Kako se osjećate u ovih nekoliko prvih dana mirovine? 

Nemam neke posebne osjećaje zato što ovaj posao nisam doživljavao kao pravi posao, nego kao užitak. Prije ovoga sam plovio, nekih 12 godina i to sam doživljavao kao 'normalni', teški posao. Radilo se od 14 do 16 sati dnevno, velika odgovornost. Osim toga, budući da ću zbog potreba studija još neko vrijeme ostati honorarno, nije se puno toga promijenilo. Vidjet ću kako će biti kada dobijem prvu penziju, još ne znam koliko će iznositi (smijeh). Dok sam za vrijeme Jugoslavije navegavao na Atlantskoj plovidbi imao sam beneficirani radni staž. Na svaku godinu dobivalo se dva pa sam prikupio oko 42 godine radnog staža. Za vrijeme rata taj se beneficirani radni staž ukinuo i kasnije ga nije bilo. Prije rata doprinose mi je plaćala kompanija, a poslije ja sam.  

Napravili ste lijepu karijeru kao pomorac, dogurali sve do zapovjednika broda. Kako ste se odlučili na preokret? Mnogi pomorci maštaju o silasku s broda, ali rijetki se odlučuju na taj korak. 

Dok sam kao srednjoškolac pohađao gimnaziju nisam bio siguran što bih dalje. Uvijek me privlačilo pisanje i znao sam da će sigurno biti dio mog života. U to vrijeme kao pravi nadobudni pubertetlija smatrao sam da toliko dobro pišem da nema potrebe da upisujem neki studij poput novinarstva, književnosti ili slično (smijeh). Zato sam se odlučio na Višu pomorsku, jer sam zaključio da bi mi najbolji spoj bio ploviti i pisati. Već kao gimnazijalac počeo sam surađivati s Dubrovačkim vjesnikom, i tamo negdje pri završetku Više pomorske škole su me zvali da dođem raditi, jer su širili poslovanje i broj stranica, pa im je trebalo ljudi. Pa sam tako nakon Više pomorske 1982. godine napravio pripravnički staž u Dubrovačkom vjesniku. Bilo mi je zaista divno. Glavni urednik je bio Nikola Isufi, a kolege su mi bile sjajne, kako u uredništvu, tako i u računovodstvu i oglasnoj službi, a kasnije smo se dodatno ekipirali.  

Nedavno sam radio intervju s Borisom Njavrom koji je uređivao Laus. Kazao mi je da su osamdesete bile prilično slobodne godine što se tiče novinarstva. Slažete li se? 

Bila je poprilična sloboda medija što ne znači da nije bilo tužbi i pritisaka. Evo recimo moj primjer. Napisao sam tekst o gradnji jednog hotela u Dubrovniku, a usporedo s tom investicijom, jednoj utjecajnoj osobi se, usput, napravila kuća. Imao sam svu dokumentaciju iz tog hotelskog poduzeća, ali svejedno su me tužili, točnije općinsko tužiteljstvo po službenoj dužnosti, jer je taj kojemu se kuća napravila bio utjecajan član Općinskog komiteta Saveza komunista. Prijetila mi je kazna zatvora do tri  godine. Dubrovački vjesnik nikako nije mogao naći odvjetnika koji

bi me branio, jer se nitko nije želio zamjerati vladajućima, sve dok Nikola Isufi nije našao Peću Mihailovskog. Na mom predmetu bila je mlada sutkinja Verica Perić što mi nije bilo drago, jer sam mislio da su je namjerno izabrali da me osudi, no ona je prihvatila pisane dokaze i oslobodila me. Nije tražila ni da odam izvor odakle sam dobio informacije. Javni tužitelj se žalio na nepravomoćnu presudu, opet je tražio tri godine zatvora, ali me i viša instanca oslobodila. Rekoh, bilo je tužbi, ali i moglo se dosta pisati. Nastranu sad što je dio novinara sebi nametao autocenzuru, kako tad, tako i sad. 

Dobro, počeli ste pisati za Dubrovački vjesnik. Gdje je tu pomorstvo? 

Nakon što sam u Dubrovačkom vjesniku odradio pripravnički staž, zvali su me iz Atlantske na kadeturu. Nakon što sam ju završio na brodu duge plovidbe ploveći od Europe do Amerike i Azije, prešao sam na obalnu plovidbu po Jadranskom moru, jer sam razmišljao na način - tu sam blizu doma, a paralelno mogu pisati. Plovio sam po Jugoslaviji, Italiji, Albaniji, te pisao reportaže za Start koji je onda bio ugledan, jako čitan i imao ogromnu tiražu. Albanija je u to vrijeme bila puna bunkera i naoružanih vojnika i policajaca pa je ta reportaža stvarno bila zanimljiva jer je stranim novinarima bio zabranjen ulazak u zemlju, osim propagandista koje je plaćala vlada. No, iako sam plovio Jadranskim morem, nije mi ni to bilo baš blizu doma, jer smo vrlo rijetko uplovljavali u Dubrovnik, a bilo je to vrijeme bez interneta, pa su i Ploče i Split bili daleko. Budući da sam već bio oženjen, a zvali su me opet u Dubrovački vjesnik koji se još razvijao, donio sam definitivnu odluku. Ostavljam pomorstvo i eto me opet u novinarstvu. Na početku su mi puno pomogli Isufi, Marinko Vlašić, Luko Brailo i Sonja Seferović, a išao sam još i na stručne tečajeve. 

A na kraju i na studij novinarstva u Sarajevu. 

Za vrijeme studija bio sam na praksi u magazinu za žene Una. Na početku mi nije bilo drago pisati za ženski magazin, ali kasnije mi se svidjelo (smijeh). Inače, u to vrijeme je bilo nepisano pravilo da ako radiš za Dubrovački vjesnik, da paralelno ne pišeš za medije koji imaju dopisnike iz Dubrovnika. Da skratim priču, završio sam studij novinarstva, radio u Dubrovačkom vjesniku i stvarno mi je bilo lijepo raditi s fenomenalnim kolegama. 

Sve što je lijepo kratko traje. Onda je došao rat i legendarna ratna izdanja Dubrovačkog vjesnika. 

Prvi brojevi ratnog izdanja bili su posebno teški, jer smo ih radili bez tiskare. Moram kazati da ti prvi ratni brojevi Dubrovačkog vjesnika nemaju veze s novinarstvom, nego su čista propaganda. 

Obradović kao novinar tijekom rata, s prognanicima u Plakiru

Je li ta propaganda (donekle) opravdana za vrijeme rata? Što hoću reći, treba li se u ratnom novinarstvu pisati isključivo istina ili je ipak potrebno, ponajprije zbog morala civila, imati i u nekoj mjeri propagandu? 

Pravila struke u ratnom novinarstvu ne mogu do kraja važiti, pogotovo ono prvo osnovno pravilo, da pitaš obje strane. Kako ćeš pitati onu stranu koja na vas puca? Mi tada uopće nismo znali što oni objavljuju sve dok Luko Brailo iz Cavtata nije donio ratno izdanje crnogorske Pobjede koje se zvalo Monitor. Sjećam se slike mitraljeza na Žarkovici i naslova Rat za mir. Taj slogan „Rat za mir“ korišten je prvi put još u Rimskom carstvu, kasnije su ga koristili i u srednjem vijeku, pa Napoleon, Hitler… 

Koja je bila točno propaganda u Dubrovačkom vjesniku? 

Preuveličani su bili gubici neprijatelja. U to je vrijeme bila jedna uredba predsjednika  Tuđmana po kojem su mediji morali objavljivati ono što im nalože časnici za informiranje, a oni su, jasno, smanjivali brojeve naših gubitaka i preuveličavali neprijateljske. Nakon nekoliko prvih brojeva ratnog Dubrovačkog vjesnika mi smo počeli bježati od tog časnika za informiranje, pa se tako sve više smanjivalo propagandno novinarstvo, a povećavalo ono pravo sve dok kasnije nije skroz prevladalo. Moram reći da nikad nije dobro lagati u novinarstvu, pa tako ni u ratu. Nema smisla pisati da je poginulo 450 neprijateljskih vojnika dok je u stvarnosti samo jedan slomio nogu. Kako će ta informacija pomoći moralu i što se dobiva s njom? Ili pišeš da neprijatelji ulaze u Vodovađu, a oni su već na Grudi, kad se pisalo Gruda, već su bili u Čilipima. To nema smisla, niti je imalo korisno. No, sve je postalo puno lakše kada je Nojko Marinović preuzeo zapovijedanje. Pritisci su se smanjili, jer je on razumio i način djelovanja medija. 

Slobodni tjednik Marinka Božića je dokaz kako lažljivo novinarstvo može imati katastrofalne posljedice. Oni su za vrijeme rata objavili navodni popis četnika u Dubrovniku s imenima i prezimenima i točnim adresama stanovanja, a većina njih (možda i svi) nije imala nikakve veze s neprijateljskom vojskom. Zbog takvog novinarstva, brojni s tog popisa godinama su trpjeli razna zlostavljanja, srećom bez smrtnih posljedica, ali psihičke traume su vjerojatno zauvijek ostale. 

Sada s odmakom mogu s ponosom zaključiti - prvi brojevi ratnog Dubrovačkog vjesnika bili su propaganda s preuveličanim brojkama gubitaka neprijateljske vojske, ali nikad nije bilo govora mržnje. Dubrovnik je tada imao vrhunske novinare širokih svjetonazora i to je sve doprinijelo da ne bude govora mržnje. Dubrovački vjesnik i Radio Dubrovnik, dopisništva Slobodne Dalmacije, Vjesnika, Večernjeg lista… sve su to bili sjajni profesionalci, ali i ljudi. Zato svi skupa možemo biti ponosni zbog činjenice da nije bilo huškanja i javnog prebrojavanja krvnih zrnaca za razliku od brojnih drugih gradova. 

Da, možemo biti ponosni što nije bilo primjerice Lore. 

Dobro, bilo je i kod nas nekim slučajeva koji se nisu smjeli dogoditi kao što je primjerice smrt Miljenka Bratoša od ruke hrvatskog vojnika. On je, inače, baš zaslužan za obranu Dubrovnika i mi, tadašnji novinari, dobro to znamo i sjećamo ga se.  

Bratoš nije smio poginuti, ali novinari s tim nemaju nikakve veze. Ali hajdemo mi dalje. Jeste imali plaću za vrijeme rata? 

Imali smo minimalnu plaću, Dubrovački vjesnik nije dobro stajao financijski što je logično. Tek kada smo tiskali knjigu Stradanje Dubrovnika mogli smo se malo bolje financirati od prodaje. Zanimljivo da se prvo izdanje tiskalo u Sarajevu zato što nam nitko u Hrvatskoj nije želio tiskati knjigu bez uplate unaprijed. A mi nismo imali čime platiti. U Sarajevu su nas primili tiskar Roko Palihnić i direktor tiskare „Oslobođenje“ Petar Skert i rekli da će tiskati knjigu pa ako ikad budemo imali da im platimo, dobro, a ako ne budemo, neka to računamo kao prijateljsku pomoć. Odmah smo prodali tisuću primjeraka. Nakon toga smo još dva izdanja po tisuću knjiga tiskali u Sarajevu dok borbe kod njih nisu počele. Kasnije se tiskalo i u Hrvatskoj, pa smo tako preživjeli najgore dane, a i Dubrovački se opet počeo prodavati na trafikama.  

No, tada ipak odlazite iz novinarstva. Što se dogodilo? 

