Sazvane su dvije izborne skupštine – jedna za petak, koju je zazvalo članstvo, a druga za subotu, dan nakon, koju saziva donedavni predsjednik kluba Zoran Grbić. Što se događa?

Svaka skupština se saziva na temelju nečega, nekog akta. Mi smo Skupštinu sazvali za petak, 7. ožujka, u hotelu Park, s početkom u 17:00 sati, temeljem Statuta kluba, koji je jedini pravovaljani akt i na osnovu kojeg se jedino može i sazvati ta Skupština. Kako je navedeno, skupštinu saziva predsjednik, ako mu traje mandat, što ovdje nije slučaj. Ako je ne sazove tijekom trajanja mandata, a mandat gospara Grbića je istekao 21. siječnja ove godine, tada je može sazvati Nadzorni odbor, ali najkasnije u roku od 15 dana otkako je predsjedniku istekao mandat. U ovom slučaju je i Nadzorni odbor propustio sazvati skupštinu.

Tako smo došli do treće situacije u kojoj zasjedaju tri punopravna člana kluba, ili više, i sazivaju skupštinu. Mi koji volimo sport i koji smo već dugo u klubu, nismo htjeli da klub pati i cilj nam je bio što prije iznaći rješenje. Iznašlo se nas osam dugogodišnjih članova, oformili smo jedan inicijativni odbor, odradili sve po slovu zakona i sazvali Skupštinu u petak.

Međutim, sazvana je i druga skupština.

Druga grupa ljudi predvođena bivšim predsjednikom, koja je dosad vodila klub, nelegalno je sazvala drugu skupštinu za subotu. Istaknuli su to na oglasnoj ploči, no vjerojatno su shvatili kako je ona nelegalna pa su poziv uklonili i više ga nema. Pretpostavljam kako je i članstvu i javnosti jasno kako je jedina moguća legalna skupština ona naša koja se održava u petak.

Postoje li u klubu neke peripetije? Hoću reći, jesu li one postojale pa su dovele do ove sad situacije ili je ova situacija dovela do peripetija?

U klubu postoje dvije skupine ljudi, jedni misle kako treba voditi klub na jedan način, drugi misle kako bi to trebalo na neki drugi način. Mi smo sportska udruga, ne vrti se tu neki veliki novac, nema politike, ne vidim nečiji poseban osobni interes, dapače, mislim kako tu ulažemo i vrijeme, i novac, i sebe. Smatramo kako je cijela priča u nekom trenutku pošla u krivom smjeru. Konkretno, uvjeti u klubu su katastrofalni, broj djece u klubu se konstantno smanjuje i, shodno tome, izostaju rezultati. To nas je najviše potaklo na promjene i želju da s nekim novim ljudima idemo u nekom drugom pravcu, dakle isključivo zakonski, po pravilima i uvažavajući želje članova.

Sada se vi želite kandidirati i čini se kako imate potporu članova.

Tako je. Imam potporu od strane 39 članova, s potpisom, a ima nas ukupno 86. Po Statutu je potrebno prikupiti potpise jedne trećine članstva, dakle taj uvjet je ispunjen. Naravno kako me potom i Skupština mora podržati.

Dakle, imate tu ambiciju.

Pa zapravo ja tu priču nisam ni tražio ni htio, ali sam povezan s tim ljudima koji igraju tenis i zaista volimo taj sport. Upravo ti ljudi su iznjedrili moje ime jer su, pretpostavljam, prepoznali moje iskustvo, moje bavljenje sportom, moju ljubav prema tenisu. Prihvatio sam tu ideju jer tenis je moja ljubav, moj život, moj dnevni boravak…

Zašto ste baš vi idealan kandidat? Što biste drugačije, što biste mijenjali? Koja je vaša vizija?

