Prilikom otvaranja izložbe na tvrđavi Imperijal, ravnateljica Muzeja Varina Jurica Turk je spomenula kako ste baš tu preselili zapovjedništvo 1992. godine. Kako se sjećate tih dana? To je bila prilično snažna poruka.

Točno je kako je to bila uistinu snažna poruka jer smo prešli na tu isturenu točku i bili smo izloženi direktnom promatranju od strane neprijatelja. No, znali smo kako smo jaki i kako to možemo napraviti. Naime, tvrđava je u svojoj naravi snažan fortifikacijski objekat, ali u bombardiranju, pogotovo 6. prosinca, bila je maltene sravnjena. Na nju su, između ostalog, pale i četiri 'krmače' – aviobombe teške 250 kilograma eksploziva. No, kako je debljina krova između tri i pet metara, one nisu probile tvrđavu, ali su razorile zidove. Tvrđava je bila u ruševinama, prilazi su bili zatrpani… Telekomunikacijski toranj je bio u potpunosti izbušen, a na njemu se vijorila hrvatska zastava i to je neprijatelja strašno bolo u oči.

Kako je došlo do postavljanja zastave?

Za to se veže jedna anegdota. Kad je Srđ već bio gotovo pred padom, dvoje se domaćih ljudi iz Specijalne policije popelo na vrh tijekom noći i postavili su hrvatsku zastavu. Kad su silazili nazad, koristili su domišljatost i hrabrost na kojima im treba čestitati. Naime, otpilali su skaline kako se neprijatelj ne bi mogao popeti do zastave.

A tvrđava?

Tamo sam naumio preseliti Zapovjedništvo jer kad je ono u Gradu, onda neprijatelj stalno gađa i traži tu lokaciju pa i sam Grad strašno pati. Došao sam gore sa svojim časnicima i pomoćnicima. Kazali su – zapovjedniče, ovdje je nemoguće, kako ćemo? Kazao sam kako moramo sve očistiti, napraviti ulaz i kako ulazimo tu. Kazali su mi kako će za takvo što trebati i mjesec dana, a ja sam odgovorio – čujte, ovo bismo trebali srediti za tjedan dana. Gledali su me u čudu. I zaista se radilo danonoćno, i ručno i uz pomoć strojeva, a mi smo za tjedan dana uselili u tvrđavu. Pored svih nastojanja neprijatelja da nas pogode na Srđu, a oni su imali svoje najbolje osmatračnice na Drijenu i Vlaštici, nikada nas nisu mogli pogoditi jer je to točkasti cilj. Bili smo dosta sigurni, ali bilo je dosta riskantno doći i otići sa Srđa. No, sve je bilo dobro, ljudi su bili zadovoljni, a mi smo postigli svoj cilj.

Poznato je kako se operacija oslobođenja sastojala od više akcija; Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica… Koji je momenat bio prijeloman?

Rekao bih kako je za Dubrovnik posebno važna akcija Konavle i Vlaštica. Prije odlaska u Konavle, izdvojio sam jednu satniju od 100 i nešto ljudi, uglavnom domicilnih stanovnika Konavala. Pošli su na Mljet gdje su izvodili jednomjesečnu obuku gdje su bili potpuno izolirani od ostalih vojnika, obitelji i ostalih. Svi su tamo pošli dobrovoljno, znali su što ih čeka, a zadatak im je bio da prvi uđu u Konavle kad se krenu oslobađati. Svojski su radili mjesec dana, imali su svo potrebno naoružanje i opremu. I fizički i psihički su bili tako dobro pripremljeni, za mjesec dana su postali vrhunski specijalci. U prvom valu su ušli u Cavtat, napravili veliki posao i olakšali su iskrcavanje 1. gardijske brigade i njihovo djelovanje na tom prostoru. Da nije bilo satnije Konavle, to bi bilo daleko teže i svoj su zadatak izvanredno izvršili. Također, Vlaštica je visoka 911 metara i dominira cijelim tim prostorom. Neprijatelj je uporno držao i mi smo je u nekoliko navrata pokušavali zauzeti, tu mislim na 163. brigadu i 2. gardijsku brigadu. Na obilježavanju 30. obljetnice oslobođenja sam sreo pripadnika 2. gardijske koji je ranjen na Vlaštici, a i mi smo imali gubitaka. U jednoj akciji koja nije bila uspješna, mada smo bili na milimetar od toga da ovladamo Vlašticom, izgubili smo vojnika iz Kupara. Tad smo imali dosta gubitaka, kao i 2. gardijska brigada, no nismo odustajali. Na kraju, kad je krenula operacija konačnog oslobođenja, onda su 163. brigada i 4. gardijska brigada zajedno došle na Vlašticu i njome ovladale. Imali smo u tome svoju satisfakciju. Prvi koji je od naših pripadnika gore izašao je Caka iz 2. bojne.

