Kako je započela vaša ljubav prema glazbi?

Stari je imao kazetofon i kako je bio pomorac na Atlantskoj često je doma donosio kazete iz inozemstva. Prvi ozbiljniji izvođači s kojima sam došao u doticaj bili su Boney M, Abba, Tom Jones, Diana Ross…, iako se kad je on bio doma najviše slušao Mišo Kovač (smijeh). Nakon A-Ha i Duran Duran, krajem osnovne škole otkrio sam heavy metal i rock klasike poput The Doors i Deep Purple. Sjećam se kako smo presnimavali Crnu udovicu s kazetofona na kazetofon, nisu još bili lako dostupni oni s dvije glave. S jednog kazetofona bi se pustila kazeta, a na drugom bi se pritisnula tipka za snimanje. I nije bilo micanja dok snimanje ne završi. Ako bi netko ušao u sobu, kretalo se ispočetka (smijeh). Potom mi je stariji rođak otkrio punk, u prvom redu Ramones i The Clash.

Postali ste punker. Drugi su bili metalci, treći rockeri, četvrti grungeri... Puno supkultura. Danas toga nema. Zašto?

Danas se klinci toliko ne dijele po glazbenim žanrovima, nego ih istovremeno sve slušaju. Mladi će se oduševiti primjerice Metallicom i Iron Maidenom, ali neće se identificirati kao metalci, nego će slušati i druge vrste glazbe. Mislim da je to generalno dobro, prihvaćaju veći spektar žanrova i izlaze na razna mjesta. Nama je muzika bila važna kao identifikacijski element i te žanrovske i subkulturne podjele su bile izraženije. Znalo se da punkeri nose crne visoke starke, a šminkeri niske bijele, metalci visoke Pume ili što su već nosili. Nove generacije se ne opterećuju toliko nekim etiketama i muzika im nije toliko važna kao što je bila nama.

U vrijeme kada ste počeli izlaziti najpopularnije mjesto je bila Zelena naranča. Kako je to izgledalo, približite je malo našim mlađim čitateljima?

Bilo je ludo. Pobijana 8. Kultno mjesto ne samo za gradske okvire. Muziku su puštali Srđan Pađen i Luko Jerković, bilo je još nekoliko DJ-eva, ali oni su bili glavni, hodajuće glazbene enciklopedije. Tada su DJ-evi stvarali hitove, a danas puštaju ono što je već popularno. Od njih sam puno naučio, upijao sve što su puštali. Plesni podij je bio odmah desno kada se uđe u prostor. Živo pamtim kako bi Pađu preskočila igla na gramofonu kada bi netko slučajno Martom (cipele Dr. Martens op.a.) zakačio o DJ pult (smijeh). Bili smo mladi i glupi pa smo nekad tako i namjerno negodovali. Glazba se puštala s kazeta i ploča. Te kazete su se često snimale s radija, a bili su servisi u Zagrebu i Beogradu koji bi presnimavali muziku s CD-a na kazete. Zvali bismo ih na telefon i iz kataloga (koji je bio običan popis izvođača i albuma) i naručili one koje želimo da nam snime. Na kazetu od 90 minuta stala bi dva albuma, a ostatak mjesta na svakoj strani bi oni popunili pjesmama po njihovom izboru i to bi često bilo najbolje, pa smo tako otkrivali nove izvođače. To su većinom bila import izdanja, jer do licenciranih se moglo doći i u gradu, iako su neki albumi, poput "Sandiniste" The Clasha stigli 10 godina nakon što su objavljeni.

Što se najviše puštalo u Naranči?

Najviše new wave i indie izvođači poput The Smiths, The Cure, B-52's, New Order, The Cult, Depeche Mode, Violent Femmes, Pixies, puštali su se i Beastie Boysi, Public Enemy, hrvatski novi val, cijeli taj rock zvuk tadašnje države, Haustor, Partibrejkersi, EKV, Laibach, pa i Dino Dvornik, koji je tamo održao legendarni nastup s Rambom Amadeusom 1. svibnja 1989. godine. Naravno da je bilo i punka poput Sex Pistols i Dead Kennedys. Tada bi uvijek nastao pogo, a Ćato zaštitar bi nas izbacivao iz kluba misleći da se tučemo, a ne da plešemo. Stalno smo mu objašnjavali koncept poga i mislim da ga nikad nije do kraja prihvatio (smijeh). Najžešći pogo nije bio na punk nego na Irce The Pogues i njihovu pjesmu "Fiesta".

Koja je balica bila glavna u pogu?

