bilo jako teško i mnogima je značio razgovor, kako bi skratili vrijeme, proveli ga ugodno, uz socijalnu podršku. Nekima su baš bili u strahu, pa smo ih učili tehnike opuštanja. Javljali su se i ljudi sa sasvim drugim problemima, a opet vezanim uz koronu. Na primjer, ljudi koji su imali obiteljske, bračne probleme, pa im je život u zajednici bez izlazaka vani donosio napetost. Njima smo isto pomagali i pružali podršku.

Sa starijima svakako imate kontakta, spomenuli ste djelovanje u klubu 65+, možete li reći nešto više o radionici Wellness za dušu?

To je u biti grupna terapija, ali nije ustvari terapija. Tu uvijek započinjemo s tehnikama opuštanja ili kohezivnim igrama ili bilo kakvim aktivnostima koje će ih opustiti. Najviše smo usmjereni na „mindfulness“, odnosno na vođene fantazije, tu mogu reći da su fantastični, oduševljena sam. Nema niti jednog polaznika radionice koji ne uleti lako u tu vođenu fantaziju. Oni se osjete kao da su napunili baterije, odletjeli u neku drugu dimenziju, uživaju. Mogu se vratiti u prošlost, maštati o odlasku bilo gdje, u omiljeni kutak kuće ili svijeta i to je to što njih oduševljava, to je za njih nešto sasvim novo, a nešto što je tako lako, brzo i efikasno i dovodi do osjećaja ugode. Nakon toga uvijek govorimo o jednoj ili dvije teme. Krenemo od sebe, primjerice: kako se zovem, kako se osjećam sa svojim imenom, moja najljepša uspomena, moja najdraža igračka u djetinjstvu, razne dogodovštine iz djetinjstva kojima pokazuju neka svoja iskustva, nešto što ih je usmjerilo u razvoju na ovu ili onu stranu. Na primjer, učitelji i iskustva s učiteljima. Govorimo i o sadašnjem aspektu, opet slika o sebi – tko sam ja, što najviše volim raditi, što me usrećuje.

ATMOSFERA PUNA ŽIVOSTI I VESELJA

Vjerujem da se na radionici može čuti puno toga?

Prije dva tri mjeseca smo imali temu „Moj najdraži predmet“. Iz toga su izašle najljepše priče. Nešto što izgleda banalno, ali nije. Jedan gospodin je rekao da svaki dan u novčaniku drži sliku svoje unučadi i kako je sretan, pa je pričao dogodovštine o njima, kako u inozemstvu jedva čekaju da dođe kod njih, koliko za njih radi, da im bude što ljepše. Pa gospođa koja je govorila o šalu, provela je jedan predivan period sa svojim neputom i njegovom djevojkom, pa su joj njime zahvalili i voli ga nositi. Pa zaručnički prsten koji je gospođa nakon 50 godina poklonila unuci nakon što je diplomirala. Predivne priče, oni su jako sretni podijeliti svoje sretne trenutke. Često sumiramo na čemu su zahvalni, pogotovo na kraju godine. Usmjeravamo se na ugodne emocije, ali isto tako govorimo i o negativnima i kako izaći iz njih.

Jeste li očekivali kad ste krenuli s radionicom da će polaznici biti tako otvoreni?

Oduševili su me, nisam baš očekivala do te mjere. Moram reći da na tim radionicama, ne samo kod mene, već i kod drugih, vidim atmosferu punu energije, živosti, veselja. Neki od njih mi govore da im je to najljepši dio života. Tako su slatki! Jednostavno žive punim srcem i tu su sve emocije – od osjećaja ponosa, ljubavi, svega tu ima. Oni to tako lako izražavaju i imaju povjerenja jedni u druge.

Pretpostavljam da su zato i opušteniji?

Da! Recimo kad smo imali temu „Moj naljepši puntamenat“, odnosno susret s dragom osobom, „spoj“. Jedna gospođa je ispričala priču iz srednje škole, kad joj je jedan od polaznika Zrakoplovne škole iz Mostara rekao da će u subotu letjeti iznad njenog rodnog mjesta i baciti pisamce. To mi je bilo tako divno, njoj je bilo drago sjetiti toga, svima je bilo zanimljivo, jednostavno dijeljenje tog iskustva kako je ona trčala za tim pismom, naravno da nije moglo pasti ravno ispred njene kuće, ali je dobila izjavu ljubavi, predivno!

SVI SMO U SRCU DJECA

Ti susreti nekako hrane i Vas?

Presretna sam kad dobijem puno te njihove energije. Kažu da su stariji ljudi kao djeca i stvarno jesu – ne misle više ni na posao, na svoju djecu misle, ali ne u mjeri da moraju brinuti i skrbiti o njima, tako da puno njih jednostavno samo uživa u životu.

Kažete da su kao djeca, a vi ste upravo s djecom radili dugi niz godina Mogu li se uopće usporediti ta iskustva, razgovori, a možda i neki problemi?

