Razgovarao: Maro Marušić

Zavod za obnovu Dubrovnika prošle je godine proslavio četrdesetu godišnjicu od osnutka. Osnovan je nakon zadnjeg jakog potresa koji je zadesio Dubrovnik 1979. godine. Od tada, pa do danas njegova primarna djelatnost je obnova građevina koje su stradale u toj prirodnoj nepogodi, kao i zaštita za buduće potrese. Osim toga, Zavod koordinira donošenje strateškog dokumenta Plan upravljanja zaštićenom spomeničkom cjelinom Dubrovnika, važnog akta koji se donosi po UNESCO-vim smjernicama za zaštitu kulturne baštine. O svemu tome porazgovarali smo s ravnateljicom Zavoda Mihaelom Skurić, inženjerkom građevine, koja je dugi niz godina radila u Zavodu prije nego li je došla na čelno mjesto.

U kojoj je fazi izrada Plana upravljanja zaštićenom spomeničkom cjelinom Dubrovnika?

Republika Hrvatska je potpisom UNESCO-ve Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirode baštine preuzela obaveze iz kojih proizlazi i donošenje Plana upravljanja svim lokalitetima svjetske baštine na svom teritoriju. Kako naše zakonodavstvo do nedavno nije prepoznalo taj dokument, tako ni mi na početku nismo znali što je točno Plan upravljanja, pa smo malo lutali, isto kao i drugi. Primjerice Split je napravio Plan na tisuću stranica, kojeg Ministarstvo kulture nije prihvatilo, jer nije bilo u skladu s UNESCO-vim smjernicama. Nakon početnih peripetija, krajem 2018. krenulo se u pravom smjeru. Angažirali smo vanjsku suradnicu koja ima međunarodno iskustvo baš vezano za upravljanje svjetskom baštinom, te uz njezine upute i edukaciju, mogli smo pristupiti izradi Plana. Izrađivač je Arhitektonski fakultet iz Zagreba. Plan je u završnoj fazi, za desetak dana će biti gotov i krenut će se ubrzo u javnu raspravu.

Taj Plan nije vezan samo za staru gradsku jezgru?

Ne. Područje pod zaštitom UNESCO-a 1994. godine je prošireno na industrijsko predgrađe Pile, Lazarete i Lokrum. Konceptom Povijesnog urbanog krajolika ustvari se štiti cijeli grad, čiji najizloženiji dio je kontaktna zona, jer se vrijednosti zbog kojih Grad jest svjetska baština najviše narušavaju novim neprimjerenim izgradnjama u takozvanoj buffer zoni. Ovaj Plan će biti nadređen GUP-u, te bi se na osnovu njega trebale poduzeti aktivnosti koje mogu u budućnosti sprječavati sve ono što se nažalost do sada događalo.

Može li primjerice Plan upravljanja ograničit broj apartmana unutar nekog područja?

Plan je strateški dokument. On definira prioritete i ciljeve, a jedan od njih je upravljanje posjetiteljima. Neće u Planu izrijekom stajati da se zabranjuju novi apartmani, nego će Plan predložiti koje strategije i akte treba donijeti koji će definirati koliko optimalno Dubrovnik može podnijeti posjetitelja da bi zadržao svoje vrijednosti, a onda će temeljem toga, druge institucije donositi propise i zakone kako to ostvariti.

Što sve Plan obuhvaća?