Oslobođenje je dobra vijest sama po sebi. No, bilo je teško, ljudi su ginuli, trajali su žestoki napadi. Koji vam je trenutak bio najteži?

Teško ga je izdvojiti jer smo bili uvjereni kako ćemo deblokirati Dubrovnik i osloboditi cijeli jug Hrvatske. Da su nas pustili, da nas više Zapovjedništvo nije zaustavilo, mogli smo i lako ovladati Trebinjem, mogli smo ići u napad prema Nikšiću. Svi vojnici, časnici, dočasnici, svi mi smo stalno bili uvjerenja kako ćemo stopostotno ovladati našim prostorom. Ti ljudi su u Dubrovniku 187 dana živjeli u okruženju. Bez obzira na to što smo imali više gubitaka kad smo krenuli u napad, puno je teže bilo živjeti u okruženju jer su tada ljudi apatični i postavljaju sebi pitanje hoćemo li ikada izaći iz klopke. Uvijek postoji opasnost za nestanak vode i struje ili namirnica… Borba u okruženju je teška. O položaju Dubrovnika u okruženju sam pisao za sebe. Nije to još ugledalo svjetlo grada. U okruženju su mnoge stvari specifične. No, uvijek morate znati kako ima načina za izaći. Mi smo s magistrale probijali cestu kako bismo izašli na Srđ s tenkovima. Nama je trebalo još dva dana da izađemo na Srđ. Onda je krenula operacija od Bistrine na ovamo pa smo to prekinuli. Mi bismo izašli među njih s tenkovima! To je tolika upornost! Ima još jedna stvar koja je vrlo teška. Kad imate ljude, vojnike koji su 187 dana u okruženju, kad trebate krenuti u deblokadu, teško ih je pokrenuti jer su postali statični. Psihološki ih je najteže pripremiti. Oni imaju moral i želju, ali psihološki treba prelomiti da se sad kreće u napad.

Pa kako ste psihološki pripremali ljude na ono što slijedi? Bili ste autoritet.

Treba iskoristiti sva sredstva koja vam stoje na raspolaganju. Prvo, morate održati razgovore sa svim podređenima, a onda oni isto prenose na niže razine. Zatim, tu su bili i pomoćnici za političko djelovanje koji su neprekidno bili u postrojbama i to objašnjavali. Nadalje, imate i ulogu svećenstva koje je potrebno angažirati na tom planu. Također, sredstva informiranja, radio, televizija, tisak… Sve to morate iskoristiti kako biste motivirali ljude i poručili im da će uskoro biti slobodni i da će izaći iz tog pakla. Također, mi smo dovlačili značajna sredstva ratne tehnike, bili je tu samohotki, tenkova, topova. To kod ljudi stvara osjećaj sigurnosti. U hotelima u Gradu smo izvodili borbenu obuku, pa i s civilima i prognanicima koji su tu bili, kako bi znali kako postupiti u slučaju napada, pa i u slučaju upotrebe kemijskog oružja. Oni su ga upotrebljavali u nekim dijelovima Hrvatske. Nasreću, kod nas ne.

Imali ste dakle motiv, hrabrost, želju, ali i daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Je li vas bilo strah?

Strah je prirodna pojava. Čovjeka mora biti strah, ako ga nema, postavlja se pitanje je li taj čovjek normalan. Straha mora biti, samo je pitanje koliko ste ga sposobni pobijediti. Snaga volje odlučuje o tome. Strah se pobjeđuje postavljanjem jasnog cilja.

Operacija oslobađanja nije bila samo oslobađanje teritorija nego sprečavanje neprijatelja u napredovanju, pa i njegovom izbijanju na more i cjepkanju teritorija, što mu je bio cilj. Što bi se dogodilo da nije bilo te operacije?

Strateški je zamisao neprijatelja bila ispresijecati Hrvatsku na nekoliko dijelova i izaći na more. Ako krenete od sjevera, plan im je bio izaći na Karlobag, dalje na Zadar, Šibenik, Split, Ploče… Ploče su najinteresantnije, to je direktan izlaz na more i luka, a zna se što ona predstavlja u ratu. Kad je u pitanju Južno bojište, oni su u jednom momentu djelomično uspjeli u svojim nakanama jer znate kako su ušli u Slano, a uspjeli su zauzeti Cavtat, Molunat… Još jedna stvar koja je zanimljiva za Južno bojište jest što su baš ovdje po prvi put u Domovinskom ratu upotrijebili pomorski desant koji je uspio. To se dogodilo na prostoru Kupara i Trapita s ojačanom satnijom. Tako su izigrali obranu na Brgatu i tom dijelu. Međutim, isti takav pomorski desant su upotrijebili 1806. godine kad je Dubrovnik bio napadnut od strane Crnogoraca i Srba iz Istočne Hercegovine, potpomognutih Rusima. Tad je Dubrovnik bio u istom okruženju kao i 1991. godine. Tad su zauzeli Strinčjeru, Bosanku, ušli u Komolac, Dubrovnik je ostao bez vode… Bio je to gotovo isti scenarij, samo što je u posljednjem ratu on bio daleko snažniji, s jačim snagama, suvremenijim borbenim sredstvima. Oni su to maltene ponovili. To povijesno pokazuje kako su njihove težnje i ambicije na jug Hrvatske vjekovima stare i ne umiru tako lako. Rat je završio, moramo oprostiti, ali nikada ne smijemo zaboraviti jer se kroz povijest ovdje ponavljaju jednake stvari.

