Razgovarao: Maro Marušić

Doktor Mario Ilić jedini je nefrolog u Općoj bolnici Dubrovnik, a ujedno je i član Hrvatskog društva za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju (HDNDT). Rođen je u Metkoviću, a u grad pod Srđem došao je prije 21 godinu.

Danas liječnici ne žele doći raditi u Dubrovnik zbog financijski izazovnog rješavanja stambenog pitanja, pa se razmišlja o gradnji stanova za liječnike. Kako ste vi riješili stambeno pitanje?

Osam godina bio sam podstanar u Dubrovniku, a stambenim kreditom sam kupio stan u zgradi staroj 35 godina u Novoj Mokošici. Ne mislim da bi liječnike u Dubrovnik trebalo privlačiti gradnjom stanova, niti mislim da će ta ideja značajno popraviti nedostatak liječničkog kadra. Potrebne su drugačije zdravstvene politike. Moje poimanje liječničke struke je pomaganje pacijentima gdje god se nalaziš na ovom svijetu. Stambeno pitanje je potpuno efemerna stvar, ako razmišljam o razlogu svog dolaska u Dubrovnik i svom radu zadnjih dvadeset godina.

Jeste li ikad razmišljali o odlasku u inozemstvo gdje bi imali bolje uvjete rada i bili bolje plaćeni?

Radom u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Općoj bolnici Dubrovnik trudim se pomoći pacijentima primjenjujući sva svoja znanja i vještine iz područja interne medicine i nefrologije. Iako sam se umorio, ni za čim ne žalim. U pokušaju organizacije i provođenja nefrološke struke dogodile su mi se i neke godine, a i završio sam Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu u poraću, 1995., kada je dobivanje specijalizacije bilo više iznimka nego pravilo. Zadovoljstvo koje vidim na licima pacijenata kojima sam uspio pomoći je najveće priznanje i pokretač. Mjesto radnje je gotovo nebitno.

Zašto nema više nefrologa u Dubrovniku? Kako je moguće da ste sami, idete li uopće na godišnji odmor?

Posljednjih desetak godina Bolnica je raspisivala više natječaja za specijalizaciju iz nefrologije. Spletom različitih okolnosti i dalje sam sam, ali se radujem povratku kolegice doktorice Vukić sa specijalizacije iz Zagreba kroz dvije godine. Moram naglasiti i nedostatak medicinskih sestara u Centru za dijalizu. Bez timskog rada sa medicinskim sestrama koje rade svaki dan u tjednu osim nedjelje i koje su u pripremi za akutnu hemodijalizu, svi moji napori bi bili uzaludni.  Pokušavam biti stalno dostupan, kako za vrijeme radnog vremena, tako i za vrijeme trajanja pripreme kada po potrebi liječim pacijente sa akutnim zatajivanjem bubrežne funkcije. Uvijek kada imam slobodnog vremena zamislim da sam na godišnjem odmoru.

Koliko ima bolesnika na dijalizi u Dubrovniku i Županiji?

U našoj županiji postoje tri Centra za dijalizu. Najveći je u dubrovačkoj Bolnici, a dva manja su pri Domu zdravlja Metković gdje obavljam i redoviti nadzor, te u Domu zdravlja Korčula. U Centru za dijalizu OB Dubrovnik bubrežna funkcija se hemodijalizom nadomješta kod 44 bolesnika, a u Županiji se dijalizom liječi oko 85 bolesnika. To je uobičajena prevalencija bolesnika na nadomještanju bubrežne funkcije u Republici Hrvatskoj.

Koji su najčešći uzroci koji pacijente dovedu do dijalize?

Šećerna bolest i arterijska hipertenzija (povišeni tlak) su najčešći uzrok zbog kojeg se pacijentima mora nadomještati bubrežnu funkciju dijalizom.

Osim hemodijalize koja se odvija u vanbolničkim i bolničkim centrima postoje i kućne metode dijalize kao što je peritonejska dijaliza. Koliko je bolesnika u našoj županiji na PD-u?

U ovom trenutku nemamo bolesnika na peritonejskoj dijalizi. Većina bolesnika koji su liječeni PD-om je transplantirana, a neki su zbog zatajivanja metode prevedeni na hemodijalizu. Najveći problem malog broja bolesnika na PD-u u našem Centru predstavlja nedostatak medicinskog osoblja i logistika. U OB Dubrovnik nitko ne postavlja peritonejske katetere, zbog čega su potrebni dogovori s zagrebačkim Klinikama, a i pandemija je neke stvari usporila.

Koja je razlika između te dvije dijalize? Koja je bolja?

Niti jedna nije lošija, a razlike su značajne. Kod peritonejske dijalize se pacijent  aktivnije uključuje u sam proces liječenja, ta metoda svakako daje slobodu i ne ograničava za razliku od hemodijalize gdje bolesnik mora doći tri puta tjedno u određeno vrijeme u Bolnicu ili Dom zdravlja. Ta metoda se najčešće prepisuje mlađim pacijentima koji su kandidati za transplantacijsko liječenje, a bitno je naglasiti da se HDNDT već duže vrijeme zalaže za dostupnost sustava asistencije u kućnim uvjetima, kakao bi se tom metodom moglo liječiti i više starijih pacijenata.

