Iva Nenadić svojevremeno je studirala u Dubrovniku, a kasnije je školovanje nastavila u Zagrebu. Danas je profesorica na Fakultetu političkih znanosti gdje je objavila pregršt znanstvenih radova iz oblasti medija. Nedavno je predstavila analizu trenutnog stanja medija koji se suočavaju s brojnim poteškoćama.

Novinarstvo u digitalnom dobu u velikim je problemima, prvenstveno onim financijske prirode. Bi li naplata sadržaja konzumentima riješila taj problem? Ali da se svima, doslovno svima zaključa sadržaj, a ne da netko ostane besplatan, jer će onda čitatelji hrliti tamo. Može li država donijeti neki obvezni zakon da se naplaćuje medijski sadržaj kako bi i ona ubirala porez?

Prisila sigurno nije rješenje. Uz to, bila bi neprihvatljiva takva intervencija države u slobodno tržište i medijske slobode te u slobodu izražavanja i primanja informacija općenito. Kvalitetno i odgovorno novinarstvo ključan je preduvjet zdrave demokracije i ključno je da ga građanke i građani takvim prepoznaju pa onda i podržavaju. Jedna od temeljnih uloga novinara je da nadziru rad institucija, pogotovo institucija moći poput političke i ekonomske, te njihove veze. Na taj način novinari štite javni interes. Često vidimo da građani pozivaju novinare i obraćaju se medijima u situacijama kada ih institucije iznevjere ili kada ne rade svoj posao na odgovarajući način. To je ta uloga novinarstva koju bismo trebali htjeti podržavati. Međutim, to zahtjeva i od novinara i vlasnika medija da razvijaju kvalitetu, a ne površne i senzacionalističke sadržaje koji kratkoročno možda donose klikove, ali dugoročno štete i profesionalnim standardima i ekonomskoj održivosti. Ako se novinarstvo sroza na triviju, puko prenošenje sadržaja i izjava s društvenih mreža, onda tu nema vrijednosti koju bi trebalo podržavati.

Koliko su konzumenti u Hrvatskoj uopće spremni na plaćanje sadržaja? Bi li ipak taj broj narastao da se na svim portalima uvede naplata, jer onda ne bi bilo izbora?

U Hrvatskoj je situacija s novinarstvom i odnosom građanki i građana prema novinarstvu takva ta je povjerenje u medije među najnižima u Europskoj uniji, kao i spremnost ljudi da plaćaju online medijske sadržaje. Tek oko 8 posto građana je spremno platiti za online sadržaje. Općenito, u EU, ali i globalno je spremnost ljudi da plaćaju novinarstvo niska. U EU oko 70 posto ljudi koristi isključivo ono što im je dostupno besplatno online. A online je svašta dostupno, dok je kvalitetno, analitičko i pogotovo istraživačko novinarstvo jako skupo za proizvesti. Veliki istraživački novinarski projekti mogu trajati mjesecima. To su projekti koji razotkrivaju korupcijske mreže, klijentelizam i kriminal, a zbog kojih je i sigurnost i život novinarki i novinara ugrožena. Takvi projekti, od iznimnog javnog interesa, su mogući samo ako postoji financijski i profesionalni okvir koji ih omogućava.

Kvaliteta novinarstva je na niskim granama, mnogi novinari odlaze iz struke, a novi uopće ne žele ulaziti. Da se poboljša financijska slika medija, bi li samim tim i kvaliteta novinarstva rasla?

Ekonomska sigurnost je jedan od osnovnih preduvjeta neovisnog i kvalitetnog novinarstva. Međutim, ekonomski uvjeti nisu uvijek garancija kvalitete. Imamo niz primjera dobro plaćenih novinara koji to ne opravdavaju pridržavanjem novinarskim standardima i kvalitetom. Isto tako imamo niz primjera novinarki i novinara koji rade u prekarijatu, na nestabilnim ugovorima, a obrađuju i objavljuju neke od najvažnijih tema za javni interes.

Istovremeno zbog Facebooka, Googlea i drugih velikih igrača opada broj oglasa u medijima. Može li se njima otkinuti dio kolača od oglasnih prihoda i preusmjeriti u medije? Na kraju krajeva, oni dobar dio svojih oglasa upravo plasiraju kroz novinarski sadržaj.

Mediji su postali ovisni o online platformama koje su se pozicionirale kao ključni posrednici između medija i građana i između medija i oglašivača. To je vrlo čudan odnos u kojemu su mediji u podređenom položaju jer su platforme puno moćnije, prije svega ekonomski. Kako bi se na neki način vratila ravnoteža i pošteniji tržišni uvjeti, niz zemalja razvija modele kojima bi se dio sredstava koje platforme zarađuju preusmjerio i na medije. U Australiji, na primjer, od 2021. u obliku zakona, postoji Obvezni kodeks pregovaranja između digitalnih platformi i medija. Riječ je o posebnom rješenju po kojemu se zakon ne aktivira sve dok se mediji i platforme uspijevaju dogovoriti oko adekvatnih naknada za online korištenje medijskih sadržaja. Jedan od najznačajnijih pokušaja Europske komisije da se uspostavi pošteniji odnos između online platformi i nakladnika informativnih publikacija je Direktiva o autorskom i srodnim pravima iz 2019. godine. Takozvana Copyright direktiva uvela je posebno pravo za nakladnike i novinarstvo. U srži ovog prava je potreba priznavanja, vrednovanja i kompenzacije organizacijskih i financijskih doprinosa nakladnika i njihovih autora u proizvodnji informativnih sadržaja prilikom njihove reprodukcije i korištenja online, pogotovo na online platformama kojima takvi sadržaji donose značajne prihode. Hrvatski Zakon o autorskim i srodnim pravima, kojim je primijenjena ova europska direktiva, eksplicitno sadrži pravo novinskih autora i nakladnika informativnih publikacija da ostvare naknadu od platformi koje koriste njihove sadržaje.

Ipak čini se da u praksi ta EU Copyright direktiva nije baš zaživjela.

EU Copyright direktiva posebno naglašava kako bi autori, čija su djela uključena u informativne publikacije, trebali imati pravo na odgovarajući udio prihoda koji izdavači ispregovaraju od platformi. Međutim, sama direktiva ne daje jasne upute oko mehanizma pregovaranja što je u mnogim zemljama izazvalo ili pojačalo tenzije između izdavača i novinara, ali i otvorilo pitanje pregovaračke pozicije manjih izdavača i onih iz manjih tržišta u odnosu na velike medijske brendove i tržišta.

Što još Europska Unija radi da bi spasila novinarstvo?

Europska unija kreira politike i zakonodavna rješenja kojima se pokušava ojačati pozicija medija i novinarstva s obzirom na izazove digitalne transformacije i pogotovo s obzirom na dominaciju online platformi (kao što su društvene mreže). Jedan od ključnih zakonskih prijedloga u tom području, koji je u završnoj fazi pregovora između EU institucija, je Europski akt o slobodi medija. Uz to, Europska komisija je u prosincu 2020. predstavila Akcijski plan za potporu oporavku i transformaciji medija u Europi. Taj Akcijski plan za medije ima za cilj pomoći medijima u digitalnoj transformaciji, suradnji i financijskoj održivosti kroz financiranje niza projekata. Međutim, treba biti realan u očekivanjima od Europske unije. Iako Unija ima obvezu štititi i promicati medije i novinarstvo, ne može riješiti sve probleme u kojima su se mediji i novinarstvo našli. Puno toga je i na državama, ali i na samim medijima.

Dio država, pa tako i Hrvatska, financira medije javnim novcem. Može li uopće takvo financiranje za medije biti dobro ili se njima na taj način vežu ruke i ne mogu biti nepristrani u izvještavanju? Postoji li neki dobar način javnog financiranja medija?

Kada mediji ne ostvaruju dovoljno prihoda od oglašavanja i ne mogu računati na publiku da ih financijski podrži onda se intenzivnije okreću državi, državnim potporama i državnom oglašavanju što, pogotovo kada se ne distribuira transparentno i prema objektivnim kriterijima, može perpetuirati političku zavisnost medija i negativno utjecati na medijski pluralizam i slobode. Rizik je pojačan u društvima u kojima se mehanizmi zaštite medijskih i novinarskih sloboda i pluralizma nisu konsolidirali. Međutim, kvalitetno novinarstvo je javno dobro i javni interes i kao takvoga bi ga trebalo poticati. Većina zemalja EU ima određene sustave potpora za medije. Potpore treba dizajnirati tako da, razumijevajući nacionalni i lokalni kontekst, potiču kvalitetu i pluralizam medija, a ne njihovu puku ekonomsku održivost. Nužno je da su ciljevi potpora jasni i mjerljivi, uz jasne kriterije distribucije koji potiču i podržavaju kvalitetu te uz učinkovit, transparentan i odgovoran mehanizam javnog nadzora i evaluacije učinkovitosti kako bi se spriječili politički i drugi neželjeni utjecaji.

Veliki nacionalni mediji su u problemima, ali oni regionalnog, a posebno lokalnog karaktera u još su gorim. Kako njih poboljšati?

Sustav potpora treba razvijati tako da potiču kvalitetu novinarstva kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj i regionalnoj razini. Međutim, mediji se ne bi smjeli oslanjati isključivo na potpore niti na to da će netko drugi ili vanjska intervencija u potpunosti riješiti problem. I mediji sami moraju raditi na rješenjima. Ono što uočavamo kao primjere dobre prakse su pokušaji samih lokalnih i regionalnih medija da se redefiniraju i povežu s publikom. Na primjer, kroz koncept „sporog novinarstva“ koje se ne natječe u brzini i količini informacija i objava već obrađuje jednu temu dnevno, ali sveobuhvatno, temeljito i analitički tako da zaista koristi lokalnoj zajednici i pojedincima. Komparativna prednost lokalnih medija jest upravo to što su oni bliži ljudima u lokalnoj zajednici.

Što je Google News Showcase i ima li smisla?