Obuhvaća šest glavnih prioriteta odnosno predložene aktivnosti za sljedećih pet godina. Prvi prioritet je upravljanje lokalitetom. Različite institucije treba postaviti pod jedan okvir da zajedno djeluju prema istom cilju kroz konsenzuse. Pod ovo spadaju ne samo institucije nego i sektor civilnog društva, a također je važno partnerstvo s građanima. Drugi je zaštita i očuvanje svih karakteristika i vrijednosti, integriteta i autentičnosti, zbog kojih Dubrovnik jest na listi Svjetske baštine. Vrlo važan prioritet je održivi razvoj, koji obuhvaća ekonomski, ekološki, ali i društveni segment, koji se odnosi na očuvanje života u gradu. Moramo dobro izbalansirati sve te segmente kako bismo došli do željenih rezultata. Naravno, ako želimo da lokalno stanovništvo živi unutar zidina ne može se nekome zabraniti da proda nekretninu na Stradunu, jer je to privatno vlasništvo, ali postoje mehanizmi koji mogu ići u smjeru da se olakša život i očuva zajednica. Četvrti prioritet je upravljanje posjetiteljima, peti je upravljanje prometom, jer je i to veliki problem i izazov. A posljednji je upravljanje rizicima. Pri tome je najizraženiji rizik potres kao stalna opasnost pod kojoj živimo. Meni kao ravnateljici Zavoda kojem je primarni cilj zaštita od potresa, ovaj dio je posebno važan. Nažalost, u prirodi ljudi je da kad prođe opasnost da se ona zaboravlja, a što se tiče potresa u Dubrovniku nije pitanje hoće li se on dogoditi, nego kada će nas zadesiti. U to možemo biti sigurni iz razloga prethodnih potresa koji su se na ovom seizmički vrlo aktivnom području već dogodili.

Koje sve aktivnosti Zavod provodi u zaštiti od potresa?

Četrdeset godina neprekidno radimo na aseizmičkoj sanaciji građevina koji su svi redom kulturna baština. Zavod je radio obnovu od potresa od Konavala do Stona, dok je najveći naglasak ipak na staroj gradskoj jezgri. Kuće su stare preko 300 godina i materijal od kojeg su građene iscrpljuje svoja mehanička svojstva. Umjesto ojačavanja međukatnih konstrukcija, naš je glavni cilj ojačavanje nosivih zidova, iz razloga što više nije moguće iseljavati stanare i raditi kompletnu rekonstrukciju zgrada. Unutar kamenih zidova i do 20 posto mogu biti šupljine. Mi te šupljine injektiramo vapneno-cementnom smjesom da dobijemo kompaktnost zida kako bi mu se povećala nosivost. Također, oko tih zidova radimo prstene od zatega, koji se u slučaju potresa aktiviraju  pa se građevina ponaša bolje. Naravno, sve te kuće unutar zidina nikad neće i ne mogu biti sigurne kao novogradnja koja se radi prema novim propisima. Mi te propise obnovom ne možemo zadovoljiti, te se nastoji poboljšati sigurnost. Svaki projekt koji provodimo je priča za sebe, nema unificiranosti i zato su oni zahtjevni i za proračun i kasnije za izvođenje radova. Nažalost, unutrašnje nosive zidove uopće ne možemo poboljšati, jer bismo ljude koji žive u tim stambenim objektima trebali iseliti, tako da su radovi koje izvodimo ustvari prva faza projektirane sanacije. Zavod je nakon potresa gradio zgrade za preseljenje stanara, ali danas se to ne može. Isto tako problem nam predstavlja i to što su radovi unutar zidina u pravilu skupi, i što se na naše natječaje javlja mali broj tvrtki. Ne žele raditi unutar zidina, jer je vrlo zahtjevno organizirati posao, posebno za ljetnih mjeseci.

Koliko se posla odradilo, koliko bi još trebalo, i koji je dio unutar zidina najugroženiji?