Je li vam je pandemija SARS-CoV-2 virusa otežala rad i svakodnevne aktivnosti?

Poštujući od samog početka epidemiološke mjere i preporuke HDNDT uspjeli smo do sada održati normalan rad Centra za dijalizu, bez značajnijih odstupanja i bez proboja virusa. U drugom valu pandemije je Bolnica na moju inicijativu nabavila uređaj za reverznu osmozu tako da smo organizirali dijalizno mjesto u Odjelu infektologije gdje smo dijalizirali i dijaliziramo COVID-19 pozitivne pacijente.

Koliko se pacijenata zarazilo virusom?

Do danas smo imali 8 zaraženih bolesnika. Svi su na vrijeme prepoznati i izolirani, liječeni na Odjelu infektologije. Dvoje bolesnika je nažalost preminulo. Svi bolesnici koji se liječe hemodijalizom i koji su pristali na cijepljenje su do danas cijepljeni sa obje doze prema preporukama HDNDT.

Što je s transplantacijom bubrega? Koliko pacijenata na dubrovačkom području ima transplantirani bubreg?

Transplantacija je najbolja metoda nadomještanja bubrežne funkcije. U ovom trenutku 45 bolesnika živi s funkcionirajućim graftom bubrega s područja koje gravitira OB Dubrovnik. Tu nisu uračunati transplantirani bolesnici iz Metkovića i s otoka Korčule. U Centru za dijalizu je trenutno 8 bolesnika obrađenih i u različitim statusima na Listi za kadaveričnu transplantaciju bubrega KBC Zagreb i KB Merkur. U transplantacijskoj ambulanti naše Bolnice se redovito kontrolira 38 transplantiranih bolesnika, a na Odjelu nefrologije i dijalize se redovito liječe uglavnom infektivne komplikacije transplantiranih bolesnika.

Kako funkcionira transplantacija?

Hrvatska je od 2007. godine punopravna članica Eurotransplanta. Prije toga na ovom području je transplantacija bubrega bila više iznimka nego pravilo. Hrvatska je dugi niz godina pri samom vrhu među članicama Eurotransplanta i drugim zemljama svijeta prema broju doniranih organa i transplantiranih bubrega i jetara na milijun stanovnika. Pacijenti se obrade u OB Dubrovnik i u dogovoru s transplantacijskim koordinatorima iz Transplantacijskog centra nakon pregleda urologa i niza drugih specijalista postavljaju na Listu za kadaveričnu transplantaciju bubrega, što je najčešći oblik transplantacije u RH.

Kakav je postupak darivanja organa?

Najveći broj organa dolazi od darivatelja s dokazanom moždanom smrti. Prema Zakonu o presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja u RH svi su darivatelji ukoliko se nisu za života drugačije izjasnili. Unatoč toj činjenici uvijek se dodatno razgovara s članovima obitelji potencijalnog donora. Obzirom da se radi o bolesnicima s dokazanom moždanom smrti, oni se nalaze na liječenju u Jedinicama intenzivnog liječenja i razgovor s obitelji obavlja bolnički koordinator koji je u OB Dubrovnik anesteziolog-intenzivist.

Nefrologija je, u biti, jedna optimistična grana medicine.

Dijagnoza zatajivanja bubrežne funkcije nikako nije kraj. Danas postoje različite metode liječenja i lijekovi kojima se može usporiti napredovanje bubrežne bolesti. Transplantacijsko liječenje se može obaviti i prije početka same dijalize. Pacijent bi trebao nakon kvalitetne predijalizne edukacije sam izabrati modalitet liječenja, kućnu dijalizu ili dijalizu u Centru, kada do toga dođe. Potom treba prepoznati pacijente koji su dobri kandidati za transplantaciju, obraditi ih i postaviti na Listu za transplantaciju. Nakon transplantacije pacijenti se redovito kontroliraju. Kada dođe do zatajivanja funkcije transplantiranog bubrega bolesnici se ponovno vraćaju na dijalizu. Moglo bi se reći da nefrologija ima moćna oružja kojima uspješno cilja u različitim stupnjevima kronične bubrežne bolesti.

Jučer je bio Svjetski dan bubrega. Koje su se poruke mogle čuti?

Medicina je nažalost odavno pobjegla iz okvira humanistike, a temelji humanističkog odnosa u medicini su partnerski odnos pacijenta i liječnika. Za uspješnost liječenja i dobrog života naših bubrežnih bolesnika potrebna je komunikacija i integracija takvog vrijednosnog sustava u kojem će se uz liječnike i pacijenti osjećati pozvani da ravnopravno razmišljaju, donose svoje stavove i sudjeluju u odlučivanju. Ponosan sam što ove godine svjedočim i sudjelujem u organiziranju webinara i tribina povodom Svjetskog dana bubrega u kojem ravnopravno sudjeluju pacijenti i liječnici. Možda je ovo mali iskorak, ali sam siguran da smo na pravom putu.