Može se. Neki dan je jedna polaznica radionice primijetila da držim jednu knjižicu za djecu. Ja sam rekla da smo svi u srcu djeca. Jako puno koristim to iskustvo, a nekada i iste teme koje sam koristila s adolescentima. Puno tema je životnih i odnosi se jednako i na starije osobe.

Iako se bavite većinom pozitivnim stvarima, sigurno ima i negativnih?

Imam osjećaj da je moja grupa toliko jaka da je većinom usmjerena pozitivno. Kad sam im i dala teme usamljenosti, oni su pričali kako brzo izađu aktivnostima iz toga. Što se tiče nasilja nad starijim osobama, to je više edukacija. Sigurna sam da nitko od polaznika to ne doživljava, ali je jako važna edukacija. Mi smo kroz projekt s Dešom „Zlatni i aktivni“ dobili zadatak da se bavimo tom temom, razgovarali smo o tome, ali treba znati da su te osobe većinom aktivne i jako je mala vjerojatnost da budu zlostavljani, imaju izuzetno dobru socijalnu mrežu, ali dobro je znati kako se nositi s time ako se nekada nađu u negativnom okruženju, prvenstveno obiteljskom. Jer nekad dijete, nevjesta, zet ili neput mogu biti nekorektni prema njima. Prvenstveno o tome govorimo kroz prava starijih osoba, prava da sami odlučuju, da žive u miru, raspolažu svojom imovinom, a u konačnici da odlučuju kako potrošiti svoj novac ako imaju viška i sa strane. U zadnjim godinama najveća zamka je bio ugovor o uzdržavanju, postoje ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, a kod ovog drugog je često dolazilo do prevara, tako što bi ih odmah smjestili u dom i prodali njihovu imovinu, ne pitajući ih što žele. Međutim, to se danas osvijestilo, policija je imala predavanje gdje su educirali polaznike kako izbjeći prevaru, ali i u slučaju kad se to dogodi, kako se može raskinuti ugovor.

Zapravo ih upozoravate na zamke starije dobi, ali s druge strane potičete da uživaju u životu?

Tako je, mi smo upravo zato i napravili igrokaz „Koji je ovo kazin“. U njemu je u biti sve, iako traje samo 15 minuta. Ima verbalnog, emocionalnog nasilja, tjelesnog i financijskog nasilja. Vrlo kratko i jasno s tipičnim situacijama. Upravo zato, onaj koji gleda vrlo lako može prepoznati o čemu se radi, dosta je prožeto humorom i korišten je lokalni govorom. Izveli smo ga u Domu umirovljenika, reagirali su glasnim smijehom, uz humor je nekako ta i tema lakša.

GODINE NISU PREPREKA STJECANJU NOVIH VJEŠTINA

Možete li reći nešto više o samom igrokazu?

Zajedno smo osmislili tekst, sudjelovalo je pet glumica. Glavnu ulogu imaju Lucija Šalja i Franica Čebirić, starija osoba i nevjesta. Između njih je uloga žrtve i osobe koja nasilno postupa. Gospođi Franici je bilo jako teško igrati ulogu i svaka joj čast koliko je narasla kroz nju. Ona je izuzetno blaga osoba, pa joj je teško palo biti stroga, odrješita, gruba. Ali jedna od naših korisnica joj je nedavno rekla: „Toliko dobro glumiš da sam te mrzila u tom trenutku!“ Time baš hoću reći koliko ljudi narastu sa svojim vještinama. Osim toga, sudjeluju i Zdravka Kulaš kao susjeda koja reagira na nasilje, Vinka Komaić je policajac, a sina starije gospođe igra Jasminka Kreso, a prije nje je tu ulogu igrala gospođa Neda, koja je nažalost pala i nije u mogućnosti sudjelovati. A bila je jako dobra u toj ulozi, bez obzira na dob od osamdeset godina. Jedna od glumica je angažirala svog unuka i njegovu prijateljica, zovu se Lucijan Šalja i Elena Lasić i ulozi su unuka, volonteri su, idu svugdje s njima, dolaze i na probe, iako imaju 10 i 11 godina.

Sve skupa je je zapravo odličan pokazatelj kako godine ne znače puno u stjecanju novih vještina?

Često radim paralelu. Kao što se u vrtiću djeca oslobode kad nešto glume, tako i oni, nikad nije kasno za osloboditi se u nekom području. Najstariji korisnik nam ima 90 godina, mentalno izvrsno funkcionira, ima puno energije.

Iz svega se može zaključiti da je volontiranje itekako utjecalo i na Vaš život?

Dođem puna! Isto tako mi je bilo kad bi u školi osjetila da sam nekom pomogla. Iako je škola drugačiji sustav, a ovdje je to svaki put. Tko god dođe, dođe vlastitom voljom, dođe kako bi nešto učinio za sebe i to je onda pun pogodak! Ja sam angažirala u Crvenom križu Dubrovnik netom prije odlaska u mirovnu jer mi je želja biti raditi nešto korisno i dobro za druge ljude. Samo sam se prebacila s djece na stariju dob.

*Iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika