Na samom početku vam čestitamo na biskupskom imenovanju i ređenju. Crkva u Dubrovniku je nakon godinu dana čekanja dobila novog biskupa, vi ste došli na čelo Crkve u zajednicu koja je po mnogočemu posebna, a kroz stoljeća je u mnogočemu i prednjačila. Što možete obećati? Na što ćete staviti fokus u svom radu?

Mogu obećati da ću naviještati i živjeti evanđelje Isusa Krista, naučavati, posvećivati, dijeliti sakramente, moliti i raditi, da ću se dušom i srcem staviti na raspolaganje vjernicima i svim ljudima Dubrovačke biskupije; na svakom ću polju nastojati izgrađivati mostove, otvarati vrata dijaloga, poboljšavati međuljudske odnose. Želja mi je da se vjernicima umnoži vjera, učvrsti nada i usavrši ljubav. Neka nam ništa ne bude važnije od Krista. Onda nam je lakše prihvatiti sebe i druge.

Želio bih da na našem kršćanskom putu svi uspijemo, ostvarimo se u životu, živimo i postignemo svetost. Poziv je to i na izgrađivanje mira, ponajprije u srcima, a potom i svuda oko nas. Tako potrebni mir donosi nam Isus Krist. On je mir naš. Posebno su mi na srcu obitelji, majke, očevi i djeca, male kućne Crkve, „zajednica osoba“. Crkva ima cijele obitelji koje su proglašene svetima. Molimo i za nova svećenička i redovnička zvanja kako bismo mogli nastaviti ostvarivati Kristovo spasenjsko djelo u svijetu.

Kazali ste kako dolazak u Dubrovnik u kojem ćete propovijedati o vjeri znači svojevrstan povratak doma. Zašto dolazak u Dubrovnik vidite kao povratak svom domu?

Uvijek su u povijesti pa tako i danas bile prisutne seobe i migracije. To nikad nije jednostavno, i uistinu je važno da se čovjek u novom kraju osjeća dobrodošao i prihvaćen. Svatko to može posvjedočiti. Svugdje gdje sam živio bilo mi je kao kod kuće. Osobno vjerujem da je tome doprinijela uključenost mene i moje obitelji u crkvenu zajednicu, jer „u Kristu nismo tuđinci ni pridošlice“. Crkva je univerzalna i otvorena za svakog čovjeka, stoga smo pozvani stvarati ozračje u kojem se svi osjećaju sigurno, prihvaćeno i ljubljeno. Dok sam u različitim prigodama posjećivao Dubrovnik i susretao njegove stanovnike, osjećao sam se lijepo i prihvaćeno, kao kod kuće. Sigurno je tome doprinijelo i to što sam odgajan s posebnim emocijama prema Dubrovniku.

U svom prvom obraćanju vjernicima kazali ste 'sigurno niste očekivali mene'. Jeste li vi očekivali biskupsko imenovanje i kako ste se dosad snašli u novoj službi?

Dubrovačka biskupija je oko godinu dana molila i čekala imenovanje novoga biskupa nakon što je mons. Mate Uzinić imenovan za riječkog nadbiskupa koadjutora. Poznato nam je da kroz svu povijest spasenja Bog zove. Imenovanje dubrovačkim biskupom doživio sam kao iznenađenje, zateklo me gledano ljudskim očima; osjećao sam se, i osjećam se, mlad, nepripremljen, nedostojan. S druge pak strane, neki moji prethodnici na katedri dubrovačkih biskupa bili su približno mojih godina kada su imenovani za biskupe. Čini mi se da za sada dobro ide. Upoznajem ljude i biskupiju. Biskup u bîti nije sam u svojoj službi. Uz snagu odozgor, uz njega su i savjetnici i suradnici koji pomažu u zajedničkom traženju odgovora na brojna pitanja koja se pojavljuju u konkretnom pastoralu i u životu biskupije. Osim njih, i brojni vjernici laici kao stručne osobe, svatko na svoj način, surađuju i pomažu u evanđeoskom rasuđivanju. Vjerujem da ima puno ljudi koji imaju vjeru, znanje, velikodušnost i dobrotu da se stave u službu Crkve i njezina poslanja osobito prema potrebitima.

Janjevo je dalo jako puno svećenika. Zašto je to tako? Kada ste vi osjetili poziv i je li na odabir puta kojim ćete ići utjecao vaš brat koji je također svećenik?

