U jednom od prostora Tvornice ugljenografitnih proizvoda sjedimo s Ivanom Jakićem i Srđanom Petricem. Dubrovčani će ih znati kao gitarista Gruhaka i vokala Feredona, koji su sada uz Ivicu Glunčića i Roberta Di Liddo okupljeni u bend Mrtvo zvono. Dok razgovaramo o novim projektima u TUP-u i Tvornici Podroom pričaju nam u kakvom ih je stanju  dočekao prostor koji opisuju kao rudnik. Na podu zemlja. Zidovi goli. Sve puno ulja... A danas,  studio i mjesto za svirke, nešto što je Dubrovniku predugo falilo. Okupili su se u udrugu Tvornica umjetnosti Podroom. 

Mrtvo zvono, Tvornica umjetnosti Podroom, svašta se novo i kreativno događa u TUP-u. Što vas je dovelo baš ovdje?

IVAN: Okupio se bend Mrtvo Zvono, što je polovica Gruhaka i polovica Feredona i trebao nam je prostor za svirku. Kad smo došli ovdje, to je bila blaga katastrofa od prostora, a onda smo s vremenom došli do ovoga danas.

SRĐAN: Na podu je bila zemlja, grafit, ulje po zidovima, izgledalo je užasno i rijetko je tko tu mogao vidjeti nešto, neki potencijal.

Sami ste sredili prostor?

IVAN: Puno smo toga sami pravili, nešto bi love skucali, pa bi platili, ventilaciju na primjer. Ima jedan ukrajinski bend što dođe tu i ostane mjesec dana, njima  preko rente nekako naplatimo pa od toga uložimo u prostor. Dosta je išlo i od gradskih natječaja, uglavnom od odjela za sport i mlade. 

Feredon i Gruhak, dva zvučna imena dubrovačke glazbene scene, što vas je spojilo?

IVAN: Svi se znamo od kada sviramo. Ja mogu reći za Gruhak jer mi smo prestali raditi zbog Borisa, Boris je bio slab... U principu Gruhak tad nije nešto radio, Feredon nije nešto radio. 

SRĐAN: Stalno smo svirali u raznim shemama, jedna od shema je bila i s Jakićem. Zapravo su 'oči bile gladne' (op.a. „Oči su uvijek gladne“ je pjesma Mrtvog zvona). Povezala nas je ta jedna pjesma koju smo snimili, pa onda još i još... U biti, ovi koji su htjeli raditi su se našli raditi (smijeh).

Imate li još uvijek isti žar za glazbom? Vremena su se promijenila, Gruhak je imao i teških momenata.

IVAN: Žar definitivno ostane, samo što se ta mladenačka, kompletno luda energija pretvori u nešto drugo, to je više želja za ozbiljnim radom, nego za ispaljivanjem.

Kakvi su sada planovi u ovome prostoru?

IVAN: Ovaj prostor je nama prvenstveno za rad i snimanje. Uspjeli smo dovesti taj obični 'svirački prostor' u nešto što bi se već moglo nazvati studijom, i što se opreme tiče, i akustike. Onda se s vremenom jako spontano dogodila suradnja s Gradom i s mladim bendovima. Mi smo prvi bili ovdje, iza toga je došao Muzej, pa još iza Klub i onda se s njima pokrenula priča da radimo nešto svi skupa. Pa smo krenuli s otvorenim probama, što je ispalo super. Otvorena proba je u biti koncept u potpunosti oprečan koncertu. Na koncertu je bend podređen publici u smislu očekivanja, a ovdje je obrnuto. Bend može ponavljati jednu pjesmu i sto puta, a ljudi su tu i slušaju.

SRĐAN: Samo da naglasimo ovo, mi smo tu bili prvi, prvi smo došli, a cijela ova priča o TUP-u sada je ludilo, ono - Grad kupuje sve. E mi kad smo došli, ovdje nije bilo ništa (smijeh).

Kakav je plan za neko buduće razdoblje, program u Tvornici umjetnosti Podroom?

IVAN: Imamo taj koncept otvorenih proba, imali smo radionicu za djecu za sviranje i snimanje bubnjeva, to je radio Alan Polzer. To je bilo toliko lijepo da smo odlučili da će se nastaviti, odnosno on će to raditi u ovom prostoru. 

SRĐAN: Što se snimanja tiče, mnogi su ovdje snimali, Motar, Tibor Karamehmedović sada ovdje snima solo album. Osim snimanja radili smo i TUP Sessione. To su sessioni koji su se snimali, a u prostoru nema publike. I naravno projekti Mrtvog zvona.

Nekada je u Staroj bolnici bilo jako teško dobiti prostor za probe, bendovi su se tako reći trgali nogama i rukama za mogućnost korištenja 'bolničke sobe'. Je li još uvijek scena bendova tako velika, kao i potražnja za prostorom?

IVAN: Ni blizu. Ja sam u Staru bolnicu došao 1998. kada se otvorila. Mislim da je bilo 25-30 bendova odmah, sada ne znam bi li ih mogao nabrojati 10.

SRĐAN: Čekaj, hrpa toga se događa, sada kada smo pravili otvorene probe javila se hrpa bendova. Znači ne radi se više o toj sumi prostora u jednoj zgradi gdje mladi sviraju. Ne radi se više o tome, sada ljudi imaju doma, u garažama ili u najmovima  nekakve prostore gdje sviraju. Ne radi se više o Udruzi i ja mislim da aktivnih muzičara itekako ima, što se sada i pokazalo.

Mišljenja su vam oprečna, možda smo se razišli u terminologiji, bendova i muzičara ima, ali scene gdje se mogu pokazati nedostaje?

IVAN: Scene nema jer bendovi nemaju gdje svirati uživo. To je trenutno veliki problem, nema dvorane ili kluba gdje se to može raditi. Prije je bio klub unutar Orlanda pa su tu svi svirali. Sada više toga nema, tako da je to definitivno veliki problem.

Mislite li da će planirani klub u TUP-u to promijeniti?

IVAN: Vjerujem da će oni biti otvoreni i za to. 

Je li Tvornica nova 'Stara bolnica'?

IVAN: Nije i ne bi ni trebala biti. Stara bolnica je krenula s jednom jako dobrom idejom, koja je utopijska.  'Mi se svi volimo, mi smo svi prijatelji, ne mora nitko uložiti niti kune, ovdje ćete svi biti'. Ovdje je drugačije jer su svi zasebni i u principu svi su komercijalni. Udruga Tvornica umjetnosti Podroom zapravo jedina nije tu u komercijalnom smislu tako da nam je ovo posao. Ali smo isto tako samoodrživi, što znači da se mi sami brinemo da se ovo sve isfinancira i ne tražimo nikakvu pomoć sa strane, što recimo s Udrugom mladih Orlando nije bila situacija. 

Imate li nekakvu pomoć, od lokalne zajednice, Grada Dubrovnika?

SRĐAN: Nemamo mi nikakav garantirani novac da netko dođe i kaže 'dobar dan, evo vam malo potpore jer ste super'- to ne. Novce dobijemo od projekata koje prijavimo na razne natječaje Ministarstva kulture, Grada Dubrovnika... Sve su to projekti koji se odrade i za njih dobijemo naknadu, kao što su TUP Sessioni, kompletna briga za djecu što se tiče proba i snimanja... 

Imate dobru perspektivu ako na natječajima prolazite i dobivate novce. 

IVAN: Imamo. To je dobra stvar što ovisi o nama. Ako ćemo mi napraviti dobar projekt, koji ima smisla, nešto ćemo dobiti. Ako ćemo samo sjedati i čekati da nam netko nešto udjeli, nešto za rentu, nećemo dobiti nikad ništa. Znači to je nekakva dobra sredina gdje se i mi moramo staviti i truditi. 

SRĐAN: I to je opet jedna razlika od Udruge mladih Orlando jer ona, ako ima problem i mora se preseliti, Grad ima teret. Tada Grad mora naći zamjenski prazni, u kojega se može staviti hrpu ljudi, da ne proizvode novac. To nije naša poanta i mi nismo to, mi smo svi uredni najmoprimci, plaćamo svoje prostore i samoodrživi smo. 

Iako kažete kako Orlando i Tvornica umjetnosti Podroom nisu slični, vezuje ih ako ništa drugo, onda ta, nazivaju je, alternativna scena. Orlando je zbog toga u nekim krugovima bio percipiran kao 'leglo' droge. Hoće li se Podroom uspjeti održati podalje od takvoga glasa, hoće li roditelji imati povjerenja dovesti djecu ovdje?

IVAN: Ne možeš ni ti, a ni ja ići mijenjati predrasudu da je čovjek koji svira gitaru narkoman. Mi smo tada (op.a. u vrijeme popularnosti Stare bolnice) imali 17-18 godina, a sada imamo 35-40, ipak je razlika. Ljudi koji bi ovdje trebali slati svoju djecu su praktički naša generacija, mislim da nije to više tako.

SRĐAN: Mislim čak da je to generacijski i da ova generacija roditelja sada to tako ne vidi, ja ću svoje dijete rado poslati da svira bubanj. Smjenom generacija se to čisti, to su ljudi koji su bili u Orlanda i sada imaju svoju djecu.

Mrtvo zvono je ovdje počelo, došli ste do Amerike. 

IVAN: Do Amerike smo došli preko istoga producenta s kojim je Gruhak došao. Snimali smo neke demo verzije, poslao sam čovjeku, on je poslušao i rekao da bi htio s nama raditi. Onda je došla korona, pa se sve odgađalo. Onda smo u ožujku  išli snimati u Ameriku. Glazba je na engleskom jeziku, i nećemo se zvati Mrtvo zvono. Imamo nekih ideja, ali još nismo odlučili. 

SRĐAN: Taj cijeli materijal ima dobru perspektivu. Snimili smo i promo spot. Producent je jako entuzijastičan, smatra kako će uspjeti prodati, čekamo sada neke sastanke koje on ima s menadžerima.

IVAN: To bi bio sjajan presedan u Dubrovniku.

To nas dovodi do teških pitanja, slušaju li mladi „dobru“ glazbu?

SRĐAN: To je uvijek dosta teško pitanje za odgovoriti. Svaka generacija ne voli glazbu sljedeće generacije, otkad postoji svijeta. Za mlade koji dolaze stariji  kažu 'ajme što slušaju'. Tako su govorili i za mlade rockere, i za mlade dancere, i to je tako. Neka nam sude, nismo mi nekakvi vitezovi rock muzike, ako ne valja, neka slušaju što žele, možda je onda na nama da budemo bolji. Mladi, čini mi se, sada slušaju lakšu glazbu, manje su opterećeni tim studijskim aspektom. Više su opterećeni kompletnijom predstavom na pozornici i lightshowom, nekim personama u medijima.

Vi niste opterećeni samo vizualom, mislite da imate prostora proći ipak?

SRĐAN: Pošli smo u Ameriku probati 'proći', ovdje u Hrvatskoj ne. Hrvatska još to ne voli. Jedini glazbeni kanal je CMC, a znamo što se na njemu vrti. Dok je tako, valjda je tako s razlogom, valjda većina ljudi to voli. 

IVAN: Moramo biti svjesni, da ako jednom to i upali (op.a. uspjeh s albumom koji su snimili u Americi), da mi moramo početi paziti na vizualni aspekt. Mislim da ima dovoljno za sve, ali u Dubrovniku u zadnje vrijeme taj se đir alternativaca zavukao negdje u svoje prostore, nije se njihov broj smanjio. 

Čija je zadaća 'izvući' iz  tih prostora?

IVAN: Njihova. Ako želiš nešto, onda se potrudi nešto stvoriti. Ne može se očekivati da će Grad Dubrovnik naći prostor za žive svirke, da će Grad dati prostor. Ako ima kritična masa i dovoljno ljudi onda se može nešto pokrenuti. 

Vi ste stvorili tu kritičnu masu jer želite i dalje koristiti prostore u TUP-u, kakva je trenutno situacija, imate li nekih informacija iz Grada Dubrovnika o kupnji?

IVAN: Znate koliko i ja, stvar ide u dobrom smjeru, dobrim tijekom. Kupnja apsolutno ima smisla. Mi smo zadovoljni s najavama gradonačelnika, jer bi bila velika šteta da Grad ne kupi TUP. Sjajna stvar ako se kupi, svi mi ovdje možemo ulagati puno ozbiljnije novce u neke infrastrukturne projekte koje ne bi inače radili ako znamo da će nas za par mjeseci izbaciti. Tada bi imali relativno odriješene ruke za dalje raditi što želimo s ovim. Čisto sumnjam da će Grad to kupiti pa nas izbaciti. 

SRĐAN: Ovisi koji je gradski plan, što Grad želi s ovim. Mislim da Grad nema plan, jer nije imao namjeru  kupiti TUP do prije par dana, pa bi ovo moglo stajati tako neko vrijeme. Što je nama super, ali neki daljnji gradski plan  sumnjam da je  da ostanu stvari kakve jesu. 

Ako Grad nije imao plan kupnje, pa se za kupnju evo izgleda ipak odlučio, je li to znači da vas je prepoznao kao nešto vrijedno, poželjno?

SRĐAN: Ne vjerujem da je Grad ovo kupio radi nas, mislim da je Grad to morao kupiti kao jedino zemljište u centru grada. Grada koji se nema gdje širiti. U protivnom bi to kupio netko i bubnuo tu još jedan hotel. Grad je to morao kupiti, samo nikada nije bio pritisnut. Sada je pritisnut, i od strane javnosti i od nekih aktivnosti tu, znao je da to mora kupiti, kupuje, ali mislim da nema baš neki konkretan plan što s tim. Ali kraj je da mislim da to nije kupio radi nas. 

IVAN: Mislim da se pokazalo, onom otvorenom nedjeljom, da tu može biti nešto što Dubrovniku fali već desetljećima – TUP Urbana četvrt. I to može biti. U TUP-u je samo 50 posto prostora iznajmljeno, ostatak zjapi prazan. Postoje hangari, mogu biti koncertne dvorane, može se igrati nogomet, bezbrojne su mogućnosti za prostore kojih Grad nema. Mi se svi sutra možemo snaći i naći negdje drugo prostore, svi ćemo se negdje raštrkati, ali onda to više nije ista stvar.

SRĐAN: Grad nema urbanu četvrt, što je u Europi obavezno u velikim gradovima. Postoje čak europski projekti  isključivo  s tom namjenom - pretvaranje starih industrijskih pogona u urbane četvrti.

Iz tiskanog izdanja Dubrovački dnevnik petkom