Vanja Valtrović je novinar-freelancer koji je više od dva desetljeća živio u Nizozemskoj. Nedavno je u Dubrovniku održao predavanje pod nazivom Pametni gradovi u kojima je približio hrvatskoj publici razna rješenja za poboljšanje života građana u Zemlji Tulipana i to ne samo ona tehnološke prirode.

Nizozemska je manja od Hrvatske, a ima četiri puta više stanovnika. Dok se iz Hrvatske građani iseljavaju, u Nizozemsku rado dolaze, unatoč boljoj klimi Lijepe Naše. Zašto je to tako?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje trebamo se vratiti u prošlost. I sami kažete da klima tamo nije najbolja, a ni konfiguracija terena nije za poželjeti. Naime, skoro 20 posto teritorija Nizozemske je pod vodom, a gotovo polovica države je do jednog metra nadmorske visine. Od Batavira, najstarijih stanovnika Nizozemske, uvijek se razmišljalo kako se zaštiti od poplava, velikih oceanskih valova i snažnih vjetrova. Prvi nasipi i brane počeli su se graditi već u 7. stoljeću da bi par stotina godina kasnije došlo do izgradnje cjelovitijih sustava za obranu od voda. Osim tehničkih izazova jako je važan bio i onaj socijalni. Naime, svaki stanovnik, bez obzira je li bila riječ o svećeniku, plemiću ili kmetu, bio je odgovoran za dobro stanje nasipa i brana. Čak su i neprijateljski gradovi tijekom ratova zajednički održavali sustav zaštite od poplava. Najzanimljivije je od svega da im takvo zajedničko djelovanje nije nametano kao obveza, jer kada nekome nešto naređuješ, stvara se otpor. Stoga vlasti nikad ništa nisu nametale kao naredbu već su se problemi isključivo rješavali dijalogom, objašnjavanjem, uvjeravanjem...

Rezultat je impozantan. Nizozemska je moru 'ukrala' dobar dio teritorija. Taj teritorij se naziva polder.

Da, ali ono što je važnije od poldera je polderen. Ta riječ označava način donošenja odluka strpljivim uvjeravanjem do postizanja konsenzusa. Polderen je stoljećima usađen u nizozemsko političko i društveno djelovanje i zbog toga su oni danas tu gdje jesu. Upravo ih je surov teritorij natjerao da gledaju u budućnost i donose inovativna rješenja iza kojih stoje svi građani. Johan Cruyff (sjajni nizozemski nogometaš op.a.) jednom je zgodom rekao kako svaki nedostatak ima svoju prednost. Kod nas je slična izreka „Nije svako zlo za zlo“. Upravo je loš i nevelik teritorij natjerao Nizozemce da budu racionalni i inventivni u njegovom iskorištavanju. Pa je tako zemlja sa 0,04% - niti pola promila -  svjetskog obradivog tla, danas druga zemlja na svijetu, odmah iza SAD-a, po izvozu poljoprivrednih artikala. Sve zahvaljujući inovacijama i konsenzusu građana.

Nizozemska na malom teritoriju ima puno stanovnika, a nijedan milijunski grad. Kako je to moguće?

Ne slučajno, jer jako paze da im se gradovi ne spajaju u velike megalopolise. Osim same povijesti i tradicije koja je također pridonijela nespajanju, zakon o kompaktnosti gradova iz 1950. godine, propisuje koliko se koji grad smije širiti, a tampon zone među njima su obavezne. Drugim riječima, upravo zbog tih tampon zona ne mogu se spojiti. Ta mjesta im služe kao zone za rekreaciju i poljoprivredu. Pazite prije koliko su desetljeća oni mislili na urbanizaciju i kvalitetu života svojih stanovnika. Rezultat je veliki broj manjih gradova. Statistika kaže da imaju 27 gradova između 100 i 250 tisuća stanovnika, te 56 gradova između 50 i 100 tisuća, a tri četvrtine Nizozemaca živi u gradovima.

Koja tehnološka rješenja primjenjuju u posljednje vrijeme?