Oduvijek sam bio vezan uz sport. Kao mladić sam igrao nogomet, ali kad sam krajem ’90-ih i početkom 2000-tih sa svojom starijom kćeri krenuo u tenis, onda sam se zaista zaljubio u taj sport. Ta ljubav traje već 25 godina! Satima bih mogao pričati o tenisu, o našim turnirima, o radostima, o suzama, o neprospavanim noćima, o emocijama… Toliko lijepih trenutaka mi je tenis u životu donio da ne žalim ni jednu kunu ni sekundu koju sam utrošio u taj sport. Kao čovjek koji voli svoj Grad, koji živi sto metara od teniskih igrališta u Lapadu, želim da naš klub napreduje i siguran sam kako se možemo pozicionirati među najbolje klubove u Hrvatskoj, ali i šire. Posljednjih nekoliko godina, ne vidim nikakav napredak i žalosti me situacija u klubu – od samih svlačionica i wc-a, preko terena koji se samo održavaju, do natjecateljskih pogona i škole tenisa gdje ne vidim broj djece koji bi trebao biti. Jer vi ne možete iznjedriti dobrog tenisača ako nemate bazu, a baza je da ove godine upišete 50 ili 100 djece, od kojih će 10-ak pokazati interes, znanje, talent i ljubav prema tenisu, da biste kroz 5,6 godina dobrog rada iznjedrili jednog sjajnog tenisača i dali mu podršku. Mi želimo, ja želim sa svojim prijateljima, svojim kolegama, svojim ljudima, dati mogućnost svim našim žiteljima Grada i šire, dovesti djecu na terene da igraju tenis… Čak i pomoći, pa i financijski, onima koji ne mogu to pratiti, ali im dijete ima taj gen, talent i ljubav prema sportu. Moja životna želja je uvijek bila dijete na terenu. Jer je puno bolje da je dijete na terenu, nego na ulici. Imam četvero djece, dvoje je igralo tenis. Imam i unuke koje dosad nisu pokazale neki interes, ali nada mi je unuk koji se rodio prije godinu dana. Nadam se kako će on krenuti u smjeru sporta, nadam se da će to biti tenis, ali opet će odluka biti samo njegova. (smijeh).

Kažete kako ste kao mladić krenuli u nogomet, na kraju je to bio tenis, a inspirirale su vas upravo vaše djevojčice. Kako je došlo do toga?

Rođen sam na selu, u Dolima koje neizmjerno volim. Kao mlad sam došao ovdje, završio školu, oženio se, ali srce mi je i dalje u Dolima, u Primorju… Jedino što sam tad mogao u Primorju je igrati nogomet. Igrao sam neke dalmatinske lige i nogomet mi je bio velika ljubav. No, kao što je poznato, moja najstarija kći Andrea je bila tenisačica. Negdje ’98. ili ’99. smo šetali kod hotela Palace, a tamo su bila dva betonska terena. Veliki zaljubljenik u tenis, pok. Antun Vidak je tamo trenirao neku djecu. Nismo se ni znali, samo iz viđenja, a po cijelom tom terenu su se još vidjeli tragovi granata, bio je ruvinan od rata. Šetali smo jednom tamo s psom kad nam je prišao Vidak i kazao – mala ti izgleda kao sportski tip, zašto je ne bi upisao na tenis? Nagovarao me nekoliko puta. No, ja sam zna da je tenis skup sport, a situacija iza rata je bila teška pa sam mu naposljetku u šali rekao – u redu, neka proba, ali nemoj me kasnije uvjeravati kako je talentirana i da se upiše pa mi samo izvući pare. (smijeh) Nakon sedam dana me nazvao i rekao – kazao si mi da ti to ne govorim, ali mala ti stvarno ima talent, lijepo igra, zašto ne probaš? Razgovarao sam sa ženom, odlučili smo je upisati i podržati. No, i kod mene se javio interes pa sam, paralelno sa svojom kćeri, učio igrati tenis. Uzeo sam te sate, igrao i, naposljetku, zaljubio se u tenis kao mladić od 15 godina u curu od 15 godina. Od tih dana, moja ljubav ne popušta. I sve kasnije je povijest – Andreini uspjesi, pa onda uspjesi moje druge kćeri Ane… Sad bih htio dio tog mog iskustva, znanja i ljubavi prenijeti u ovaj klub, širom otvoriti vrata za sve one koji vole tenis, za rekreaciju, za mlade, djecu, ali i za roditelje koji me mogu pitati baš sve, a ja im sigurno mogu dati neki kvalitetan savjet.