Rat je uvijek nekome brat, pa tako i nekim ratnim profiterima koji su se za vrijeme stradanja većine, domogli novaca, položaja, vlasti i moći. Tada je jedan urar, da ga sad ne imenujem, postao faca koja je bila zadužena za informiranje, pa je napravio popis novinara u Dubrovniku koji se više ne bi smjeli baviti novinarstvom, a među njima sam bio i ja. Nisam bio podoban, jer me zvao na razgovor i tražio da se u knjigu Stradanje Dubrovnika uvrste sjećanja nekih ljudi koji su kao bili zaslužni, a nisu, jer uopće nisu bili u Gradu i vratili su se bogati iz Zagreba. Ja sam to odbio, a on se uvrijedio i stavio me na popis. Iz Dubrovačkog vjesnika trojica su se našla na toj listi, ali bilo je tu „nepodobnih“ novinara iz drugih medija. Neću ih sad imenovati, možda bih im otvorio stare rane, neki su otišli i vani, nikad se više nisu vratili. Spomenut ću samo ratnog urednika dubrovačkog dopisništva Slobodne Dalmacije Nina Salviju čiju razglednicu iz Amerike čuvam kad ga već od 1992. nisam vidio.   

I eto vas opet na moru. 

Obnovio sam brevete i otišao ponovo na Atlantsku kao kormilar. Spletom okolnosti, brzo sam napredovao i na kraju postao zapovjednik zbog jednog sudara. To se dogodilo u Hong Kongu, pa je naš zapovjednik koji je bio Amerikanac brzo napustio brod da ga ne osude iako nije bio kriv, što je tada tamo bila uobičajena praksa, a meni je u međuvremenu ponuđeno da preuzmem dužnost zapovjednika što sam prihvatio. Zadnje četiri godine navegavanja radio sam kao kapetan. Mislio sam da ću tako provesti ostatak života što mi ni ne bi bilo mrsko. Ne umaraju me brodovi, a ni avioni, vremenske zone, tako da bih sigurno dugo radio taj posao. Jedino su mi dugi izostanci od kuće predstavljali problem jer su tad ugovori bili daleko duži nego danas. 

A onda se dogodio poziv. 

Jednog dana, kad sam zvao kući iz Hong Konga, javio se profesor Jozo Lovrić, nekadašnji rektor Sveučilišta u Splitu i s prvim rektorom Mateom Milkovićem jedan od najzaslužnijih za osnivanje Sveučilišta u Dubrovniku. Rekao mi da je došlo vrijeme da se iskrcam. Znali smo se otprije, jer sam objavljivao priče u časopisu Naše more gdje je on bio urednik. Rekao mi je da se osniva sveučilište, da će među ostalim biti i studij medija, a da u Dubrovniku baš i nema novinara s diplomom. Bilo nas je u to vrijeme svega troje. Inače, za novinarstvo klasični studij i nije toliko bitan, ali važno je da je novinarima u krvi taj poziv i da uvijek nešto čitaju, pišu i usavršavaju se. Pisanje i novinarstvo su mi uvijek bili prva ljubav, pa sam se vrlo brzo odlučio otići u tom smjeru. Na početku sam bio honorarni suradnik, pa stručni suradnik, asistent dok nisam doktorirao i tako napredovao. Uglavnom kada sam počeo raditi na Sveučilištu u Dubrovniku, zaradio sam ukupno za cijelu prvu godinu jednomjesečnu plaću na brodu. Dvanaest puta manje. Ali ljubav je ljubav i nikad nisam požalio. Nemojte me krivo shvatiti, volio sam i pomorstvo, posebno manevriranje, ali ovo mi je uvijek bilo u krvi. 

Dvadeset godina ste proveli na Sveučilištu u Dubrovniku. Puno toga se u to vrijeme promijenilo. Ima li i tamo sada problema s radnom snagom? 

I ima i nema. Evo ja ću još malo ostati raditi honorarno dok mlađe kolege ne steknu izbor u zvanje. Sve su to izvrsni mladi ljudi i sretan sam što sam im predavao. Čak je osam zaposlenika na Fakultetu za medije i odnose s javnošću kojima sam predavao. Ovo je još uvijek mlado Sveučilište. Da bi se u potpunosti razvilo, potrebno je stotinjak godina. Sada je već dosta dobro ekipirano u odnosu kako je bilo na samom početku. Vrlo je malo vanjske suradnje. Zanimljivo je da sam predavao i sadašnjoj dekanici Fakulteta medija i odnosa s javnošću doc. dr. sc. Romani John i zaista sam ponosan što je uspješna. Hoću reći, treba vremena da se stasa. Sjajno je kad neki bivši student postane dekan, to je dokaz da se ide u dobrom smjeru, a idući je korak kada većina nastavnika budu naši bivši studenti. 