Bila je tu nešto starija ekipa (veliki Ramonesi) – Arči, Ćimić, Srle, nažalost pokojni Darko Blitvić, Dubo punker, bilo je i dosta cura, a mi bi golobradi punkeri iz srednje škole (mali Ramonesi) vjerojatno nervirali ostale koji su dolazili plesati na "Love Shack", "Beds are Burning" i druge mega hitove tog doba. Od naše ekipe bili su tu Mrli, Denis Porobija, Goran Cvjetinović, moj brat Niki, Mucko, Rašpolić, ali ako pitate generacijski bliske ljude, svi su tamo dolazili. Zelena naranča je uvijek bila krcata, a radila je svaki dan. Prodavala su se nezavisna glazbena izdanja, knjige, stripovi, bilo je i društvenih igara, ekipa se stalno okupljala.

Zašto danas u Dubrovniku nema nekog sličnog mjesta?

Pa mislim da se danas u TUP-u gradi i stvara jedna takva scena. Prije toga bio je Klub mladih Orlando. Možda to nije isto, jer u Naranču nekad nisi mogao ući koliko je bila posjećena. Za Naranču se dobro znalo u cijeloj tadašnjoj državi. Valjda su druga vremena. Prije nisi doma imao bogzna što raditi, a danas su mladima na raspolaganju sva tehnološka i zabavna čudesa, od društvenih mreža, PlayStationa do Netflixa. U ono doba se znalo da se nalazimo na izlogu Apoteke na Stradunu oko 19 sati zimi, oko 21 ljeti. Nije ti trebao mobitel da se dogovoriš, navečer se ide u Naranče, to se podrazumijevalo. Neko slično mjesto za druženje današnjim mladima možda nije potrebno u tolikoj mjeri kao što je bilo nama.

Zelena naranča u ratu prestaje s radom, a kasnije je nasljeđuje Otok.

Da, klub Otok je također bio dobro mjesto i tamo sam izlazio dok se negdje na prijelazu milenija nisam prebacio u Staru bolnicu, u Klub mladih Orlando, gdje je također bio vrhunski program, kreativno vrelo tadašnje generacije mladih. Sredinom nultih Orlando je bio na vrhuncu, a mi smo bili još mladi (smijeh). I dan danas tamo sviraju i vježbaju razni bendovi.

Je li se smanjio broj bendova u odnosu na devedesete kada su se stalno održavale gitarijade?

Gitarijada i takvih događanja zasigurno je manje, ali ne bih rekao kako je manje bendova. I sada je scena živa i vrlo dobra. Puno je imena s objavljenim izdanjima koji su prepoznati i izvan Dubrovnika: Ape Revolution Bell, Valetudo, Silente, Izae, Ivan Bonačić, Embassy 516, Last Caress, Otpisani su također (konačno) snimili svoj prvi album. Neka mi oproste oni koje nisam naveo.

Svojevremeno ste i vi bili u bendu imena Booyaka.

Koje blesavo ime (smijeh), mislim da je riječ o jamajkanskom terminu, a maznuli smo ga iz neke tada popularne rap pjesme. Zabavljalo nas je da ime nema nikakve veze sa stilom benda. Članovi Booyake su bili Damir Dogo na basu, Srđan Pađen na bubnjevima i ja na gitari, a svirali smo neki punk-hard-core s primjesama noisea.

Jeste li imali glazbeno obrazovanje ili ste bili samouk?

Nisam pohađao muzičku, nego sam išao na lekcije u jednog glazbenika koji je živio u mojoj zgradi. Htio sam zvučati poput Neil Younga i(li) Sonic Youtha koji su mi bili gitaristički uzori. Naravno da to nije bilo realno za očekivati na takvim lekcijama i još na akustari koju sam tada imao, pa sam naučio akorde. Kasnije sam kupio kopiju Van Halenovog Stratocastera i wah wah pedalu. Nije me pretjerano zanimalo "skidanje" tuđih stvari, interesiralo me je samo stvaranje vlastite muzike. U biti je Booyaka puno bolje zvučala od mojih sposobnosti sviranja (smijeh). Nakratko je s nama bio i Ivica Vetma. Održali smo nekoliko koncerata, a kao trio bili smo i predgrupa Letu 3 u Lazaretima. S Vladom Gojunom smo se nakratko okupili 2005. godine i nastupili na koncertu Buđenje i Nesanica na livadici iznad kluba Orlando. Dobro smo otprašili.

Jeste li iza toga išta svirali?

Nisam više. Put me odveo na radio, najprije Libertas, pa onda na Laus. Radio je bio i ostao moja najveća strast. Plus, uvijek sam više naginjao biti kolekcionar i "student" pop glazbe ili DJ, nego što sam htio biti glazbenik. Možda kupim gitaru i pojačalo za po doma, Irena (supruga op.a.) bi bila sretna (smijeh).

Koji su vam dubrovački bendovi iz tog vremena ostali kao lijepa uspomena?

