Kada vam se pojavila želja o dizajnu interijera? Jeste li o tome razmišljali u srednjoj školi?

Još od malih nogu imala sam sklonost ka uređenju. Mogu reći da mi je sve krenulo iz dosade. Nije bilo TV-a u sobi, drugačije vrijeme nego danas, pa legneš sam u krevet i trebaš se nekako umiriti. Onda bih zamišljala nečiji stan i kako bih ga ja drugačije uredila, promijenila raspored. Tako bih se uspavljivala (smijeh). Stvarno mi je bila zabava. Negdje u trećem razredu srednje škole razmišljala sam što bih mogla upisati. Padala mi je na pamet arhitektura, jer u sklopu nje bio i dizajn interijera. Nažalost, nigdje nije bio kao zaseban studij.

Jesu li roditelji davali kakve savjete?

Govorili su mi da je arhitektura teška, pa sam dalje razmišljala što bih mogla upisati. Odlično su mi išle matematika i fizika, s lakoćom sam rješavala zadatke. Na kraju sam birala između arhitekture, građevine i geodezije te sam se odlučila za ovo zadnje. Kasnije sam se mogla prebaciti na arhitekturu i dizajn interijera, ali eto nisam, i bilo mi je malo krivo. No iz današnjeg kuta ni za čim ne žalim, jer da sam završila arhitekturu, možda bih se dalje razvijala u tom smjeru i opet ništa ne bi bilo od dizajna interijera.

Nakon završetka geodezije zaposlili ste se u struci. Kako vam je bilo raditi, jeste li našli gušt?

Ono što smo učili na fakultetu nije imalo nikakve veze s praksom. Učili smo jako puno teorije, svašta nešto morali svladati, a onda dođeš prvi dan na posao i shvatiš da ne znaš ništa. Na kraju mi je rad bio zanimljiviji od fakulteta, ali nikad me nije ispunjao nešto posebno. Radiš od 8 do 16 i čekaš da vrijeme prođe i da dođe petak. Tako iznova i nanovo svaki tjedan. Nije me čak nešto vuklo ni da odem dalje sama, otvorim svoj ured. Tata mi je također o tome govorio, ali u meni nije bilo želje, iako ima posla. Katastar je nesređen, bit će potrebe za geodetima još godinama.

Cijelo vrijeme provedeno u geodeziji u vama je tinjala želja za dizajnom interijera?

Da, bio mi je hobi. Stalno sam nešto prepravljala, neki komad namještaja, slične sitnice. Također sam i izrađivala nakit, jer je u meni oduvijek bila kreativnost. Potom sam nekim prijateljima preuređivala stanove i krenula sam pomalo crtati u raznim programima.

I onda ste završili tečaj za dizajnera interijera. Recite nam nešto više o tome.

Palo mi je na pamet da opet odem nešto studirati, ali je to malo nerealno s djecom. Što ću ih ostavit četiri, pet godina i otići studirati u Zagreb (smijeh)? Našla sam američki online tečaj o dizajnu interijera i strašno mi se svidio način na koji je posložen. Više sam naučila u tih njihovih 12 ispita, nego na fakultetu iz geodezije četrdeset i kusur. Rekla sam već kako prvi dan na poslu poslije završetka fakulteta nisam imala pojma, a nakon tog tečaja sam se osjećala puno spremnije. Bilo je puno praktičnih stvari i taj mi se princip jako svidio.

Koliko ste uopće dugo prelamali u vezi promjene struke? Koliko je bilo straha?

Sve se nekako dogodilo spontano. Na jednoj sam kafi prelomila da ću promijeniti struku. Sjedala sam u jednom društvu i pričali smo tko je što htio biti. Tada mi se sve preokrenulo, nekako su mi se upalile lampice da nikad nije kasno. U dva, tri mjeseca našla sam tečaj i znala sam da krećem. I eto, od tada sam u tome stopostotno, po cijele dane crtam i nešto smišljam. Što se tiče straha, najviše su mi ga stvarali drugi. Tražila sam potvrdu od prijatelja i poznanika da sam na pravom putu, a većina mi je govorila da to nije ispravno. Imaš lijepi posao, djecu, kud ćeš sad mijenjati struku, bacati diplomu i prolaziti novi stres ispočetka. Ali slušala sam dušu, jer sam itekako bila svjesna koje mi zadovoljstvo pričinja dizajn interijera, a koji mi otpor stvara geodezija. Na kraju mi je strah skroz nestao, čak ni u vezi pitanja hoće li biti posla u Dubrovniku. Ako ga tamo nema, bit će online.