Teško ih je sve nabrojati. Recimo, prošle godine su pustili u promet prvu pametnu cestu na svijetu koja je u potpunosti samoodrživa što znači da je energetski neutralna. Šest godina su planirali kako je izvesti u skladu s polderenom, i onda su je sagradili u šest mjeseci. Ima 16 kilometara, a asfalt na njoj je projektiran tako da smanjuje buku i potrošnju guma. Tu su, naravno, pametni semafori, potom dinamička rasvjeta koja se smanjuje ili povećava ovisno o gustoći prometa. Prometni znakovi su napravljeni od biorazgradive plastike, a od prirodnih materijala je sagrađena zvučna izolacija u tunelima. Sa strane ceste postoje mali disfraktori koji buku usmjeravaju u zrak kako bi se smanjio zvučni pritisak na okolne kuće. Također tu su i male vjetroturbine koje ne pokreće klasični vjetar nego onaj što ga stvaraju vozila, a održan je i natječaj za umjetnička djela koja bi krasila vijadukte.

Postoje i biljke koje stvaraju električnu energiju?

Jedna od firmi koja je sa svojom inovacijom bila uključena u projektnu fazu ceste je Plant-e. Tesla je još davno rekao da je zemlja velika utičnica i veliki izvor energije, samo trebamo shvatiti kako ćemo je crpiti. Ovo što je ova tvrtka uspjela započeto je još davno u raznim pokusima. Kako to funkcionira? Fotosintezom nastaju šećeri koje biljka koristi za svoj rast, a višak šećera preko korijena odlazi u zemlju. U zemlji bakterije razgrađuju šećer i pri tom se oslobađaju elektroni, a Plant-e je našao način da 'zarobi' te elektrone i dobije električnu energiju. Ona nije velika, treba otprilike metar kvadratni biljaka da bi zasvijetlila jedna LED dioda. Ovo tehnološko rješenje je sjajno za mjesta do kojih nisu provedeni dalekovodi. Recimo odlično bi se moglo iskoristiti za senzore koji su sve više oko nas, mjere vrijeme, pomicanja u tlu, gustoću prometa… Umjesto da neki senzor koji nije blizu energetske mreže koristi akumulator, može se energijom napajati iz biljaka. Ova firma je uspjela energijom biljaka poslati rezultate mjerenja senzora u satelit, znači nije riječ o zanemarivoj energiji. Također, u jednoj školi u Nizozemskoj, biljke napajaju bežićni internet, a učenici ga zovu Wi Fi biljka.

Ima li kakvih pametnih rješenja u turizmu?

Naravno. Marius Smit je u Amsterdamu 2011. godine pokrenuo Plastic Whale, poduzeće koje organizira ”fishing evente” gdje turisti plaćaju kartu u iznosu od 50 eura i odlaze u vožnju kanalima, te skupljaju bačenu plastiku. Naravno uz onaj klasični turistički dio s vodičima i slično. Prve godine imao je 450 'ribara', a već dogodine 1200. Potom je od plastike napravio prvi brod koji je nastavio posao. Danas ima 12 zaposlenih i devet brodova, od kojih je dobar dio napravljen od bačene plastike. Sve skupa je 13 tisuća ljudi odlazilo na izlete. Također, pokrenuo je i proizvodnju namještaja od plastike, a održava i edukacije za djecu. Na svom su ga putu podržale i neke velike korporacije poput Nikea i Starbucksa. Nizozemska jako puno ulaže u cirkularnu ekonomiju odnosno da se upotrijebljeni resurs ponovno može vratiti na tržište.

To čak vrijedi i za kanalizaciju, je li tako?

Otpadne vode već su sada u fazi da se pročišćavanjem mogu koristiti za piće bez ikakvih problema za ljudsko zdravlje. No, nije lako psihički piti vodu za koju znaš da dolazi iz kanalizacije, pa se stoga ona danas u Nizozemskoj upotrebljava za druge stvari, a ne za piće. Otpadne vode se kod njih tretiraju kao sirovina. Iz njih se mogu izvući fosfati koji su dobri kao gnojivo u poljoprivredi. Samo iz otpadnih voda Amsterdama godišnje bi se moglo izvući fosfata za tisuću tona gnojiva što je dovoljno za gnojenje deset tisuća nogometnih igrališta. Čak se i WC papir iz kanalizacije može iskoristiti. U Nizozemskoj godišnje 180 tisuća tona WC papira završi u kanalizaciji. To je količina celuloze za koju treba posjeći 200 tisuća stabala. Nizozemci su došli do načina kako izvući celulozu iz WC papira koju potom koriste u mješavini za pravljenje asfalta. Nakon što se celuloza iz upotrijebljenog WC papira koristila za gradnju jedne ceste dogradonačelnica Amsterdama Marieke van Doorninck je kazala da „gradnju te ceste smatra simbolom cijele cirkularne ekonomije. Jer čak i ako korišteni WC papir možemo koristiti za neku novu namjenu, to znači da više ništa ne možemo smatrati otpadom. Sve se ponovo može upotrijebiti“.