Ima nekih mjesta u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, pa i Janjevo na Kosovu, koja imaju veliki broj svećenika, redovnika i redovnica. Nije do kraja moguće ući u misterij zašto je to tako. To su, svakako, mjesta vjere i molitve, otvorena životu, s većim brojem djece, a župna i obiteljska zajednica podržavaju i žive vrijednosti evanđelja. Bog uvijek poziva. To je dijaloški proces kao i vjera. Moj poziv možda nije bio kao kod drugih da sam od malih nogu želio biti svećenik. Zvanje se prepoznavalo i očitovalo kasnije tijekom i poslije srednje škole. Bio je to dugogodišnji proces slaganja „duhovne pozivnice“. Želio sam biti iskren prema sebi: ako me Bog poziva, ako je to tako, neka me susretne, dotakne istina. Brat svećenik je utjecao u dvostrukom smislu. Nije me on poticao, kao ni roditelji, štoviše, razmišljao sam kako je dosta da jedan brat bude svećenik. Ali vidio sam primjere u Evanđelju, pa i nekim našim obiteljima, kako ima više braće i sestara koji su se odazvali duhovnom pozivu. Tu je najvažnija sloboda i svijest o prepoznavanju životnog duhovnog poziva.

U kakvom ste stanju zatekli Dubrovačku biskupiju? Vaš prethodnik mons. Mate Uzinić napravio je iskorake po brojnim pitanjima, prvenstveno se to odnosi i na neke stavove koje je vrlo otvoreno iznosio u javnom prostoru i čini se tako Crkvu i vjeru približio modernom vremenu i ljudima. Kojim ćete vi putem ići, što vjernici mogu očekivati?

Dubrovačka biskupija je srednje velika po veličini u našoj Splitskoj metropoliji, a i u Hrvatskoj. Dobro je uređena i strukturirana, po župama, dekanatima. Tu su brojna vijeća, uredi, Caritas i dr. Istina je da vjeru treba živjeti danas i približiti je ljudima. Važno je posadašnjiti evanđelje. U misli mi dolaze riječi pjesme kad razmišljam kojim putem ići: „pođi putem, putem Krista, putem Krista i ljubavi“. Kaže Isus: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40).

Svi zajedno hodamo prema Kristu i s Kristom. Crkva je u svijetu za svijet u službi Kraljevstva Božjega, a ono je Kraljevstvo radosti, mira, istine, pravde, ostvarenja, spasenja. Važno je i kako se tko osjeća u Crkvi i na tom putu prema Nebu. Pozvani smo živjeti dobre i poboljšane međuljudske odnose, prihvatiti sebe i bližnje i nikad ne izgubiti osjećaj da nas Isus voli. Već sam spomenuo kako bih želio izgrađivati mostove, a most znači poziv na otvorenost, povezanost, susret i blizinu.

Govoreći o mons. Uziniću, kazali ste kako cijenite njegov rad, ali i kako je svatko od nas individua i kako ne bismo smjeli kopirati jedni druge. Pa kako biste sebe opisali?

Tražitelj dobra, istine i mudrosti. Ništa mi nije važnije od Krista koji život svoj polaže za druge. Spreman na učenje i služenje malenima i potrebnima, ljubljen od Boga i drugih, otvoren za razgovor i dijalog, cijenim bogatstvo prijateljstva, živim u radosti, miru vjeri, nadi i ljubavi.

Govorili smo o Dubrovačkoj biskupiji, sada možemo ponešto i o Gradu. Dubrovnik fascinira brojne posjetitelje iz cijelog svijeta, a vi ste stigli kako biste bili domaćin. Postoji li nešto što vas je u Gradu posebno zaintrigiralo?

Kada sam doselio, ubrzo sam prošao zidinama da doživim Grad. Nastojao sam uključiti sva osjetila, zamolio sam Gospodina da blagoslovi Dubrovnik i Dubrovačku biskupiju, a našega Parca da nas štiti i zagovara. Fascinira me ljepota i sklad dubrovačkih zidina, prožimanje vjerske s kulturnom dimenzijom Grada. Želio bih da ljepota naše duše bude skladna i očitovana u odnosima jednih prema drugima. Zatim, tu su brojne crkve, zvonici i likovi sv. Vlaha, potom ljepota mora koje nas okružuje. Čovjek ostane bez riječi. Naslijedili smo mnogo toga pa smo pozvani to nastaviti oplemenjivati i prenijeti budućim generacijama. Mnogi su se najavili da će doći prvom prilikom u Dubrovnik jer nisu mogli nazočiti ređenju. Svi su dobro došli.