No, trend današnjih mladih je da su manje zainteresirani za studiranje. Više novaca će zaraditi vozeći taksi ili gliser, takav im je stav. Kako je sada na medijima, ima li zainteresiranih? 

Da sam ja sada mlad i ja bih uzimao sve parametre u obzir. Sigurno bi mi pomorstvo i dalje bilo privlačno. Nije loše biti ni kvalitetan kuhar, velika je potražnja za tim zanimanjem, kao i za meštrima - auto električarima, keramičarima i svima ostalim. Ne moraju svi završiti fakultet, bolje da ga oni koji ga ne vole, ni ne upisuju. Postoji neki studenti koji imaju apartmane i upišu fakultet tek tako da imaju papir, a uopće se ne trude. To nema smisla, jer niti što nauče, niti se time misle baviti. Ali, s druge strane, u svakoj generaciji ima izvrsnih studenata kojima se divimo. I nevjerojatno discipliniranih, evo ove godine su diplomirale svjetski uspješne judašice Iva Oberan, Anđela Violić i Bruna Bilić, kojima se nije nimalo gledalo kroz prste. 

Novinarstvo danas nije neko zanimanje. Slabo je plaćeno, a puno stresa i odgovornosti. 

Novinarstvo je otvorena profesija pa ga se može raditi i bez fakulteta, stoga nije na cijeni kao ni ostale otvorene profesije. Onda bi bilo logično zapitati se zašto mi imamo ovaj fakultet medija. Tu se prvenstveno radi o komunikaciji koja je danas u doba sveprisutnog interneta važnija nego ikad. Netko tko završi ovaj fakultet ne mora biti novinar, nego može raditi u odnosima s javnošću, političkom ili marketinškom komuniciranju, turizmu i puno drugih područja, a sigurno je lakše ako zna komunicirati s javnošću bilo da je influencer, bilo da ima vlastito poduzeće. Imamo i uspješnu nekadašnju studenticu sa salonom za tetoviranje, što je njezin način komuniciranja.  

Kako je novinar bio plaćen osamdesetih godina? 

Kada sam bio u Dubrovačkom vjesniku, plaće su bile prosječne kao i u bilo kojoj drugoj firmi. No moglo se dodatno zaraditi pišući sa strane, jer su tada časopisi imali tiraže u stotinama tisuća primjeraka, primjerice Una ili Start. Jedna reportaža ili intervju za te časopise honorirale su se u visini moje mjesečne plaće u Dubrovačkom vjesniku. Moglo se zaraditi, samo je trebalo raditi. Sve se pisalo izvorno na pisaćem stroju i nije se ni moglo kopirati sve da se htjelo.  

Najveći današnji problem novinarstva jest što je ono besplatno čitateljima. Zar ne bi bilo logično da ga oni plaćaju i da mediji njima odgovaraju? 

Čitatelji financiraju medije uglavnom preko proračuna, a tek manji broj uglednijih glasila naplaćuje dio sadržaja izravno. Problem je što oni toga nisu svjesni, a ovi koji iz proračuna daju novac ponašaju se kao da je njihov osobni i pritišću urednike medija. Društvo treba doći na tu razinu da se mediji financiraju iz proračuna, ali da imaju potpunu neovisnost. Naravno, ne može se na taj način financirati bezbroj medija, već samo njih nekoliko ako govorimo o lokalnoj razini, a o tome kako bi se novac trebao raspodijeliti odlučivalo bi vijeće nezavisnih medijskih stručnjaka koje bi to radilo isključivo savjetodavno, nikako preko nekih zabrana ili ograničenja. Tako ne bi bilo političkih pritisaka, a čitatelji bi kao i danas financirali medije preko proračuna. Ovaj proces ne može doći preko noći, mi smo još uvijek mlada demokracija, ali jedan dan će stići. 

Ja kao nepopravljivi pesimist mogu samo konstatirati da ga vjerojatno nećemo doživjeti. 

Ja ne, vi možda (smijeh).