Rad u Turističkoj i ugostiteljskoj školi nije napustio čak ni onih godina kada je bio direktor vodećih dubrovačkih hotela visoke kategorije. Od 2010. do 2016. bio je pročelnik Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i more Grada Dubrovnika. Za sebe kaže kako je uvijek promišljao kako podizati razinu kvalitete pružanja turističkih i ugostiteljskih usluga te se rodila ideja o stvaranju visoke škole za hotelijerstvo i ugostiteljstvo, s ciljem da se upravo naši mladi ljudi mogu kvalitetno stručno obrazovati za vodeće pozicije u turističkim subjektima.

U razgovoru za Dubrovački dnevnik, između ostaloga,  osvrnuo se na krucijalnu važnost ulaganja u obrazovanje domaćeg kadra u postizanju održivosti dubrovačkog turizma, o čemu je upravo objavio i stručni članak pod nazivom ''Razvoj ljudskih potencijala kao jamstvo uspjeha projekta Respect the City'' .

Iza vas su desetljeća rada s učenicima, a posljednjih godina i sa studentima kroz studijski program kojega ste osmislili s vašim timom, i to je svojevrsna kruna vašeg rada u obrazovanju kadrova u turizmu.

Ako sam na išta ponosan, onda je to ovaj studijski program i ti mladi ljudi koji završavaju ovaj fakultet, spremni za ulazak na tržište rada i preuzimanje odgovornosti, ne samo za svoje pozicije, nego i održivi razvoj naše destinacije. Već do sada je to ostavilo trag, a on je iz dana u dan, odnosno iz generacije u generaciju diplomanata, sve dublji. Čovjek je ključ uspjeha, a naši studenti se već ističu na svojim radnim mjestima. Naši su profesori iskusni stručnjaci, ali ne samo akademski teoretičari, nego i dokazani praktičari. Nama studenti nisu brojevi, svakoga znamo, što se kaže, u glavu, porazgovaramo s njima, pomažemo, jer smo mi ovdje radi studenata, a ne oni radi nas.

U svojim ranijim intervjuima rekli ste kako učenike doživljavate kao svoju djecu.

Dok sam bio u školi, učenike sam doista doživljavao kao vlastitu djecu. Njihove uspjehe doživljavao sam kao svoje, njihove probleme i neuspjehe također. Tako isto i ovdje. Svaki uspjeh naših studenata je uspjeh mojih kolega i mene i ovaj posao radim za dobrobit njih i institucije koju vodim, kao i zbog turističkog gospodarstva ovdje u Gradu. Dubrovnik je taj koji mora stalno ulagati u kadar. Ljudi daju budućnost, ton života, kvalitetu poslova, ljudi stvaraju dobre rezultate i ljudi su temelj održivog razvoja. On se ne može dogoditi sam od sebe niti propisati programom, ma kako dobar bio. 

Zanimljiva je priča o tome kako je sam studij nastao. Vi ste u tom trenutku bili na funkciji pročelnika u Gradu Dubrovniku, no ideja se vjerojatno rodila i znatno ranije.

Kao što sam uvodno spomenuo, ovaj studijski program je nastao upravo na temelju mog dugogodišnjeg iskustva kojega sam stekao radeći u Turističkoj i ugostiteljskoj školi i paralelno u vodećim dubrovačkim hotelima. Dulje od pet godina sam bio u Excelsioru, a nakon toga sam preuzeo Bellevue. Nakon mandata u tim hotelima s pet zvjezdica, u njih su na vodeće pozicije dolazili brojni ino-manageri, i čim bi sletjeli na našu zračnu luku, porasla bi im cijena i bila odskočna daska za buduće poslove u svijetu. Tako ih se promijenio veliki broj, nije bilo kontinuiteta, a takva je praksa postala pravilo, a ne iznimka.