Vaše ređenje u Katedrali je održano nešto prije Feste sv. Vlaha u kojoj i sami sudjelujete. Ključan je to kulturološki i tradicijski događaj u Gradu, no on prvenstveno ima religioznu tematiku. Sveti Vlaho srastao je s Dubrovnikom, odavno su neodvojivi. Kako gledate na tu tradiciju, kakvom je osjećate, u čemu vidite posebnu simboliku?

Simbol znači staviti zajedno, Grad, sv. Vlaha i sve nas koji smo Vlahovi ljudi. Vrijednost je to velika, vjerska i duhovna, i to treba biti u prvom smislu, a onda i kulturna, turistička vrijednost. Budimo uključivi, a ne isključivi, povezujmo mnoge dobre stvari. Sv. Vlaho je uspio u životu, ostvario se kao čovjek. Bio je liječnik, bio je biskup, bio je kao i njegov Učitelj i Gospodin Isus Krist, čovjek za druge. Sv. Vlaho ujedinjuje, on ne dijeli, on nas sve nosi u ruci. Ove godine imamo jubilarnu proslavu i to nas doista raduje. Dubrovnik se raduje sa svojim sv. Vlahom i zbog vjere koju živi i tradicije koju prenosi. Važno je živjeti s narodom i za narod, vjera i kultura idu zajedno, da bismo usvojili Kristov pogled na život i stvarnost. Inače se može dogoditi promašaj.

U svom radu čini se kako fokus stavljate na obitelj. Ni jug Hrvatske nije zaobišla depopulacija, stanovništvo je sve starije, a u Biskupiji je sve manje svećenika. Imate li viziju kako Crkva može pomoći da se stanje popravi?

Često mi padne na pamet načelo sv. Benedikta „Moli i radi“. Molimo li dobro ili rđavo, čista srca i jesmo li učinili sve što je do nas, svjedočimo li i podržavamo li mlade obitelji, živimo li radosno, jesmo li se baš zauzeli na svim razinama da se demografsko stanje popravi? Jer „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi“ (Ps 127, 1). Svećeničkih zvanja će biti ako bude života i ako živimo evanđeoske vrijednosti. Nastojat ćemo u suradnji sa župnicima i dekanima u zajedništvu promicati što življi obiteljski pastoral na području naše biskupije. Promičući vrijednost i ljepotu kršćanskoga braka i obitelji koji počiva na sakramentu ženidbe, a s druge strane kroz različite programe našega Vijeća za život i obitelj (biskupijske, nacionalne i svjetske susrete obitelji, obiteljske škole, proslave dana života i braka po dekanatima, biskupijska hodočašća), što bolje pripremiti obitelji na suočavanje s izazovima bračnoga i obiteljskoga života, uključujući rađanje i podizanje djece. Sve to za cilj ima stvaranje optimističnog ozračja i promjenu mentaliteta prema braku, obitelji i djeci, kao važnim društvenim vrednotama bez čijeg osnaživanja nije moguće računati na obiteljski pastoral u našim župama.

Naviještati Isusa Krista najbolje mogu oni koji su ga susreli: „Mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu.“ (1 Iv 4, 14-15). U ovoj Godini obitelji Obitelj-Amoris Laetitia molim se za obitelji da budu mjesta djelotvorne vjere, zauzete ljubavi  i postojane nade, gdje se slavi život te ostvaruje radost, mir, dobrota, strpljivost, solidarnost i odgovornost i gdje svatko ispunjava svoje potrebe i osjeća se ljubljenim.

Ideja slobodarstva temeljna je ideja dubrovačke tradicije, od natpisa na Lovrijencu kako se sloboda ne prodaje ni za sva blaga svijeta preko Gundulićeve Himne slobodi do zastave 'Libertas'… Što je za vas sloboda?