Sad kad već spominjete, ima li posla u Dubrovniku? Koliko ljudi uopće traže dizajnera interijera?

Ljudi u principu uvijek traže pomoć, posebno kada krenu u veliko preuređenje, jer nitko nema viška vremena, a i veliko preuređenje sa sobom uvijek donosi određeni stres. Riječ je o pozamašnim novčanim iznosima. Naravno, dio ljudi uvijek gleda sami srediti prostor, kako bi uštedjeli na dizajneru interijera. Netko za to ima više, netko manje talenta, ali uglavnom raste svijest ljudi o važnosti dobrog uređenja. Tako da smatram kako će u budućnosti rasti potreba za dizajnerima, kako za osobne, tako i za turističke potrebe. Fotografija uređenog apartmana prodaje ga u moru ponuđenih. Još važnije je uređenje prostora u kojem se živi, jer je riječ o energiji. Ako je dobro uređen, tamo je ugodno boraviti, a ako nije, stvara se kaos u glavi. Nitko ne voli sjedati kraj kante za smeće. Stvar je osjećaja. Jedna slika na zidu koja nije na pravom mjestu može skroz pokvariti osjećaj u prostoru. Čak i neka umjetnička slika može kvariti energiju ako nije dobro uklopljena. Ponavljam, jako je važno osjećati se ugodno tamo gdje se živi. Ako je to tako, onda se ja osjećam dobro, posljedično moja obitelj i svatko koga sretnem u danu. I obratno.

Koliko su ljudi svjesni važnosti energije u domu u kojem žive?

Nisu dovoljno. Puno njih ne razmišlja o tome, ali ipak dobar dio njih osjeća da nešto nije u redu kada je kaos u prostoru. Ja sam odavno toga svjesna. Ako prostor nije u mom skladu, uopće ne mogu djelovati u njemu. Moj mozak ne može drugačije funkcionirati. Dizajn interijera ima neka svoja pravila, ali opet su sitnice te koje odlučuju.

Kako sve izgleda u praksi? Evo, recimo ja tražim pomoć dizajnera, ali imam neke svoje vizije kako bi prostor trebao izgledati, ali možda nije po pravilu. Kako naći sredinu, dogovoriti se?

Ako se radi o osobnom prostoru, trebaju se poštovati neke želje klijenta. Bilo bi super kad bi svaki prostor bio autentičan, da odražava osobnost onoga tko tamo živi. To jednostavno zvuči, ali u praksi nije lako postići. Često ni ljudi sami ne znaju što točno vole i žele. Puno je psihologije u ovoj struci, ali najkraće rečeno najbolje sve funkcionira na način da klijent kaže što mu se sviđa, a ja to pokušam sklopiti što je najbolje moguće u skladu s pravilima, ali i ponekom originalnošću. Naravno, ako se klijentu jako sviđa plava boja, opet ne može sve biti plavo, jer će previše dominirati. Isto vrijedi i za drvo, ili bilo što drugo. Ako je nečega previše, onda uopće ni ne dolazi do izražaja, utopi se u masi. Mnogi izbjegavaju crnu boju, posebno u malom prostoru, ali ona itekako dobro može ići u kombinaciji s nečim drugim. Što se tiče apartmana, stvari su drugačije. On se radi na način da ima neku svoju autentičnu priču ili mora imati neki prihvaćeni trend koji privlači veću masu ljudi. Iako, uvijek je bolje autentika, nego trend, jer je on prolazan. Inače, kada ljudi gledaju moje uratke kažu da radim previše moderno, ali nije moj stil sve ono što radim, nego poštujem želje klijenata.