Da se još malo vratimo na samu Skupštinu. Što ako se ne izabere predsjednik?

Stvari su vrlo jasne i propisane Statutom. Skupština mora imati kvorum. Imamo 86 članova, dakle moraju biti 44 člana da bi se moglo pravovaljano odlučivati. A pravovaljane odluke se donose natpolovičnom većinom. Ono što bih uveo i na čemu ću sigurno inzistirati jest tajno glasanje za predsjednika kluba, kako na toj Skupštini, pa tako i ubuduće. Držim da je nemogućnost tajnog glasovanja, među ostalim, razlog nesuglasica u klubu jer smo mala sredina, svatko svakog zna i nije lako glasati 'protiv' nekoga, a onda s njim sutradan igrate tenis. Mislim kako je verzija tajnog glasanja najbolja i najpoštenija. Volio bih da sutra dođe pet kandidata za predsjednika, da svaki od njih da svoju viziju i plan, a da onda svaki član, na temelju izloženog, da potporu svom favoritu. Ali tajnim glasanjem jer onda nema ljutnje, pritiska i sl. Ovako su se dogodile tenzije, pa čak i samim zaposlenicima kluba koji su u odlučivanju, a ne bi trebali biti. Jer su profesionalci, oni ne bi smjeli imati pravo glasa. To su ljudi koji rade u klubu i za to primaju plaću. Mi, članovi, odlučujemo o tome. No, i oni su nažalost pod pritiskom – vide dvije skupštine, pa onda postoji neki predsjednik, pa on više nije, pa su tu sad novi ljudi, pa znaju mene… Htio bih riješiti ovu situaciju, ali konstruktivno. Dakle, dođite u što većem broju, bit će tajno glasanje, nema nikakvih cirkusa. Ono što se izabere - izabrano je. Ako nitko ne dobije većinu, što ste me pitali, poništit će se Skupština i sazvati nova. I to je to.  

Za kraj, imate li neku poruku za članove kluba?

Što bi se reklo nogometnim žargonom – stanimo na loptu! Nema nikakvog razloga za svađu, nema apsolutno nikakvog razloga za podjele. Mi smo tu kako bismo igrali tenis, kako bismo i dalje voljeli i živjeli taj sport, kako bismo omogućili djeci da igraju tenis, a Uprava je ta koja bi trebala stvoriti uvjete kako bi bilo bolje i toj djeci, i klubu. Mi smo ti koji smatramo kako možemo bolje, naravno kako će ostalo pokazati vrijeme. Stoga, dođite, nemojte se plašiti, tajno je glasovanje, nikome se nećete zamjeriti. Vi ste članovi kluba i samo vi odlučujete o sebi. Kako vi odlučite, tako će i biti.

Mi kao skupina smo dobili podršku gradonačelnika, a i osobno sam dobio podršku gradonačelnika kao kandidat za predsjednika kluba. Pozvali smo i sve novinare da prisustvuju Skupštini, neka to bude festival demokracije! Ne želim nigdje biti gdje me ljudi ne žele. Ja se nudim, ako to ljudi hoće. Ako neće, i dalje im hvala!

Dubrovački dnevnik kontaktirao je gradonačelnika Mata Frankovića oko kandidature Marija Konjuha.

"Jako cijenim rad gospodina Konjuha i njegov doprinosu tenisu, kao i doprinos njegove obitelji", izjavio je Franković.