Na primjer, u Imperijalu je ''šefovao'' neki Nizozemac koji je tražio komunikaciju sa svim djelatnicima na engleskom i da sobarica poznaje četiri i tečno govori dva strana jezika. A naši ljudi bili su izmoreni od rata i poslijeratnih godina, dok su plaće na tim pozicijama u to vrijeme bile razmjerno niske, kao što su u okolici pa i samom Gradu bile vidljive ratne rane. Strani šefovi kuhinja dobivali su visoke plaće, a recepte bi skidali s interneta, umjesto da kreiraju jedinstvenu ponudu na našoj bogatoj gastronomskoj tradiciji. Dolazili su s nadmenim stavom, smatrali su se vrjednijima od drugih, kao da smo mi jučer počeli raditi u turizmu. Sve me je to već tada smučilo. Često sam s prijateljima i kolegama komentirao kako to nije kadar za Dubrovnik i kako moramo ulagati u obrazovanje i našu mladost. Turistička i ugostiteljska škola je službeno otvorena 1947. godine i kroz nju su prošle generacije učenika i ljudi koji su se kasnije dokazali na svojim poslovima. Ne samo u Dubrovniku, nego i izvan granica naše države jer su nažalost otišli, a te su zemlje dobile kvalitetne i gotove stručne kadrove.

Počeo sam tada iznositi svoje stavove, pitati se i javno jesmo li na to spali, da nam ovdje dolaze ti ljudi i izigravaju menadžere. Na nekim tijelima potaknuo sam raspravu o tome zašto Dubrovnik ne bi imao jednu visoku školu kojom bi se omogućilo našoj djeci, primarno iz naše Županije, Hrvatske i susjedne BiH, da oni budu šefovi i direktori. Sazrela je ideja i jedna nam je konzultantska tvrtka ponudila osmisliti program takvog studija za 400 tisuća kuna i više od šest mjeseci rada. To mi se učinilo neprihvatljivim, oformili smo sami stručnu skupinu ljudi, napravili elaborat bez i jedne lipe. Nismo se dali tada, na samom početku, opet staviti u poziciju da nam, nakon stotinu godina razvoja dubrovačkog turizma i poslijeratne obnove te podizanja iz pepela, dolazi netko sa strane i govori što bismo i kako trebali. Naravno, obišli smo prethodno slične studijske programe u  Austriji i Švicarskoj, najbolje u Europi, razgovarali s kolegama iz Francuske, vidjeli smo kako to oni rade i krenuli smo s ovim programom, prilagođenim našem tržištu i potrebama, 2015. godine.

Je li studij na Međunarodnom sveučilištu Libertas već dosad dao rezultate? Pratite li studente i dalje u karijeri?

Apsolutno, ja njih pratim i danas. Često se čujemo, razgovaramo, pitaju me za mišljenje, imam veliki broj bivših učenika, to je jedan divan osjećaj, da se ne zaboravljamo. Svi se skupa trebamo više družiti, uvažavati. Život je tako kratak, velika je stvar kad čovjek vidi rezultate svoga rada, kad je nešto posijao da je to dobro niklo. Mislim da je to dalo rezultate. Mi danas u Dubrovniku i šire imamo dobar dio kvalitetnih kadrova, naši su bivši studenti direktori hotela, direktori hrane i pića, voditelji recepcija itd. U Gradu, dakle, postoji studijski program kroz kojega mladi ljudi mogu stjecati adekvatno znanje za karijere u turizmu. Dobro je širiti vidike, naši studenti i za vrijeme studija odlaze na Erasmus u inozemstvo, odlaze na prakse, ali studiraju u duhu poimanja kako se u nas, pogotovo u Dubrovniku, može iskoristiti puni potencijal, odnosno da se nakon boravka u inozemstvu vrate i ostanu ovdje, da rade i za svoj Grad, za svoje obitelji i širu društvenu zajednicu. Mislim da bi trebali Gradu vratiti ono što je u njih uložio, ali to je opet ulaganje i u njihovu djecu i unuke, u bolju budućnost naše zajednice.

Dubrovnik je i ove godine proglašen šampionom turizma. S druge strane, svi smo svjesni s kojim se sve izazovima Grad nosi u postizanju održivosti.