Spomenuli ste kako su Nizozemci prilikom gradnje ceste raspisali natječaj za umjetnička djela na vijaduktima. Znači, nije im važna samo funkcionalnost, nego i estetika.

Daan Roosegarde je možda najbolji primjer toga. On je umjetnik i inovator, a za sebe voli reći da je tehnopoet. U suradnji s građevinskom firmom Heijmans rekonstruirao je biciklističku stazu između Eindhovena i Neunena. Rezultat je fascinantan – 'prosuli' su Van Goghovu Zvjezdanu noć po biciklističkoj stazi. Tajna je u premazu koji preko dana upija sunčevu svjetlost, a noću svijetli u bojama i konstelaciji Van Goghova neba. Nakon biciklističke staze, Roosegaarde i Heijmans pozabavili su se i drugim prometnicama. Jer, kako Roosegaarde kaže: "Cestogradnja je jedna od najkonzervativnijih grana graditeljstva. Ako automobili postaju sve pametniji, trebala bi i njihova prateća infrastruktura biti pametnija. To treba promijeniti jer ceste koje vi i ja koristimo određuju naš okoliš više od automobila koji po njima voze."

No nije samo poanta pametnih gradova u tehnološkim rješenjima, iako su nam ona prva asocijacija kad čujemo tu frazu.

Gradonačelnik Rotterdama Ahmed Aboutaleb jednom je zgodom kazao kako ne postoje pametni gradovi, nego pametni građani. Ja se slažem s tom tvrdnjom. Što se tiče Nizozemske možda najbolji primjer da dobra rješenja ne počivaju samo na tehnologiji jest neprofitna organizacija Buurtzorg (naziv nastao od riječi kvart i njega). Riječ je o patronažnoj pomoći unutar kvartova koju je osmislio Jos de Blok pod geslom kad humanost nadvlada birokraciju zajednica profitira. Ideja je da se patronažne sestre unutar kvartova što bolje upoznaju s ljudima kojima pružaju pomoć. Sestrama i tehničarima dana je sva sloboda u odlučivanju što misle da je najbolje za pacijente. Tu se vraćamo na ono što smo prije govorili, nema nametanja obaveza i onda se ne stvara otpor. U praksi se dogodilo da medicinske sestre obavljaju jako puno poslova koje uopće ne moraju. Peru pacijente, odlaze im u trgovinu i banku, te slične svakodnevne sitnice upravo zato jer im to nitko nije naredio. To je posljedica zbližavanja s pacijentima, jer se tu ne radi samo o povijesti bolesti, nego prvenstveno povijesti života. Vrlo utopistička priča prema kojoj sam bio skeptičan, ali rezultati su me demantirali. Kada je 2006. krenuo, Jos de Blok je imao jedan tim od četiri sestre, 2019. godine ima 850 timova po desetak sestara i tehničara koji brinu za oko sto tisuća pacijenata.  U administraciji je zaposleno svega 40 ljudi koji se brinu za fakture i plaće,  Administrativni troškovi iznose samo 8 posto budžeta (prosjek u Nizozemskoj je oko 25 posto). Godišnji promet je oko 400 milijuna eura. Jedna revizorska kuća je u svom izvješću istaknula „kada bi sve organizacije za pružanje njege u kući usvojili ovaj model, nizozemski zdravstveni sustav bi na patronažnim uslugama uštedio oko 40 posto”. U posljednjih pet godina Buurtzorg je čak četiri puta proglašen najboljim poslodavcem u Nizozemskoj!

Spomenuli ste gradonačelnika Rotterdama. Kako to da gradonačelnike u Nizozemskoj bira kralj, a ne građani na izborima?

Ovaj način je odavno utemeljen u njihovoj povijesti, a razlog zašto se još uvijek održao, leži u činjenici što smatraju da gradonačelnik treba biti vanstranačka osoba kojoj su u prvom planu interesi grada i građana. Ako bi dolazio iz neke stranke i bio kao član te stranke izabran, smatraju da bi mogao doći u sukob interesa, odnosno da bi mu nekad interesi stranke mogli biti važniji od interesa grada i njegovih građana.

Maro Marušić