Razgovarao: Maro Marušić

Velika tragedija dogodila se prije neki dan kada je preminula djevojčica Nikol koju su zlostavljali roditelji. Povod je to da popričamo s ravnateljicom Centra za socijalnu skrb Dubrovnik Ružicom Misir o svim izazovima stresnog posla socijalnih radnika obzirom da rade s ranjivim skupinama društva.

Kako komentirate smrt male Nikol?

Suzdržala bih se od komentara, jer nemam dovoljno službenih podataka, nego samo neke isječke iz medija. Stručni nadzor će utvrditi što se točno dogodilo i je li bilo propusta od strane službenih osoba (intervju je rađen prije službene objave nadzora op.a.). No ovdje se odgovornost bez ikakvih utvrđivanja činjenica unaprijed prebacuje na sve socijalne radnike. Nikad nisu dobra generaliziranja ni u nijednoj struci.

Socijalni radnici podignuli su kolektivnu tužbu protiv Jelene Veljače i Nataše Janjić Medančić. Što vi kažete?

Po struci sam socijalni radnik i magistar europskih integracija i o tome sam meritorna govoriti. O glumi ne mogu, jer nisam navedene struke niti sam ikad radila u toj struci. Zato mi nije drago kada se netko miješa u posao koji radim. Svi mi koji radimo u djelatnosti socijalne skrbi na neki se način se osjećamo prozvanim. Ponavljam, ne znam što se točno dogodilo u slučaju malene Nikol, ali ono što znam jest činjenica da je uslijedio ogroman medijski linč direktno na sve socijalne radnike i ostale stručnjake koji rade u sustavu. Nevjerojatna se je količina mržnje na društvenim mrežama sručila na cijelu struku. Smatram da u svakoj struci ima izvrsnih profesionalaca i onih manje izvrsnih. No nazvati nas najgorim uhljebima zaista su teške riječi. Imam mnogo razloga opovrgnuti navedeno. Sada ću vam kazati jedan svježi primjer. Moje dvije radnice koje su nakon proteka samoizolacije mogle još ostati na bolovanju nisu ostale nego su se samoinicijativno vratile na posao da pomognu potrebitima. Imam zaista kvalitetan tim i okružena sam kvalitetnim spojem mladosti i iskustva.

Koliko sveukupno imate zaposlenih djelatnika? Je li ih dovoljno?

Ukupno ih je 35, a od toga 21 stručni djelatnik, 13 socijalnih radnika, 5 pravnika, 2 psihologa i 1 socijalni pedagog. Nedostaje nam zaposlenika, jer na jednog našeg djelatnika dolazi između 400 i 500 predmeta, različite složenosti, od izrade dopisa do najkompleksnijih slučajeva, koje odrađuje cijeli tim stručnjaka. Osim toga, djelatnici odrađuju poslove koji se ne honoriraju, primjerice skrbnici su po službenoj dužnosti osobama lišenih poslovne sposobnosti. Recimo, štićeniku trebaju otvoriti račun u banci.

Koliko sve skupa imate korisnika socijalne pomoći?

Korisnika socijalne pomoći, odnosno zajamčene minimalne naknade je oko 240, i tu u odnosu na ostatak Hrvatske imamo najbolje rezultate, odnosno najmanje je korisnika, no s druge strane imamo puno korisnika po osnovi zdravstvenog statusa i funkcionalne sposobnosti. Korisnika osobne invalidnine i doplatka za pomoć i njegu je oko 1200.

Kakva je situacija s udomiteljskim obiteljima? Meni se čini da ih za razliku od sjevera Hrvatske nema puno. Jesu li apartmani jednim djelom krivi?

To je istina, kod nas u Dalmaciji, nije toliko razvijeno udomiteljstvo  kao što je to na sjeveru države. Okrenuti smo turizmu, odnosno zaradi od najma nekretnina. Lakše je zaraditi na taj način nego primiti djecu. Inače, naknade za udomiteljstvo, po meni nisu dovoljno vrednovane, za sav onaj trud i rad i brigu koje udomitelji ulažu u svoje štićenike. Zbog svega ovoga na području našeg djelovanja imamo samo dvije udomiteljske obitelji. Iako ih nemamo dovoljno s postojećim imamo jako lijepa iskustva. Nedavno smo imali smo jedno udomljenje i jedno posvojenje i to je lijepa strana našeg posla.

Posvojitelji se žale da čitav proces jako sporo ide.

Da bi netko postao posvojiteljem odnosno mogao posvojiti dijete treba proći određenu proceduru pri Centru za socijalnu skrb koja traje i po nekoliko mjeseci. Pojednostavljeno rečeno, potrebno je predati zahtjev, te se provodi stručna procjena o podobnosti i prikladnosti za posvojenje potencijalnih posvojitelja, zatim se prolazi kroz program stručne pripreme za posvojenje, odnosno radionice za potencijalne posvojitelje koje radi Odjel Obiteljskog centra pri Centru za socijalnu skrb Dubrovnik. Potom Centar daje mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje, te se potencijalni posvojitelji upisuju u registar potencijalnih posvojitelja. Matični Centar će između potencijalnih posvojitelja koji su upisani u registar izabrati onoga koji je najprikladniji za određeno dijete, uzimajući u obzir osobine i potrebe djeteta te dati stručno mišljenje o podobnosti i prikladnosti potencijalnih posvojitelja. Uloga Centra je procesu zasnivanja posvojenja je i priprema djeteta na posvojenje, stručna pomoć potencijalnim posvojiteljima i slično. Nakon što se upišu u registar potencijalni posvojitelji šalju molbe za posvojenje djece centrima. Na dugotrajnost postupka posvojenja mogu utjecati razni čimbenici: veći broj teško posvojive djece primjerice starije djece, djece s razvojnim poteškoćama, djece koja imaju braće i sestara, adaptacije djeteta na novu obitelj…

Sigurno je jako stresno odlučivati o ljudskim sudbinama. Kakva je uopće procedura o oduzimanju djeteta roditeljima koji ga zanemaruju?

Centar za socijalnu skrb po zaprimanju prijave reagira žurno na način da se kontaktira obitelj, a intervencije imaju za cilj zaštitu žrtve - djece i odraslih. Stručni tim (socijalni radnik, psiholog, pravnik) procjenjuje obiteljsku situaciju i rizik po sigurnost, te razvoj djeteta i ovisno o rezultatima i zaključcima procjene poduzimaju se daljnje radnje, a sve s ciljem zaštite prava i dobrobiti djece. Daljnje intervencije ovise o vrsti i visini rizika i mogu biti savjetovanje, izricanje jedne od mjera temeljem Obiteljskog zakona - upozorenje na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu s obvezom uključivanja u savjetovanje, stručna pomoć i potpora roditeljima  u ostvarivanju skrbi o djetetu temeljem koje stručna osoba tijekom godinu dana prati obitelj, savjetuje I poduzima sve kako bi roditelji promijenili čimbenike koji predstavljaju rizik po dijete. Ako postoji opasnost po djetetov život, zdravlje ili dobrobit djeteta koji se mogu zaštititi samo izdvajanjem djeteta iz neposrednog okruženja poduzimaju se žurne mjere izdvajanja djeteta iz obitelji. Ističem ulogu suda u zaštiti djece jer na prijedlog centra sud donosi mjere oduzimanja prava roditeljima na stanovanje sa djecom i lišenje prava na roditeljsku skrb. 

Koliko se djece na području djelovanja dubrovačkog centra oduzelo roditeljima u posljednjih pet godina?

Na području djelovanja našeg centra u prosjeku četvero djece godišnje bude smješteno u dom za djecu žurnom mjerom izdvajanja djeteta iz obitelji zbog postojanja opasnosti po život, zdravlje ili dobrobit djeteta. Oduzimanje djece biološkim roditeljima je mjera u svrhu zaštite prava i dobrobiti djeteta no tome, kako sam prethodno rekla, prethodi čitav niz mjera usmjeren obitelji, od savjetovanja do  mjere stručne pomoći i potpore roditeljima u ostvarivanju skrbi o djetetu, što čini naš posao vrlo stresnim. Važno je napomenuti da o takvim odlukama nikad ne odlučuje jedna osoba već cijeli tim: socijalni radnik, pravnik, psiholog i socijalni pedagog. 

Nažalost, nisu stvari u vašem poslu crno-bijele. Sjećam se kada mi je jednom zgodom ravnateljica Doma Maslina Iliana Stojanović rekla da poneka djeca, bez obzira koliko im je loše s roditeljima, ipak više vole biti s njima nego u domu.

Nijedna ustanova ne može zamijeniti obiteljski dom. No ako se u obitelji događa nasilje, zlostavljanje, zanemarivanje onda se to nikako ne može zvati domom i tada treba reagirati u svrhu zaštite djeteta. Postoje kriteriji temeljem koji se procjenjuje sigurnost i razvoj djeteta u obitelji, no važno je istaknuti kako je ponekad teško  predvidjeti ljudsko ponašanje, nije to matematika, pa da dobiješ točan rezultat. Svaki slučaj se treba promatrati kao zaseban. Može se primijetiti da su obitelji u tretmanu Centra sve kompleksnije i teže. Tome je pridonijela i epidemija korone koja je dovela do gubitka posla roditelja, uzdrmala je financijsku stabilnost obitelji. Socijalna izolacija  dovela je do povećanja broja prijava nasilja u obitelji. Pitanje je kakvo nam je mentalno zdravlje djece, mladih i općenito obitelji. U prilog tome govori i službena statistika: u 2019. godini bilo je 139 prijava nasilja, a u 2020. godini čak 179. Pozivam sve koji imaju određena saznanja ili sumnju na nasilje u obiteljima da ga prijavljuju. Od susjeda do stručnjaka u školi, pedijatara.... Prijava može biti i anonimna.