U razdoblju u kojem sam bio pročelnik za turizam, Dubrovnik je četiri godine dobivao to priznanje. Mogao bih postaviti pitanje, tko bi to bio u Hrvatskoj, ako ne Dubrovnik, uz dužno poštovanje i nekih drugih, tradicionalnih destinacija i onih koje su zaista napredovale zadnjih godina? Imamo sve blagodati, klimu, kulturu, povijest, ali je pitanje koliko imamo kvalitetne i stručne ljude na ključnim mjestima koji će predvoditi stvaranje adekvatne ponude i sadržaja – jedino zbog toga nam takve titule, odnosno pozitivne percepcije mogu izmaći. Dakle, prave ljude na pravom mjestu.

Temom kadrova u postizanju održivosti bavili ste se i u vašem stručnom članku koji je upravo objavljen u Zborniku radova Sveučilišta Libertas.

To je upravo ono na čemu treba stalno raditi. Dubrovnik, kao i svako turističko odredište, kao i svaka institucija, ako nema kvalitetne kadrove, dovodi u pitanje rezultate u budućnosti. Kad pogledamo naš Grad, uz malo više truda i volje, prvenstveno onih koji su za to odgovorni, moglo bi nam biti znatno bolje i uspješnije, da ljudi budu zadovoljniji, da se postiže bolji standard, a ujedno i zadovoljstvo svih onih gostiju koji tu dolaze.

Vratimo se malo unazad. Dotakli smo se već poslijeratnih godina. Dubrovnik je dugo radio na obnovi svog turizma i dostizanju zavidnih prijeratnih turističkih brojki. U tom procesu, moglo bi se reći naglo je skliznuo u destinaciju s prekomjernim turizmom. I tada kreće nova borba, kako razbiti percepciju destinacije koju treba izbjegavati u razdobljima najvećih gužvi. Kreće i projekt Respect the City.

Rekao bih kako čovjek uči cijeloga života. I mi, koji smo malo u odmaklim godinama i imamo dosta utakmica u turizmu, i dan danas učimo, moramo pratiti trendove na tržištu, ne samo kad je u pitanju turizam, nego i u svim drugim djelatnostima. Moramo ići ukorak s vremenom pa čak i biti ispred vremena, da ne bismo zaostali. Isto tako, ne možemo govoriti o vremenu s kraja 20. i početka ovog stoljeća iz perspektive recimo 2019., ili iz ove godine. Naime, vrhunac tih gužvi bio je vjerojatno u rekordnim sezonama, prije COVID-a i činjenica je da se i godinama prije možda nije ''vodilo'' dovoljno računa kako smanjiti te gužve, nego se promišljalo - neka gostiju, nikada ih nije previše i svi su bili dobrodošli.

I to je tako bilo u tom trenutku.

Ali, budimo realni, ta „glad“ za brojkama je bila posljedica rata i poratnog razdoblja, kada smo imali gotovo desetljeće izostanka ozbiljne turističke aktivnosti, izostanka prihoda iz glavne gospodarske grane, što je utjecalo na životni standard u našem Gradu. Loše se živjelo, nije se moglo ulagati. Turizam je to promijenio, okrenuo trendove i omogućio brojnim obiteljima dostojan i ugodan život, a mnogim poduzetnicima sjajne poslovne rezultate i veliki ulagački potencijal. Zbog toga danas i jesmo pred novim izazovima – moramo osigurati da to ostane tako, a da masovni turizam ne ugrozi životni baš kako je nekad to činila njegova odsutnost. 

