Obrtnicima nikad nije bilo lako. Nedostatak radne snage, ugovorene obveze, visoki troškovi poput režija i materijala za njihov rad, pitanje ekonomske isplativosti kao i brojne druge nedaće godinama ih prate. Razvoj novih tehnologija donio je razne dobrobiti, ali i ugasio mnoga zanimanja. Oni koji su ostali raditi, čini se kako to doista rade iz zadovoljstva. Jedan od takvih je i Miho Hendić kojemu je nedavno dodijeljeno najveće priznanje Hrvatske obrtničke komore 'Zlatne ruke'.

Da Miho Hendić doista ima 'zlatne ruke' uvjerili smo se na licu mjesta, u njegovom radnom prostoru i gdje je prije više od 30 godina osnovao obrt za popravak mjernih uređaja. Pojašnjava nam kako se točno zove njegovo zanimanje. Prije su meštre poput njega zvali vagarima, a zapravo je službeni naziv tehničar za mjerne uređaje. No, u Gradu, ali i cijeloj županiji svi ga znaju i zovu meštar Hendića pa je tako i nazvao svoj obrt.

- Kad sam odlučio pokrenuti svoj samostalni posao razmišljao sam kako ću dati ime firmi. Išao sam Stradunom i ljudi su mi se javljali – 'adio meštre', 'đe si meštre Hendiću?' i onda sam zaključio pa zašto bih izmišljao neka posebna imena kad me svi znaju kao meštra Hendića i tako sam na kraju i nazvao svoj obrt. Drago mi je zbog toga, to je bio pun pogodak! – prisjeća se Hendić koji popravlja, servisira i priprema vage za ovjeru. Osim vagama, meštar je i za strojeve za mljevenje mesa, salamoreznice i sličnu opremu, a radi i servis fiskalnih kasa. Ukratko, meštar Hendić popravlja sve što je jednoj butizi potrebno za rad.

VAGE SU POSVUDA

Kaže kako ne postoji mjesta gdje nema vage.

- Kad se rodite, prvo vas operu pa vas odmah izmjere. Vage moraju biti u rodilištu, trgovini, zlatari, pekari, mesnici, tržnici, hotelima... Svake dvije godine vaga se mora zakonski provjeravati, tako nalaže inspekcija. To je zakonska obveza i dobro je što je tako jer tko bi inače donio vagu na popravak? Ako vaga nije baždarena može vam doći inspekcija i naplatiti veliku kaznu – govori meštar. Omiljene su mu već spomenute vage iz rodilišta. 

- One su mi posebno drage jer se tad lijepo obučem u doktora i onda na licu mjesta naštimam vagu. One bi se poremetile da ih se donose na servis jer su jako osjetljive. Inače većinom radim na licu mjesta jer mi je lakše negdje doći i popraviti vagu, nego da je klijent šalje. Postoji mogućnost da se poremeti u dolasku ili povratku. Ovako izbjegnemo dodatni trošak – opisuje Hendić.

Prisjetio se kako se počeo baviti ovim danas rijetkim zanimanjem. Budući da je rodom iz Konavala, iz Dubravke, kao srednjoškolac je boravio kod pokojnog dunda u Gradu koji je bio meštar za vage u bivšem poduzeću Budućnost.

- Kako sam stajao u njega, pomagao sam mu kada sam imao slobodnog vremena. Tako sam i zavolio ovaj posao.  Moje prvo radno mjesto je bilo ono kućnog meštra u robnoj kući, a kasnije sam došao raditi s dundom jer se u to doba spojilo pet trgovačkih društava iz Dubrovnika, Agrum, Budućnost, Minčeta, Rudine i Srđ, koji su postali jedno i tako se povisio broj vaga pa su tražili još jednog djelatnika. Imao sam iskustva, završio tehničku školu i to je bio uvjet da dobijem posao. Radio sam s dundom sve dok on nije pošao u mirovinu, a onda sam nastavio sam. Međutim, došao je rat, na položaju sam proveo 50 mjeseci, ponekad bih došao doma i radio jer je ljudima trebao popravak pa se opet vratio u vojsku. Nakon rata sam otvorio samostalno obrt. Dubrovkinja mi je omogućila da kupim ovaj prostor i tu sam naslijedio opremu koja nije bila jeftina.  Uzeo sam kredit, uskladio se sa zakonom i tako sam počeo raditi – prisjetio se meštar Hendić.

S ljubavlju govori o svojim utezima i vrijednoj opremi koju ima. 