Vjerojatno ću opet nekoga izostaviti, ali sjećam se Kazne za uši, Coma Baby, Aluminijske doze, Puppy, what's your name?, Denoizer, Nitrotaste, Precious Candy, Paint Box, pa kasnije 4,5,6, Lešinari su uvijek bili rado slušani i Mirso, a moram spomenuti i moj prvi bend Falstaff... Naravno Atlantidu i Gruhak ne treba ni isticati, oni su bili svemir za sebe.

Rijetko koji bend je svirajući covere tako ljudima legao kao Gruhak.

Zato što su svaki koncert svirali kao da im je zadnji. Ono što su s Indexima u Sarajevu napravili je vrijedno divljenja. Nemam ja tu što filozofirati o Gruhaku, dovoljno je otići na YouTube i pogledati komentare pod njihove obrade Zeppelina, Floyda... Ljudi ne mogu vjerovati kako je to dobro. Gruhak nije radio klasične covere, nego je doslovno u njih ugrađivao dušu, zato je fenomenalan rezultat.

Spomenuli ste Aluminijsku dozu. Zanimljivo kako ste vi i oni vježbali zajedno u prostorima Crkve svetog Mihajla, a don Grga vam je dopustio da svirate punk i noise, što hoće reći da se ispod oltara čuo i Bad Religion.

Bilo je problem naći prostor za vježbanje pa smo se na kraju sjetili da bismo mogli pitati don Grga da nam dopusti vježbati u atomskom skloništu ispod crkve sv. Mihajla. On je pristao i uopće nas nije pitao što sviramo, niti je oko toga radio ikakve probleme. Dovoljno mu je bilo što je riječ o mladim ljudima iz njegove župe koje je poznavao. Buka se nije čula, jer je riječ o skloništu i tamo smo se mogli po čitave dane uvježbavati. Dogo i ja smo bili u "Mercedesima", jedino je Pađo morao preko Straduna pa na bus. Ljudi iz grada tada su rijetko napuštali zidine, nisu imali razloga, nego smo mi ostali dolazili u grad kad je trebalo kupiti cipele ili bilo što. Za prvu probu morali smo mu doslovno skicirati gdje će se iskrcati iz "četvrtice" na "skveru" (smijeh).

Grad Dubrovnik je kupio TUP. Što napraviti s njim? Možda neko alternativno mjesto gdje bi se razvijala kreativna industrija počevši od glazbe pa nadalje?

Koliko sam upoznat to i jest namjera gradske uprave, stvaranje nekog novog urbanog prostora, mjesta gdje će se razvijati kulturna scena i kreativne industrije uz određene javne usluge i društvene sadržaje. Tamo već postoji klub Dubina, Love Bar, Muzej crvene povijesti, Kulturni centar Jadran, a nedaleko je i Dubrovnik Beer Company koji formalno ne spada pod TUP, ali je dio tog koncepta. Smatram da je dobro za urbani identitet grada da je Grad kupio TUP.

Vratimo se još malo u doba s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina kada je do glazbe bilo neusporedivo teže doći nego danas kada fanove dijeli samo jedan klik. Spomenuli ste neke modele otkrivanja muzike, a sigurno je i radio bio vrlo važan dio toga, puno bitniji nego što je to sada.

Bio je legendarni music shop "Iz sve snage" u Zagrebu, a kasnije je filijalu u gradu otvorio Pađo. A muzika se nabavljala na sve moguće načine. Onoga što se nije moglo kupiti u butizi Jugotona na Stradunu ili u jednoj od robnih kuća naručivalo se izvani putem kataloga. Tko je negdje putovao vraćao se natovaren. Kad se išlo u Trst po rebatinke i starke, vraćalo se s doma s pločama Misfitsa. Sjećam se da je Ivan Jelčić srednju školu završio u Americi pa je doma donio masu novih albuma. Tad je već krenuo grunge i hard core. Dijelilo se, presnimavalo, posuđivalo. Svaki album se slušao do iznemoglosti. Ante Batinović je svaki dan na Drugom programu državnog radija puštao jedan cijeli album. Emisija "Po Vašem izboru" je išla u podne nakon vijesti, a subotom popodne od 17.30 do 19 sati uređivao je "Rock Express". Bio sam zalijepljen za radio. U njegovim sam emisijama prvi put čuo Pixies i Nicka Cavea, a onda snimio Nirvanu i njihov album "Bleach". Ta je kazeta obišla cijeli Dubrovnik (smijeh). Danas je tako nešto nemoguće čuti na komercijalnom radiju.