Sjećam se, dok sam bio pročelnik, da smo mi tada itekako vodili računa o tome koliko će u Gradu biti kruzera, koliko će biti gostiju, koliko će ih biti usidreno kraj Lokruma, koliko u Gružu i sukladno tome smo dogovarali aktivnosti s komunalnim službama, policijom i s prometnom jedinicom mladeži tijekom ljetnih mjeseci. Prometna jedinica mladeži nije samo pomagala s upravljanjem prometom, oni su također bili i informatori i svakako su doprinosili ukupnom dojmu brojnih turista. Znalo se dogoditi, ako bi bilo loše vrijeme i ne bi bilo za kupanje, da bi tada gosti iz šire okolice odabrali upravo taj dan za posjet Gradu. Na to se trebalo pripremiti. Imali smo izvrsnu suradnju s prometnom policijom, te su se gužve izbjegavale koliko je bilo moguće, uzimajući u obzir faktore koji su na njih utjecali. Poticali smo, iz pozicije upravljanja destinacijom, stavljanje ulaganja u prometnu infrastrukturu u fokus gradske uprave pa su tako uvedena brojna prometna rješenja, sukladna prometnoj studiji, koja su smanjila gužve i omogućila bolje odvijanje prometa, kao što su kružni tok u Gružu i novi režim prometovanja gruškom obalom, rekonstruiran ulaz u Grad na Ilijinoj glavici, lijevi skretač kod Doma zdravlja koji je rasteretio Splitski put, a uz sva ova prometna rješenja smo inzistirali i na boljem komunalnom uređenju, jednostavno ljepšem i oku ugodnijem gradu. Vrtlar, kojem sam upravo zbog te spone komunalnog uređenja i turističke percepcije bio predsjednik Nadzornog odbora, u posljednjih je deset godina zaista napredovao, a tako i izgled našeg Grada. Turizam ne prestaje kada se izađe s recepcije hotela, ma kako luksuzan i dobar on bio, iskustvo gosta je iskustvo destinacije. Nažalost, zbog isprepletenih nadležnosti Grad ne može na sve utjecati i razumijem izazove s kojima se suočava svaka gradska uprava dok želi, primjerice, urediti pojas državne ceste, pomorsko dobro i slične lokacije koje nema pod jurisdikcijom, a gostima pa i građanina sve je to „grad“ odnosno destinacija.

Dakle, operativno je to bio zapravo početak projekta ''Respect the City'', iako se to nije tako zvalo.

Upravo tako, nije se tako zvalo, ali je upravo to bio trenutak kad bismo na ulazu u Grad stavljali one stupiće s konopom, redare i prometnu mladež na Pilama, tako da je ulazak u Grad bio s Pila, a izlazak bi se usmjerio kroz Park. Na Pilama se turistički autobus nije mogao zadržati pola sata,  nego je to bilo pet minuta koliko je dovoljno za ukrcaj i iskrcaj.  Odredili smo maksimalni broj taksista i za njih adekvatan broj mjesta. Tada nije mogao bilo tko doći u Dubrovnik i taksirati, niti je prekomjeran broj taksista stvarao gužve i smanjivao broj dostupnih javnih parking mjesta za građane i goste.

Onda je na državnoj razini uslijedila liberalizacija taksi tržišta i sve se promijenilo. Ostali ste poznati po tome što ste u to vrijeme željeli uvesti brojne promjene u taksi tržište.

Točno se znalo tko je mogao biti taksist u Dubrovniku. Morao je imati određenu naobrazbu, završiti  poseban tečaj  u suradnji s Turističkom i ugostiteljskom školom, kroz kojega se polagao ispit o poznavanju kulturno-povijesnih znamenitosti. Oni su morali znati osnove povijesti Dubrovačke Republike, crtice iz povijesti zanimljive gostima, informacije o kulturno-povijesnim znamenitostima i slično, osnove barem dva strana jezika. Morali su poznavati osnove poslovnog komuniciranja i bontona i bez toga nisu mogli dobiti dozvolu, a koja se izdavala na četiri godine.  

Svaki kandidat je sukladno Odluci Gradskog vijeća morao biti prijavljen na području Grada Dubrovnika minimalno šest mjeseci. Bili su određeni i kriteriji za vozila - ona su morala imati  minimum od 500 litara zapremine prtljažnika, dakle radilo se o većoj kategoriji. Morali su imati GPS, omogućiti kartično plaćanje, odnosno imati fiskalnu kasu za izdavanje računa i sve ono što se očekuje od takve usluge javnog prijevoza u ozbiljnoj destinaciji, na svjetskoj razini.

Na uvođenje takve politike, koja se u to vrijeme činila strogom, sam se odlučio jer sam dobio pismo od jednih višegodišnjih posjetitelja Dubrovnika koji su bili odsjeli u hotelu Rixos Libertasu. Na Pilama su uzeli taksi, a on ih je vozio tako što je na Boninovu skrenuo desno na Ilijinu glavicu, zatim je išao kroz Šipčine, kroz Gruž na Solsku bazu, Lapadskom obalom, kraj Pomorske škole i onda nazad ulicom Iva Vojnovića i doveo ih do Rixosa. Gosti su reagirali, njemu je kasnije oduzeta licenca na godinu dana.  Imao sam izvrsnu suradnju s brojnim vrijednim i poštenim taksistima, koji su i sami ukazivali na probleme, netransparentne prakse, manjkavosti u usluzi i doprinijeli stvaranju odluke kakvu smo tada donijeli i proveli.