Aseizmički je sanirano preko 200 objekata, odnosno 45 blokova zgrada. Područje oko Straduna je najugroženije, jer je na nasipu i tu sad ojačavamo blokove. Dio smo već odradili, odnosno donju stranu i sad dalje napredujemo na blokovima između Straduna i Prijekog. Cijena radova na jednom bloku građevine izađe otprilike nešto više od 2 milijuna kuna, a treba nam osam mjeseci da ga završimo. Povoljnija situacija je za građevine na stijeni jer nema amplifikacije valova potresa, ali i tu bi zidove trebalo ojačati injektiranjem, jer je prema karti seizmičkog mikrozoniranja cijela povijesna jezgra na 8-10 stupnjeva MCS. Riješili smo i predio oko Pustijerne. Glavne zgrade javne namjene poput Kneževog dvora, Crkve svetog Vlaha, Sponze, Katedrale i drugih odavno su ojačane. Knežev dvor se odmah obnavljao nakon potresa 1979. godine i bilo je puno kontroverzi oko toga, jer se koristio armirani beton i na pločama i na zidovima. Nepovratno je izgubio dio svoje umjetničke vrijednosti, ali je postignuta projektirana nosivost. Prije par godina imali smo radove rekonstrukcije atrija, a još je ostao trijem. Golim okom se može vidjeti kako pročelje ima trbuh, te se u dogovoru s Konzervatorskim odjelom trebamo usmjeriti na rješavanje tog konstrukcijskog problema.

Koliko injektiranje poboljša statiku?

Dinamički parametri konstrukcije, odnosno kako ona reagira na potres, poboljšaju se za desetak posto. Izgleda na prvu malo, ali nije. To može spasiti neku građevinu za jedan do dva stupnja potresa. Nažalost, mi u Dubrovniku imamo jako malo mjernih instrumenata za bilježenje potresa. Da ih ima više mogli bismo bolje razumjeti lokalno kretanje valova potresa. Od velike bi bilo koristi kada bi se oformila dubrovačka mreža instrumenata za seizmički monitoring. Ti bi uređaji precizno mogli bilježiti gibanja tla, ali i gibanje zgrada i temeljem tih podataka bolje bismo znali gdje djelovati. Talijanska L'Aquila je imala 70 uređaja, a mi svega imamo dva seizmografa, jedan u konavoskim brdima, a drugi u Komolcu. Također, važni su i akcelografi koji se stavljaju na zgradu u paru i mjere kako se ponaša pojedina zgrada. Mi ih imamo ovdje u Zavodu, doduše zastarjele. Bilo bi odlično kada bi i akcelografa bilo puno više. Proveli smo i jedan eksperiment na malom bloku nedaleko Sponze. Mjerili smo ponašanje zgrade prije obavljanja injektiranja i poslije tog procesa. Ispostavilo se da je zgrada ojačana, točnije da se umirila.

Imate li negativnih iskustava s građanima bez obzira što od vaših radova dugoročno svi imaju koristi?

Imamo. Nažalost, i sami vlasnici objekata koje saniramo se bune, jer iznajmljuju apartmane, pa u startu misle na izgubljenu dobit dok im Grad ulaže u njihovo vlasništvo da bi isto bilo otpornije na potres. Ako su u blizini gdje su radovi, tu je strah od loših recenzija zbog buke, prašine. Ista stvar je s restoranima. To je valjda tako u ljudskoj prirodi, stvari se gledaju kratkoročno, a ne na duži period. Neki vlasnici čak smanjuju presjek nosivih zidova, skidaju unutrašnji dio zida, kako bi dobili veće prostorije. Veliki problem je i što su neki uklanjali pregradne zidove iz istog razloga. Ti pregradni zidovi u starim zgradama imaju puno veću važnost po pitanju statike, nego pregradni zidovi u novogradnji. Neki ni ne žele da im se injektiraju zidovi, jer taj proces ima i nekih mana. Kod lošije stolarije, za vrijeme kiša, može se pojaviti vlaga  kraj prozora, a prije je kroz šupljine unutar zidova voda odlazila i vlažilo je samo u prizemlju. Ili im smjesa zna izaći na utičnice, jer se ubrizgava pod visokim tlakom. Sve te nedostatke izvođač je u obavezi otkloniti, i u zadnje vrijeme je sve manje pritužbi.

Da je ova jačina potresa koja je nedavno pogodila Zagreb kojim slučajem bila u Dubrovniku, što bi se dogodilo?

Teško je reći. Može se na nekoj građevini dogoditi neki lokalni slom, da su tri zida dobra, a četvrti puca. Bez obzira bi li bilo štete ili ne, ne smijemo odustati od procesa obnove, jer se svakako poboljšava cjelokupno stanje. Dobar nam je primjer kada se dogodio potres u Stonu 1996. godine. Neke palače su tad bile izgorene od rata, ostali su samo zidovi koji su dobro podnijeli stonski potres. Dokaz da su naši stari dobro radili posao, te da i dalje ima 'rezerve' u nosivosti zidova. No svakako, prevencija ima najvišeg smisla. Nažalost nema previše tehnoloških rješenja, jer se radi o kulturnoj baštini, no sve što je adekvatno iz konzervatorskog aspekta, mi primjenjujemo.

Planirate još neke aktivnosti?

Zatvor u Karmenu trebao bi postati arheološki muzej. Izradili smo konzervatorski elaborat, čekamo potvrdu konzervatorskog odjela i onda bismo mogli krenuti u izradu dokumentacije, izrađuje se projekt za rekonstrukciju ljetnikovca Gučetić u Mokošici, u izradi smo razne dokumentacije za Benediktinski samostan i Maksimilijanov ljetnikovac na Lokrumu, ljetnikovac Bozdari Škaprlenda... Nažalost svi su ti projekti skupi i dugotrajni, i po uzoru na Lazarete trebat ćemo se osloniti na europska sredstva.

Koliko ima zaposlenih u Zavodu i koliki vam je godišnji proračun?

Ima nas 15 u Zavodu, od toga troje arhitekata i tri inženjera građevine, ako računamo mene, dvoje pravnika za javnu nabavu i pravno kadrovske poslove, financijska služba, informatičar za GIS sustav, arhivar koji arhivira bogatu građu. Važna djelatnost Zavoda je dokumentiranje baštine. Imali smo primjer crkve Notre Dame koju je zahvatio požar, a nitko nije imao nacrte kako je građena. Na kraju su je rekonstruirali pomoću video igrica. Mi ne želimo da se nama to dogodi. Kako vidite, imamo puno posla, a jako nas je malo u Zavodu. Proračun nam je 2019. bio oko 29 milijuna kuna, za 2020. smo planirali otprilike 14 milijuna kuna, iako smo već rezali radi korone, a trebat ćemo još.

Bivši gradonačelnik Andro Vlahušić svojevremeno je spominjao model od ulaznica na zidine gdje bi prihod išao u omjeru 40 posto Gradu, 30 posto DPDS-u, a 30 posto vama. Kako komentirate tu ideju?

Intencija je bila da se kroz izmjene našeg zakona o obnovi, gospodarenje zidinama prebaci na Grad Dubrovnik. Taj prijedlog je proglašen neustavnim, a nije zaživio ni dio zakona koji se odnosi na financiranje Zavoda. Inače, velika je razlika između nas i Društva, jer smo mi javna ustanova koja mora poštivati odredbe zakona o javnoj  nabavi, zakona o proračunu i slično, a oni su udruga. Zavod je s Društvom imao pozitivna iskustva, u projektima gdje smo zajednički nastupali. Posljednji takav je bio obnova crkve svetog Vlaha gdje su oni sufinancirali izvođenje radova.

Je li mogući rast razine mora koji se predviđa u ovom stoljeću prijetnja za Dubrovnik?

Naravno da jest. Važno je stalno ulagati u prevenciju, u mjerne uređaje, pratiti što se događa. Kada imamo bazu znanja, onda možemo i djelovati. O tome govori poglavlje Upravljanje rizicima u Planu upravljanja zaštićenom spomeničkom cjelinom.

Intervju je prvotno objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik petkom