Google već godinama nudi posebne programe suradnje i financiranja medijskim i novinarskim organizacijama i projektima. Od 2020. su se obvezali na ulaganje od milijardu dolara u partnerstva s novinskim nakladnicima kroz program Google News Showcase. To je novi Googleov proizvod koji, kroz suradnju s odabranim redakcijama, financira njihov rad i prikazuje ga publici kroz sučelje koje je urednički nadzirano. Google News Showcase u ovom trenutku još nije dostupan u Hrvatskoj. Nije jasno na temelju kojih kriterija Google odlučuje u kojim zemljama ga nudi. Nije jasno ni kojim se kriterijima vodi prilikom izbora ili ugovaranja medija za suradnju, niti kako je organiziran taj proces. Zasada, prema informacijama koje Google daje, kroz ovaj program surađuje s 2200 medija globalno, međutim nije dostupan popis tih medija tako da ne znamo ni tko su ti mediji niti iz kojih zemalja, što je problematično. Takvi bi dogovori i ugovori trebali biti transparentni, jer tko god financira medije potencijalno može imati negativan utjecaj na njihovu uredničku neovisnost. Od svibnja 2023. Google News Showcase uključuje primjerice The New York Times za naknadu od oko 100 milijuna dolara kroz tri godine za objavu sadržaja ovog etabliranog medijskog brenda. Premda su ovakve suradnje i jasniji odnosi platformi i izdavača poželjne iz perspektive ekonomske održivosti i poštenijih tržišnih uvjeta, one sadrže i rizike ukoliko nisu jasno regulatorno definirane i nadzirane. Jedan od takvih rizika je preferencija jakih međunarodnih i nacionalnih brendova na štetu manjih i lokalnih, kao i rizik neželjenih utjecaja koje, bez adekvatnog nadzora i zaštitnih mjera, platforme mogu imati na redakcijsku autonomiju i profesionalnu nezavisnost.

Koliko mladi danas uopće prate novinarstvo? Kakvi će, po vama, biti novinarski trendovi u budućnosti? Televizija je nekoć bila najvažniji medij, ali čini se da joj se zbog raznih streaming servisa ne piše dobro?

Slabo, da se blago izrazim, i to je ključni problem jer on definira budućnost medija i novinarstva. Ne vidim da se mediji i novinari dovoljno bave tom činjenicom. Mladi se danas udaljavaju od koncepta tradicionalnih medija i medijskih brendova s kojima su starije generacije bile, i u nekoj mjeri još uvijek jesu, jako povezane. Mladi se u velikoj mjeri oslanjaju na algoritamske preporuke online platformi. Pri tom, mladi platforme uglavnom koriste u druge svrhe (za zabavu), a vijestima i medijskim sadržajima su onda izloženi slučajno. Facebook i YouTube najpopularnije su platforme općenito, ali kod mladih je to uvjerljivo Instagram, a visoko popularan je i TikTok - obje vizualne, temeljene na razmjeni fotografija i kratkih videa. Međutim, ove platforme ne proizvode vlastite sadržaje već distribuiraju sadržaje korisnika, među kojima su i mediji, ali i mnogi drugi. To otvara pitanje: ako se mladi primarno informiraju kroz ove platforme od koga se točno informiraju? Tko su izvori informacija koji utječu na njihovo mišljenje i viđenje svijeta? Koliko su ti izvori vjerodostojni i stručni?

Ljudi, posebno u Hrvatskoj, uopće nisu svjesni važnosti kvalitetnog novinarstva za funkcioniranje demokracije. Treba li zbog toga uvesti medijski odgoj u škole kao obavezan predmet pogotovo u današnjem dobu kada kao nikad prije nismo bili toliko okruženi medijskim sadržajem?

Svjesnost ljudi o važnosti novinarstva povezana je s razinama građanske i medijske pismenosti, a njihova spremnost da ga podrže kroz sustav pretplata temelji se i na kvaliteti medijske ponude i povjerenju u medije. Apsolutno je nužno uvesti medijsko obrazovanje, na odgovarajući i interaktivan način, ne samo u škole, već i u vrtiće.

Za kraj, kažite nam što očekujete od novinarstva u budućnosti? Kako bi se trebali financirati nacionalni mediji u Hrvatskoj, a kako lokalni?

Financijska održivost preduvjet je postojanja medija i novinarstva, ali jednako je važno osigurati i očuvati profesionalne i etičke standarde, redakcijsku autonomiju i nezavisnost u procesu eksperimentiranja i razvoja poslovnih modela. Ja mislim da je, kao prvi korak, ključno graditi ili vratiti odnos s publikom i povjerenje. Ako se novinarstvo radi zbog javnosti i javnog interesa onda je, u najmanju ruku, čudno da javnost ne podržava i vrlo slabo mu vjeruje. To je prvo pitanje kojim bi se profesionalna udruženja novinara i medijske organizacije trebale pozabaviti. Za profesionalnu neovisnost i ekonomsku održivost uvijek je bolje ako se novinarstvo financira modelom koji kombinira različite izvore (publiku, oglašavanje, javne potpore, itd.) jer se na taj način brani od jednog dominantnog i potencijalno neželjenog utjecaja.

Maro Marušić