Koji stil vi preferirate?

Volim eklektični stil, to je ustvari kombinacija raznih stilova. On je zeznut i zahtjevan, jer nije lako posložiti više stilova da zajedno funkcioniraju. Ali ja baš volim da su stvari izazovne, tu je najviše kreacije i kada se nešto uspije, stvara najveće zadovoljstvo. Također, ovdje može biti najviše igre, jer nema kopija ničega, sve je otvoreno. Ovo je i praktičan stil, jer kada neki komad namještaja dosadi, lakše je mijenjati pojedinačne dijelove, nego sve zajedno. Uvijek klijentima kažem kako je bolje da su stvari koje se rijetko mijenjaju decentne nego da se pretjeruje. Ako netko obožava plavu, bolje je da ona ide tu i tamo, nego da su sve pločice plave, jer će možda za nekoliko godina one biti daleka prošlost. Stvari koje su rađene lijepo, a ne u aktualnom trendu, uvijek će biti lijepe.

Koliko je teško postaviti cijenu uređenja nekog doma?

Prilično teško. Kad klijentima govorim cijenu imam dojam da im je uvijek previše, a meni s druge strane, obzirom na vrijeme i trud, ne izgleda tako. Često mi se čini da je upravo suprotno. Puno faktora ovisi o cijeni, neki projekti su znatno kompleksniji, drugi jednostavniji. Na početku je možda i malo teško definirati cijenu, jer ne znaš kako će se stvari dalje razvijati. Posao je prilično individualan, pa svaki dizajner stavlja drugačiju cijenu. Netko tko se brendirao, normalno da će imati veću cijenu, ali opet sigurno je stručan i iza sebe ima puno rada i iskustva. Postavljanje cijena je sigurno jedna od mojih mana (smijeh). Nikad do sada nisam imala svoj biznis, pa svaki dan učim i razvijam se.

Koliko vam je bilo zahtjevno pokrenuti vlastiti posao?

Dosta, ne samo što se tiče papira, nego i financija, davanja državi i slično o čemu nisam imala pojma. Ispunja me kreativni dio ovog posla, puno manje birokratski. Moj mozak odbija te zadatke, ali moram ih napraviti. Nisam bila mnogo toga svjesna, i da stvarno ne volim ovaj posao, možda bih puno puta odustala. Moram zahvaliti Centru za poduzetništvo Dubrovačko-neretvanske županije koji mi je ustupio u najam prostor tako da sad napokon imam vlastiti ured u kojem mogu i neometano raditi, ali i primati klijente.

Imate četvero djece. Svaka vam čast kako se uspijete organizirati.

Muž mi jako puno pomaže, on mi uskače oko djece. Bez njega nema šanse da bih uopće probala. Nije da sam neka super mama koja sve stiže (smijeh). Znam često raditi od doma, tako da s djecom zna biti izazovno. Nije kao prije da je posao gotov u 16, nego se zna prolongirati na cijeli dan. Ali ništa ne bih mijenjala, opet bih sve probala, jer mi dušu ispunja ovo što radim. U ono vrijeme sam mrzila ponedjeljak, a sada ga volim. Prije mi je bila teška muka kada bi ujutro zvonio sat, a sada skočim iz kreveta puna elana. Nedavno je muž bio sa mnom dok sam gledala neke pločice i komentirao je da izgledam kao dijete u tvornici čokolade (smijeh). Eto koliko se vidi na meni gušt ovog posla, tako da uopće nemam osjećaj kao da radim. Naravno, još trebam sve donekle posložiti da ima financijskog smisla, ali idem prema tome. Želja je najvažnija. Dok je imam, ona me gura. Uvijek će se nešto naći. Moj stav je kako je najvažnije raditi ono što osobu iznutra ispunja bez puno financijskih kalkulacija. One će doći. Naravno, svi imaju različite stavove, sreća je uvijek individualna, ono što važi za mene, ne važi za nekoga drugoga i obratno. Svatko ima svoj put, a ovo je moj. Treba probati unatoč ograničenjima koje će se naći na putu. Najgore je ne pokušati i cijeli život za nečim žaliti.