Upravo su taksisti često prvi kontakt s našim Gradom svim gostima koji dolaze avionom, a znamo da smo avio destinacija. Zato sam tražio uniformiranje, akreditacije, kulturu komuniciranja, naobrazbu, kvalitetu auta, jer za prvi dojam imamo samo jednu priliku. Ne zaboravimo da smo i u tom segmentu često bili vodeći i htio sam da takvi i ostanemo – dubrovački taksisti su godinama bili sinonim gospara, uredni, s luksuznim autima i dobri domaćini koje su gosti voljeli. Na toj tradiciji je nastala današnja industrija luksuznih transfera, koji ne povezuju samo hotele i zračnu luku, nego goste voze i na izlete i pomažu im otkriti destinaciju i njenu okolicu.

Nadam se da će se kroz zakonske izmjene za Dubrovnik, i njemu slične gradove omogućiti da opet upravljaju ovim vidom javnog prijevoza na svom području, kvaliteta i održivost su uostalom i interesi Republike Hrvatske. Međutim, sad su neka nova vremena po pitanju autotaksi prijevoza i mislim da nisu dobra. Povećalo se tržište, mislim kako bi se u Gradu sada moglo izdati više dozvola nego što ih je bilo onda kada sam bio pročelnik za turizam, ali nikako sedam, osam tisuća jer tu zaista nema kvalitete, stvara se gužva, upitna je i sigurnost.

Tu upravo prestaje ikakva priča o održivosti.

Dubrovnik zaista može biti primjer mnogima u svijetu, samo ako će ljudi raditi, pogotovo oni na javnim funkcijama. Ako neće i ne znaju, treba im se zahvaliti i na to mjesto staviti mlade ljude koji imaju rezultate i koji su osposobljeni, željni rada... Hvala Bogu, radio sam dosta poslova, ali sam najponosniji na ovaj studijski program koji se provodi na Međunarodnom sveučilištu Libertas ovdje u Dubrovniku, gdje se mladim ljudima pruža primjerena edukacija sukladno novim trendovima na turističkom tržištu kako bi upravo oni mogli odgovoriti svim ovim izazovima koje smo spomenuli.

Dubrovniku općenito nedostaje svih kadrova. To je trend od kojega pate i druge destinacije. Onda dolazi do situacije u kojoj se zapošljava i nedovoljno kvalitetan kadar, jer netko mora raditi i nema drugog rješenja.

Postoji danas o tome izreka – „uzmi što ima“, ali to nije dobro. Moramo usmjeravati našu djecu još od osnovne škole. Sve nas je manje, iz godine u godinu više je sprovoda, nego rođenih, za to su brojni razlozi, ali oskudica je kadrova svugdje, u svim gospodarskim granama, u zanatskim djelatnostima, u zdravstvu, u školstvu... O tome moramo svi skupa voditi računa i dobro razmisliti. Jednom dobrom menadžeru treba vremena da završi školu, fakultet i stekne znanje, a potom iskustvo da bi preuzeo takvu odgovornu funkciju.

I onda bi takvi menadžeri mogli kontrolirati i ostali kadar koji mora dolaziti izvana. Sad su to Nepalci, Filipinci i ostali.

Uvijek su ljudi dolazili, i za vrijeme Republike i za vrijeme razvoja turizma nakon ratova i velikih društveno-političkih promjena, nije to tolika novost, uz razliku iz koje daljine sada dolaze, i što ne poznaju naš jezik. Međutim, pitanje je što se događa s onima koji dolaze, kako su primljeni, kako se tu osjećaju i jesu li se i do koje mjere spremni integrirati u ovu zajednicu. U načelu, ljudi su se uglavnom spremni prilagoditi boljem, zato uostalom i odlaze iz svojih domovina i dolaze tu. Dakle, i oni koji dolaze, trebaju prihvaćati našu kulturu i običaje, a za to im je bitan naš jezik, ali mi se moramo ovdje nametnuti s nekim našim običajima i načinom života koji će im biti poželjan – prvo ga mi moramo održati i sačuvati da bi ga netko poželio i prihvatio. Naši poslodavci im moraju omogućiti da uče hrvatski, kao osnovu integriranja u novu zajednicu. Kad naš čovjek dođe raditi u Njemačku ili Austriju, obično prvo nauči jezik, a svim silama se potrudi uklopiti u društvene i kulturne norme nove sredine, obično zato budu dobro prihvaćeni i poslovno uspješni. Međutim, to rade jer su pod dojmom, uvjereni, da su pošli u bolje pa i kad se vrate često je za sve mjera kako je „kod nas u Njemačkoj“.

Ne moramo se pod svaku cijenu prodavati, moramo imati razinu i kvalitetu, po narodnom običaju, kako bi se reklo u mom rodnom selu, „tko može u kolo, neka bala, tko ne može, neka gleda sa strane“. Dubrovnik zaslužuje perfekcionizam u svemu!

Ogroman je problem to što ugostiteljski objekti ne rade zimi. Grad sredinom siječnja izgleda sablasno, zastrašujuće. Možemo samo zamisliti kako to tek izgleda u očima turista koji ''zalutaju'' u Dubrovnik u tom periodu i nemaju gdje objedovati ni večerati.

Živio sam na Pilama dvadesetak godina, nikada Kavana Dubravka preko zime nije bila zatvorena, dok nije došao novi najmoprimac, nije bitno tko je – očito u ugovoru nema odredbu da objekt mora biti otvoren tijekom cijele godine, a nije našao računicu da to bude tijekom zimskih mjeseci. Kao i mnogi poduzetnici, zatvore već oko 1. studenog, a otvore 1. ožujka. Ako je to gradski objekt, a Grad želi dulju sezonu, potrebno je tim ugovorima regulirati da taj objekt mora raditi cijelu godinu. Ako treba, smanji mu se najamnina, oslobodi ih se plaćanja javne površine i slično, ali moraju raditi. Nadležne gradske institucije i Turistička zajednica moraju već sada reagirati za sljedeću i naredne zime, već sada treba sjesti s ugostiteljima i razgovarati. Primjerice, oni na Prijekome, neka se dogovore oko vremena zatvaranja objekata, odnosno odmora koje naravno i oni mogu koristiti, ali ne nužno svi u isto vrijeme i na toliko mjeseci. To je strašno, neshvatljivo i nedopustivo da se u Dubrovniku dobar dio jeseni i zime nema gdje poći pojesti objed s obitelji, a Grad kao vlasnik javne površine je ipak u poziciji da ima snažni upravljački mehanizam za utjecaj na poduzetničke aktivnosti i mogao bi potaknuti promjene.

A dovodimo Ryan Air.

Kome? Razgovarao sam s kolegama iz turističkog sektora, gdje će ti gosti poći? Za Svetoga Vlaha, svi su hoteli od Svetog Jakova do Babinog kuka bili zatvoreni, izuzev Lera i Rixosa. I mi govorimo o cjelogodišnjem poslovanju?! Ja to ne mogu prihvatiti. Dubrovniku turistička godina mora trajati od 1. siječnja do 31. prosinca. Netko može očekivati da će se sve dogoditi samo od sebe – da će sama najava letova preko zime otvoriti sve te hotele i restorane. Međutim, postoji i opasnost od drugog scenarija – da gosti neće bukirati letove jer će vidjeti da nemaju gdje bukirati smještaj, da ne mogu računati na ugostiteljsku ponudu i druge sadržaje, poput kulturnih događanja, koncerata i predstava, sportskih manifestacija, da neće imati što raditi u destinaciji i onda će se ti letovi otkazivati, kako smo vidjeli da se znalo događati u pandemiji kada su pooštrene mjere.