Poslije su važne emisije bile i Metalmania koju je vodio Pišta, pa Hit Depo…

Bilo je još emisija na televiziji poput "Izvan struje". "Hit Depo" je institucija. Postojali su i važni muzički časopisi. Prije rata "Ritam" u Beogradu (1989-1991), u Osijeku "Heroina" (1990-1991) i kasnije "Heroina nova" (1994 - 1998), i na kraju "Nomad" (1998 – 2003). Heroinu sam obožavao, gutao svako slovo koje su pisali Zoran Jačimović, Delimir Rešicki, Ante Čikara, Aleksandar Dragaš i mnogi drugi. Sjajan je bio stil kojim se opisivala muzika, bilo je gust čitati prikaze albuma koje još niste poslušali i zamišljati kako zvuče. Heroina se tiskala u 7.000 primjeraka, što nije malo za rock i pop-kulturni magazin. Nomad je isto bio fenomenalan, tu se iskristalizirala jedna nova generacija ljubitelja glazbe. S istom strašću su pisali o Radioheadu i Destiny's Child i nervirali stare glazbene kritičare, to sam obožavao. Danas je sve dostupnije, a opet nekako prolazi ispod radara. Od šume se ne vidi stablo.

Gdje vi danas najviše pratite novu glazbu? Kakva je glazba danas?

Na Spotifyju. Znam da postoji dosta primjedbi na loš odnos streaming servisa prema izvođačima i autorima, ali sviđa mi se ideja da ne moraš fizički imati u posjedu neki album što je meni osobno osvježavajuće jer sam cijeli život skupljao albume i popunjavao rupe u diskografijama. Trudim se i dalje slušati albume kao cjeline. Algoritmi Spotifya su iznimno dobri, i ako želiš možeš otkriti puno dobre glazbe, nove i stare. Ima pregršt fenomenalne nove glazbe, jedino što ne valja su komercijalni hitovi. Oni se svi rade na isti kalup, nitko ne želi preuzeti rizik, sve zvuči isto. Upališ neki radio, živa dosada, kao da iznova slušaš jednu te istu pjesmu, uz izuzetak "dvice" HRT-a. Postoje specijalizirane stanice, ali one me manje oduševljavaju, to je isto kao kad raspravljaš s istomišljenicima pa se tapšete po ramenima. Ali s druge strane mogu se pronaći prava glazbena remek djela. Evo samo da spomenem britanski Sault i američki Khruangbin koji su stvarno fenomenalna otkrića u zadnjih par godina. Ukratko rečeno, nova muzika je nikad bolja, jedino što je užasno je mainstream. Diskografske kuće su izgubile moć, ne ulažu u nove izvođače, nemaju strpljenja, pa smo došli do toga da trendove u glazbi diktira Tik Tok.

Recite nam za kraj najbolje albume u ovoj godini po vašem skromnom sudu.

Teksaški bend Spoon su izdali odličan indie rock album (njihov deseti), a nedavno je isti dobio "makeover" londonskog dub majstora Adriana Sherwooda. Izbacio me iz cipela, posve neočekivano, potpuno drugi album. Grupa Dry Cleaning, također iz Londona, sviraju neki post-punk sa spoken word ženskim vokalom, odlični su. Spomenuti Sault su upravo objavili pet albuma, Khruangbin ove godine dva. Odlična mi je Angel Oslen i njen country album "Big Time". Također iz Londona stiže elektronski afro-funk bend Ibibio Sound Machine, od pop-elektronike zapeo mi je za uho Fred Again, jako je talentiran i šegrt je Briana Enoa. Makaya McCraven, američki jazz glazbenik, ima fenomenalan album "In These Times", obožavam Španjolku Rosaliu i njen "Motomami". Berlinski DJ kolektiv i bend Jazzanova rekreirali su pjesme s kratkoživuće detroitske jazz etikete iz 70-ih Strata Records i to mi je možda najbolji album godine. Impresionirala me je i r&b pjevačica Kehlani i njen album "Blue Water Road". "Mr. Morale & The Big Steppers" Kendricka Lamara je remek djelo. U Velikoj Britaniji se događa jazz revival, a prednjači Emma-Jean Thackray koja ima izvrstan album "Yellow". S početka godine svidjeli su mi se albumi američkih grupa Big Thief i Beach House.

OKVIR „Danas se klinci toliko ne dijele po glazbenim žanrovima nego ih istovremeno sve slušaju. Mladi će se oduševiti primjerice Metallicom i Iron Maidenom, ali neće se identificirati kao metalci, nego će slušati i druge vrste glazbe. Mislim da je to generalno dobro, prihvaćaju veći spektar žanrova i izlaze na razna mjesta“

OKVIR „Zelena naranča je bilo kultno mjesto ne samo za gradske okvire. Muziku su puštali Srđan Pađen i Luko Jerković, bilo je još nekoliko DJ-eva, ali oni su bili glavni, hodajuće glazbene enciklopedije. Tada su DJ-evi stvarali hitove, a danas puštaju ono što je već popularno. Od njih sam puno naučio, upijao sve što su puštali“

Maro Marušić