Operacija oslobađanja juga Hrvatske je značajna i zbog toga što su se na nju naslanjale i druge uspješne operacije poput Maslenice, Bljeska, pa i Oluje. Što se to na dubrovačkom području dogodilo pa su se sve ostale akcije na nju naslanjale?

Ona predstavlja prekretnicu u Domovinskom ratu, prijelomnu operaciju kojoj nije dat veliki značaj, nažalost. Rekao bih i od samog vrha. Prekretnicu predstavlja zato što je po prvi put u Domovinskom ratu upotrijebljen združeni sastav za oslobađanje teritorija, dakle djelovale su kompletne brigade. Dalje, imali ste komponentu kopnene vojske koja je djelovala na kopnu, uz koju je, rame uz rame, sudjelovala i Hrvatska ratna mornarica. Prvi put su MiG-ovi, dakle Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, bili u potpori kopnenoj vojsci. Sve grane oružanih snaga djelovale su sinkronizirano i zajednički s ciljem oslobađanja. Zrakoplovstvo je prvi put borbeno djelovalo na Južnom bojištu. To se mora znati, ali se malo ističe. Ona je poslužila kao iskustvo po kojima su se planirale i ostale napadne operacije Hrvatske vojske koje ste spomenuli.

Zašto je ta operacija bila toliko uspješna u vojnom smislu, osim činjenice kako je postojala ogromna želja i hrabrost? Koje su to strateške odluke?

Ona je morala biti uspješna. Imali ste veliki moral kod cjelokupnog stanovništva, ali i postrojbi. Iskoristila se udarna moć glavnih snaga, a to su gardijske brigade – prva, četvrta i dijelovi druge. Dalje, pričuvne brigade su počele izvoditi napadna djelovanja. Vrijedi podsjetiti kako je 163., dubrovačka brigada u napadnim operacijama sudjelovala rame uz rame sa svim gardijskim brigadama. Pokojni general Janko Bobetko je na pokaznoj vježbi u Lonjskom polju ’93. godine pred svima izjavio kako moramo imati pričuvne brigade kao što je 163. dubrovačka brigada ako želimo osloboditi Hrvatsku, a želimo! Kasnije je puno pričuvnih brigada izraslo u one koje mogu izvoditi napadna djelovanja što se pokazalo i u Bljesku, a poglavito Oluji.

Kakva je bila povratna informacija tadašnjeg državnog vrha?

Kad je završila operacija oslobađanja juga Hrvatske, vrhovni zapovjednik je došao u Dubrovnik, izvršio smotru svih postrojbi, a general Bobetko mu je podnio prijavu o izvršenoj zadaći. To je bio signal i državnom vrhu u kom smjeru treba djelovati i razvijati Hrvatsku vojsku. Ovo je bila osnova za sve operacije koje su kasnije bile. To je državni vrh zasigurno razumio jer nemojmo zaboraviti kako je pokojni predsjednik bio i vrstan vojni znalac.

Rat je teška situacija, no uvijek se tu iznjedre neke anegdote. Koji biste istaknuli?

Dubrovnik je bio u okruženju. Imali smo dogovor s agresorskom snagom kako se, kada žele uploviti recimo u Mokošicu i dovesti hranu i opremu tim njihovim postrojbama, moraju najaviti barem 24 sata ranije. Međutim, jednog su se dana kod Mrkana i Bobare pojavila njihova dva broda nenajavljeno. Mene su o tome izvijestili iz Centra za obavješćivanje pa sam izdao zapovijed da se zaustave i da im se prenese kako će biti potopljeni ako nastave kretanje. U Zapovjedništvu su me pogledali u čudu i pitali čime ćemo ih potopiti. Odgovorio sam im – nećemo ničim, ali samo im vi tako prenesite. Tako je i napravljeno. Ti brodovi su tu plutali, možda i više od pola ure. Okrenuli su se i pošli nazad u Crnu Goru. Navečer su na HTV-u izvijestili kako su Dubrovčani vratili brodove ratne mornarice i spriječili njihovo uplovljavanje. I prazne puške su se znači nekada bojali.