PRECIZNOST JE NAJVAŽNIJA

- Kako se tehnologija usavršava, tako sam i ja mijenjao utege. Imam ih raznih, od onih za građevinske vage od 20 kilograma, koji zajedno imaju preko dvije tone, pa do preciznih za laboratorije u bolnicama. Ne mogu biti sretniji kad vidim da je ova vaga na nuli! Kad stavim na nju pola kilograma, onda ona to pokaže. Ako nije točna, popravim je. To je ta preciznost – objašnjava meštar Hendić s osmijehom na licu.

Pitamo ga je li tako precizan i pedantan i oko drugih stvari u životu.

- Pa mogu reći da jesam. Možda sam nekad dosadan, ali što ću kad sam takav. Malo sam konzervativan i gledam kako stvari stoje, nema u mene 'lako ćemo'. Stara njemačka izreka kaže: Povjerenje je dobro, ali kontrola još bolja – decidirano će meštar.

Posebno hvali dubrovačke mesare koji su prema njegovom mišljenju najpošteniji.

- Svima se može dogoditi neka greška, ali ona namjerna nije dobra. Na latinskom jeziku iz doba Dubrovačke Republike u Sponzi piše: „Moji utezi sprječavaju varati i biti prevareni, a mene dok važem robu, važe sami Bog“. To znači da je na pojedincu hoće li varati prilikom vaganja – stav je meštra Hendića. 

Inače, mnogo vremena provodi na terenu jer ne popravlja samo vage u Dubrovniku nego ide posvuda, od Korčule, Brača, Hvara, Makarske, Neretve…

- Jedini sam ovlašteni serviser na ovom području. Što ću, kad me zovu moram poći… - govori on te dodaje kako je prezauzet. Kaže kako ide popraviti vagu u podne ili ponoć, kad god zazvoni jedan od dva mobitela koja ima. Govori kako su mu potrebna dva jer ne može dopustiti da je nedostupan.

- Moram odraditi posao jer onaj kojemu trebam ne može raditi bez svog glavnog alata. Neku noć me zvao čovjek iz Mokošice, pokvarila mu se salamoreznica, nije imao drugu, a sutra je mora raditi. Odmah sam otišao, to smo napravili za dva sata i on je ujutro normalno radio. Spasio sam ga da ne mora kupovati drugu – priča meštar Hendić koji svoj radni dan započinje u šest sati ujutro.

Govori kako godišnji nikad nije koristio, ali je proputovao cijeli svijet prateći nogometnu reprezentaciju. Tada bi izbivao dva do tri dana iz Grada, ali ubrzo bi se vratio jer njegovi klijenti iz Dubrovnika pa i šire sigurno ne bi mogli izdržati bez njegovih usluga. Prepričava kako ga je dan prije ovog intervjua posao odveo u Velu Luku. Probudio se u 4:00 sata ujutro jer je morao na brod, a vratio se u 21:00  i kada je došao do radnje dočekala su ga trojica za posao oko servisa fiskalnih kasa.

- Napravio sam im to, došao kući i zaspao kao beba. Ne treba mi tableta za spavanje – kroz smijeh govori meštar Hendić. 

O mirovini ne razmišlja. Ističe kako će raditi sve dok bude osjećao da može.

O MIROVINI NE RAZMIŠLJA

- Mogao sam davno otići u mirovinu. Bio sam četiri godine u vojsci i mnogi su mi savjetovali da to iskoristim, ali nisam htio. Da sam pošao u mirovinu vjerojatno ne bih bio ovako zdrav, možda bih počeo piti, igrati kladionicu i slično, a ovako imam svoj đir i nemam nikakvih problema. Sve dok je tako, radit ću i svoje znanje prenositi na mlađe koji to žele. Savjete dajem svima koji dođu kod mene i uputim ih što treba napraviti – priča meštar.

Nije zadovoljan interesom mladih za njegovo zanimanje. Dugo je tražio pomoćnika i nekog tko će naslijediti njegovo posao. Dolazili su vježbenici iz elektrotehničke škole na praksu, ali nisu bili previše zainteresirani.