Što radi TZ? Je li pozvala navedene dionike, je li im netko rekao -  gospodo, hajdemo sjesti, dogovoriti se i raditi?! Odgovor je uvijek - tržišna ekonomija i kako nema interesa. Izvolite, nađite, kreirajte interes! Zato pokušavam i kroz rad Sveučilišta Libertas i razvoj naših kadrova utjecati na ovo. Odluke donose vlasnici koji nisu iz Dubrovnika i nije ih briga za Dubrovnik te su upravo oni dobrim dijelom nositelji upropaštavanja turističkog Dubrovnika i turističke zime u Gradu. Samo ih zanima je li jedan plus jedan ''osam'', iako je i ''dva'' dobro, a mislim na poslovni uspjeh, odnosno povrat uloženog i dobivenog. I netko tu mora reagirati, treba raditi. Dubrovnik treba stvoriti proizvod koji će ponuditi tržištu, partnerima i agencijama  već sad ne samo za narednu zimu, nego i sve one koje će slijediti. Restorani i hoteli moraju raditi, s razumnom politikom cijena. Moraju se pripremati i kulturne ustanove, stvarati sadržaj i ponudu. I treba stalno raditi na edukaciji djelatnika uključenih u sve to – upravo u tome je i značaj vlastitih kadrova, a ne oslanjanje na uvoznu radnu snagu koja će možda jedno ljeto provesti kod nas, drugo u Španjolskoj, treće u Austriji i tako dalje, a sve bez prihvaćanja identiteta destinacije i njenih posebnosti. 

U svom ste radu koji je nedavno objavljeni spomenuli i potencijal Centra za kompetentnost?

On je dobro zamišljen, međutim lako je opremiti prostore, bilo u Garištu ili u na Čingriji, ali je pitanje tko će tamo raditi i koji su ljudi koji će odgovoriti tom zadatku? Uvijek kažem, lako je izgraditi hotel, banka će dati novac, ali nije lako izgraditi ljude. Bio bih najsretniji da se taj centar izvrsnosti napravio negdje na Babinom kuku, na istom mjestu na kojem je bila zamišljena i jedna nova velika turistička i ugostiteljska  škola – centar izvrsnosti. Takva je škola trebala u svom sklopu imati i jedan novi hotel, gdje bi se uz kvalitetne mentore učenici osposobljavali za rad – to bi po meni bio pravi centar izvrsnosti i nešto što Dubrovnik zaslužuje i treba, posebno na razini srednjoškolskog turističkog i ugostiteljskog obrazovanja.

Jeste li optimistični po pitanju daljnjeg razvoja projekta Respect the City? Hoće li polučiti rezultate? Može li Dubrovnik postići tu toliko željenu održivost?

Ja sam uvijek optimist i svi bismo skupa trebali biti, nemamo pravo biti pesimisti. Ako itko to može, može Dubrovnik. Samo, kao što sam već naglasio, treba staviti prave, stručne i ciljevima Grada i građana posvećene kadrove na prava mjesta. Turistička zajednica i Upravni odjel za poduzetništvo,  turizam i more moraju biti glavne karike i pokretači svih turističkih aktivnosti, a Grad im mora omogućiti da aktivno upravljaju destinacijom u željenom smjeru. Recimo, provedbu programa Respect the City treba jačati kroz pokretanje odbora za upravljanje destinacijom koji bi okupljao sve dionike, a bio bi koordiniran od Turističke zajednice i nadležnog Upravnog odjela, takvo tijelo smo imali prije desetak godina i dalo je rezultate. Neka građani i turistički djelatnici procijene koliko je sistematizirano upravljanje destinacijom danas učinkovito. To je žila kucavica, krvotok grada, i ako mi tu nećemo biti angažirani i truditi se, neće ni drugi – ni strani vlasnici koji će ubirati profit samo ljeti kada je najveća zarada, ako ih se ne usmjeri na drugačiji model poslovanja, ni ino-menadžeri koji su tu došli po crticu u životopisu, kao ni strani pomoćni radnici koji su tu na sezonu – dvije, dok ne nađu nešto bolje, ako im se ne ponudi motivacija da nauče naš jezik i prihvate naše običaje, našu kulturu - naš stil života. Nitko nam u tome neće pomoći ako se ne osigura dovoljan broj stručnih, domaćih kadrova za ove pozicije, koji će imati senzibilitet prema našem Gradu. Od Dubrovnika su uvijek svi drugi učili, osigurajmo da to rade i ubuduće, jer je to i naša obveza.