Nekad susjedima nije lako procijeniti je li dijete plače zbog nasilja ili tek tako?

To je stvar osobne prosudbe. Ako se plakanje djeteta ponavlja ili je ono neobično, te praćeno lupanjem, vikanjem, i ako se primijeti neobično ponašanje djeteta ili vidljivi ožiljci ili tome slično, svakako treba prijaviti, jer što se ranije otkrije prije će se tom djetetu pomoći, odnosno, posljedice će biti manje. Ponavljam, prijava može biti i anonimna. Ponekad se i prijave nakon utvrđivanja svih činjenica pokažu neutemeljene. No prema svim prijavama se postupa sukladno protokolima.

Dio roditelja tvrdi da je malo po guzi sjajno za odgoj, jer se inače razmaze.

Dijete se nikako ne smije fizički kažnjavati. Uostalom, tako stoji i u zakonu.

Primaju li socijalni radnici u Dubrovniku prijetnje?

S obzirom da radimo sa ranjivom skupinama stanovništva često smo u poslu izloženi različitim oblicima prijetnji, i najčešće su one verbalne i prisutne su u različitim segmentima posla, od nezadovoljstva stranaka zbog, po njima, priznavanja manjeg prava na neko novčano davanje u odnosu na željeno pravo, do prijetnji u situacijama visoko konfliktnih odnosa u obitelji, posebno kada su u pitanju djeca.

Koliko brakova s djecom se raziđe mirno, a koliko je onih jako problematičnih?

Ukoliko se (izvan)bračni partneri žele razvesti, a imaju malodobno dijete ili djecu moraju proći postupak obveznog savjetovanja pri našem Centru. Imamo slučajeva gdje su partneri zrele i razumne osobe koji bez problema sastave Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi te nisu dalje u tretmanu Centra. No postoje i oni kojima je jako narušen partnerski i roditeljski odnos te zahtijevaju stručnu pomoć i podršku u prevladavanju teškoća. Pri našem Odjelu Obiteljskog centra mogu se koristiti usluge  savjetovanja i obiteljske medijacije, koje su besplatne. Usluge savjetovanja također pruža Obiteljsko savjetovalište pri Dubrovačkoj biskupiji, zatim ZZJZ DNŽ i Poliklinika za zaštitu djece i mladih.

Što je sa Sigurnom kućom? Je li zaživjela?

Uloga Centra za socijalnu skrb jest osigurati smještaj osobama – žrtvama obiteljskog nasilja u Sklonište za žrtve obiteljskog nasilja, koji se nalazi na tajnoj lokaciji, kad je to potrebno što je i obveza Centra. Projekt osnivanja Sigurne kuće čiji je nositelj Dubrovačko – neretvanska županija je potpisan i pridonijet će trajnom osiguranju smještaja za žrtve nasilja, što me posebno veseli. 

Socijalni radnici nedavno su dobili status službene osobe. Što se s tim promijenilo?

Status podrazumijeva da se svaki napad ili prijetnja na socijalnog radnika kao službenu osobu tretira kao kazneno djelo i kao takvo će se procesuirati i sankcionirati sukladno odredbama Kaznenog zakona. Do tada su socijalni radnici podizali privatne tužbe te su plaćali sudske troškove. Po meni napravljen je početni korak prema zaštiti radnika.

Kako gledate na mjere protiv korone? Hoće li one na kraju biti pogubnije po društvo od same bolesti?

Nisam stručnjak - epidemiolog, pa neću ulaziti u dublju raspravu. Mogu samo kazati da će se čitava ova situacija u vezi pandemije COVID-19 nepovoljno odraziti na socijalnu sliku Dubrovnika, Hrvatske, a i šire. Jedino što pozitivno vidim u ovoj situaciji da su primjerice roditelji sada imali više prilike biti sa svojom djecom. Javne službe, uključujući i naš Centar su tijekom pandemije svoje poslovanje i rad s korisnicima prilagodili modernim tehnologijama. Očito je da će socijalna izolacija utjecati na mentalno zdravlje svih nas. O ekonomskom aspektu da i ne govorim. Naš grad je ovisan o turizmu, porast nezaposlenih i smanjenje prihoda nepovoljno utječe na partnerske, obiteljske odnose.

Je li se ponekad pitate što vam je trebalo raditi ovaj stresan posao?

Ima situacija kada se preispitujem i pitam je li se nekome moglo pomoći više. Ovo je iznimno stresan i odgovoran posao. Nedavne tragične okolnosti su ovaj posao učinile još stresnijim, posebno kada odgovarate za obitelji koje su visoko konfliktne i pod velikim su rizikom. Uvijek se može dogoditi da sve odradite kako treba, a da vas iznenadi katastrofa. No drži vas i optimizam, spoznaja da ste nekom pomogli i nešto korisno napravili.