A koji vam je momenat bio najemotivniji?

Moj dolazak u Dubrovnik je bio pomalo nezgodan i kao na filmu. Kad sam bio zapovjednik u Sinju, dobio sam zapovijed da idem u Dubrovnik kad je pokojni general Nojko Marinović bio ranjen. Moji su se u Sinju pobunili, zvali su državni vrh, no ja sam rekao da moram ići. Došao sam do Duboke gdje je zapovjednik bio general Džanko. Javio sam mu se, trebali su me prebaciti u Drače, pa u Prapratno, pa otamo gliserom do Dubrovnika. Sve to po noći. Padala je jaka kiša, jako jugo, a more jačine 4. To dobro razumiju pomorci. Sjeo sam u taj gliser, no more je ulazilo i došli smo do otočića između Hrvatske i BiH, nismo mogli dalje, gliser se ugasio… Počeli smo davati signale prema Dračama, a neprijatelj je bio na ulazu u Ston. Naložili smo vatricu, imali bombe i oružje, rekli smo – ako treba poginuti, poginut ćemo, nema nazad, donosiš odluku, nema tu što. U jednom trenutku, kad su se ovi moji vraćali jer su pošli po drva, vidio sam kako idu oni, ali i još neki s njima. Rekao sam – gotovi smo. No, to su bili naši, a među njima i zapovjednik s patrolnog broda HRM-a iz Ploča koji je dobio nalog od Glavnog stožera da me nađu jer ni tamo nisu znali gdje sam. Kazao sam da me voze u Drače, no rekli su da tu ne mogu pristati nego da moramo u Orebić. Došli smo u Orebić, iz Orebića me civilna policija prevezla u Ston, iz Stona prema Prapratnom, ali se ne može isploviti. Vratio sam se u Ston, padale su granate, ali sam nekako prenoćio. Nitko ne zna gdje sam. Ujutro opet odem u Orebić, otamo na Korčulu. Brod Ilirija je tad bio jedina veza Dubrovnika sa svijetom, povremeno je odlazio na kontrolu na pregled u Crnu Goru. Ušao sam na taj brod sa svojim pratiteljem, potražio zapovjednika broda Tiha Ivanovića te sam mu rekao da sam zapovjednik obrane Dubrovnika i ako brod ide na pregled u Crnu Goru, da me sakrije. Ako me ne uspije sakriti i ako me pronađu, rekao sam mu da ću biti mrtav, ali da će biti i on. On me gleda, pita se tko je ovaj. Nasreću, nismo morali u Crnu Goru, no kad sam izašao u Dubrovnik, bila je to jedna strašna scena koja se ne može ni opisati. Tenkovske cijevi gledaju u sam Grad, sa Strinčjere i Bosanke gledaju topovi, Grad je zaista u klopki, spaljena je cijela gruška luka… Iz broda izlazimo ja, moj pratitelj i dva putnika. Dolazim u Zapovjedništvo koje je bilo u hotelu Zagreb. Gledaju me, ja kažem – ja sam vaš zapovjednik. Oni me gledaju i misle se – tko je sad ovaj? A moja supruga i moja obitelj koji su bili u Splitu dobili su obavijest kako sam vjerojatno zarobljen jer se nije znalo ništa o meni.

No, Dubrovnikom niste vezani samo ratnom ulogom. U njega ste se zaljubili puno prije.

Kao učenik Gimnazije u Sinju, pisao sam svoj završni rad na temu Dubrovnika i Dubrovačke Republike. S profesorom sam se gledao preko nišana, ali sam iz inata baš u njega uzeo rad. Kako sam imao brata ovdje, tu sam dolazio i kopao po arhivi pa sam se dobro pripremio. Mnoge stvari sam tako doznamo. To je očito bila sudbina. U mladosti sam bio vezan uz Dubrovnik, a kasnije sam dobio šansu da mu se odužim. Čovjek mora biti ponosan na to.

A danas ste predsjednik HSU-a. Čini se kako volite biti uz one slabije i kojima treba pomoć.

Točno je. Dok sam bio u Dubrovniku, a kasnije na ratištima u Sinju i Gospiću, svaki Božić sam dočekao sa svojim vojnicima. Nisam nijedan Božić ili Uskrs tada bio s obitelji, u to vrijeme sam bio s vojnicima. Uvijek sam bio najzadovoljniji kad bih znao kako moj vojnik ima sve što mu treba. Kad znate da ima sve što mu treba, onda nešto možete i tražiti. Svojim primjerom uvijek morate pokazati kako ste s njim i uz njega.