Za mene je prava sloboda činiti dobro. Istinski je slobodan čovjek koji čini dobro, svima i uvijek. „Za slobodu nas Krist oslobodi“(Gal 5, 1). Slobodan je onaj tko vjeruje, nada se i ljubi. Sloboda je lijepa, draga i slatka vrijednost. Postoji sloboda OD i sloboda ZA. Slobodni smo biti grješnici, slobodni smo postati sveci. Zavara nas misao da je sloboda činiti što hoću. Biti slobodan znači pristati i na ono što nismo izabrali, prihvatiti sebe. Kaže sv. Pavao sve je dopušteno, ali sve ne koristi (usp. 1 Kor 6, 12). Ako želiš raditi što hoćeš, onda najprije moraš ljubiti, jer „ljubav bližnjemu zla ne čini“ (Rim 13, 10). I poznati biskup i crkveni otac iz prvih stoljeća kršćanstva poticao je svoje stado riječima: „Ljubi i čini što hoćeš“ te pojasnio: „Ako šutiš - šuti iz ljubavi; ako govoriš - govori iz ljubavi; ako opominješ - opominji iz ljubavi; ako opraštaš - opraštaj iz ljubavi“.

Kroz povijest su postojala, a i danas postoje brojna ropstva, u nama samima i oko nas, gubitci slobode. Vanjska ropstva su formalno dokinuta. Od unutarnjih ropstava Bog oslobađa, Krist Osloboditelj. Postoje ljudi koji su u zarobljeništvu, a slobodni su jer je sloboda stanje duha. Slobodan može biti samo čovjek. Tako je za ljudski čin potrebna sloboda, svijest i htijenje da će čovjek nešto (dobro) učiniti ili neće učiniti (ako nije dobro).

Živimo u globalno vrlo zahtjevnom vremenu, pandemija još uvijek traje… Prva emocija koja se vezuje uz te činjenice jest strah, za svoje zdravlje, za živote najmilijih… Tema je to kojom se religije prilično bave, poglavito kršćanstvo. Koja bi to bila poruka vjere koja bi utješila puk koji je pogođen strahom?

Vjera, nada i ljubav su božanske kreposti za koje molimo i po kojima živimo. Pomažu nam u nadvladavanju strahova koji mogu stvoriti tjeskobu u čovjekovu srcu i umu. Vjerovati znači odgovoriti na Božji poziv koji nas je želio i predati se u njegove Očinske ruke, jer je On gospodar našega života. Nadati se znači lakše se nositi sa sadašnjim trenutkom i, ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi nekom cilju. Naš je cilj uskrsnuće i život vječni u Bogu. Zato, ne bojmo se! Bog je uz nas. U Svetom pismu na mnogo mjesta stoji „Ne bojte se!“ Kaže Isus: „Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.  Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca“(Mt 10, 29-31). Trudimo se promatrati svijet pod vidom vječnosti.

Pandemija je utjecala i na vaše ređenje,  kao i na Festu, premda nije i neće umanjiti njihov značaj. Koliko je zahtjevno i jedno i drugo bilo organizirati u takvim specifičnim okolnostima?

Organizacija svih velikih događaja poprilično je zahtjevna. U svemu tome važno je učiniti što se može u datim okolnostima. Potrebno je imati na umu mnoštvo detalja. Mnogo ljudi je htjelo prisustvovati ređenju iz svih krajeva i kako sada naći mjeru. Važno je čuvati zdravlje ljudi i poštovati propise. Poslije su neki odustali i tako smo raširili vjernike po označenim mjestima. Bilo je i hladno, ali radost slavlja spremna je sve izdržati. I ovom prilikom zahvalio bih se svima koji su pomogli u organizaciji te  svim dobročiniteljima i hodočasnicima. Dobro je i lijepo ako uspijemo da sve bude u redu i svi budu zadovoljni i da se življene vrijednosti prenesu u svijet.

Na vašem ređenju prisustvovao je i pjevač Marko Perković Thompson koji je kao estradna zvijezda privukao pozornost javnosti. Što možete kazati o vašem odnosu? 

Marka i njegovu obitelj upoznao sam dok sam bio tajnik u Šibenskoj biskupiji, na krštenju njegovih djevojčica. Nisam previše glazbeno nadaren pa ne mogu reći da nas glazba baš puno povezuje. Stekao sam dojam da je Marko u prvom redu posvećen obitelji i glazbi, nenametljiv čovjek, spreman saslušati i uvijek je ugodno s njim razgovarati. Na samom ređenju su također nazočili mnogi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, rodbina, prijatelji, poznanici, liječnici, političari, hodočasnici, brojne osobe iz javnog i kulturnog života.