- Možda kad mladi vide da treba nositi ove utege odustanu jer to nije baš lako. Ako imam vagu od tone to znači da po deset puta moram staviti nekoliko manjih utega pa sve tako dok je ne uštimam. U 30 godina nitko nije došao i rekao da će se baviti ovim poslom. Ne mogu mijenjati ovo naše društvo, ali veliki je problem to što nemamo meštara. Biti meštar, primjerice vodoinstalater, pa to je posao u rangu liječnika. Možda je tom negativnom trendu doprinijela apartmanizacija, život je lakši pa se mladi ne moraju mučiti nego žive od iznajmljivanja – promišlja Hendić.

Govori kako ga ponekad zovu ljudi iz hotela i pitaju može li im preporučiti bilo koga za električara, samo da zna držati ispitivač.

- Kad bih ja mogao nešto promijeniti onda bih vratio da se u školu ide tri, a na praksu dva dana. Tako je bilo prije i onda smo imali vrhunske meštre. Nisam mjerodavan za govoriti, ali potrebna je reforma koja će promijeniti obrazovanje i privući mlade da se bave tehničkim zanimanjima. Nekad je bio pojam biti kućni meštar u hotelu, za taj posao se tražila veza. Ne znam što će se dogoditi ako se ovaj negativni trend nastavi. Najvažnije je zavoljeti posao, a ja sam ga s vremenom zavolio i do danas je ostalo tako – zadovoljno govori.

Konačno je na miru i po pitanju nasljednika svoga posla. Naime, ponosno govori kako je 'riješio' taj problem pa će posao oko mehaničkih vaga, salamoreznica i još nekih detalja preuzetni njegov zet, a sin od prvog rođaka koji završava Elektrotehniku u Zagrebu bavit će se elektronskim vagama. 

POSAO OSTAJE U OBITELJI

- Sve će ostati u obitelji. Vjerujem kako će se njih dvojica lijepo uklopiti, a ja ću pripomoći dok god budem mogao raditi. Dobro je što će oni naslijediti ovu vrijednu opremu jer da netko ide iz početka trebalo bi mu dosta novaca. 

Priča nam kako je njegov sin počeo raditi s njim, no nije dugo izdržao.

- On se dosta dobro kuži u ovaj posao, ali smetalo ga je što imam brojna dugovanja. Kad je vidio da mi pojedinci ne plaćaju, a voze Mercedesa i godinama ne vraćaju novce, nije više mogao izdržati. Osnovao je građevinsku firmu koju uspješno vode inženjeri i imaju kvalitetne meštre. Nije mi žao što se ne bavi ovim poslom. Danas je stanje po pitanju dugovanja nešto bolje, a i ja sam drugačiji, ne radim onima koji mi ne plate – govori.

Meštar Hendić se ne žali po pitanju financijske strane svoga posla.

- Zadovoljan sam svojim poslom i primanjima, a najsretniji sam kad nešto popravim. Posebno mi je drago kad netko kaže da se nešto ne isplati popravljati, a na kraju se ipak ispostavi da sam ja bio u pravu. Sretan sam kad mi je stranka zadovoljna. Ako će raditi, danas meštri mogu imati primanja kao liječnici. Kad vam primjerice pukne cijev u kući, zovete meštra i ne pitate za cijenu. To može koštati sto ili tisuću kuna. Dat ćete mu koliko treba bez obzira na sve, jer ne možete bez toga – smatra Hendić.

Govori kako mu priznanja i nagrade mnogo znače, a najdraži mu je poklon slika od jedne gospođe kojoj je popravio vagu.

- Ona je bila bolesna i morala se stalno mjeriti, a imala je staru vagu koja se pokvarila. Nakon što sam je popravio nisam htio ništa naplatiti, ona me pitala kako se zovem. Rekao sam da sam Miho i tada mi je kazala kako sam od Boga poslan da popravljam vage jer sveti Miho drži vagu i važe duše. Donijela mi je i poklonila sliku iz Međugorja s tim prizorom koja mi od tada visi uokvirena na zidu.

Kruna karijere mu je priznanje Hrvatske gospodarske komore 'Zlatne ruke'.

- Ljudi su to prepoznali pa su me nagradili. Nikad nisam bio blokiran, dovoljno je moje ime otvoriti u Poreznoj upravi i vidjeti da su mi svi računi čisti. Tko hoće, može raditi pošteno, uvijek ima posla. Oni koji ne žele raditi, uvijek se žale da im nešto smeta, pričaju kako im je kriv Tito, Tuđman, ovaj, onaj… Ma kad imaš posao i kad radiš nemaš vremena razmišljati o svemu tome. Jednostavno radiš ono što znaš i što voliš – zaključio je za Dubrovački dnevnik meštar Hendić.

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik