Još jedan transfer iz javnog u privatni sektor u području stomatologije. Što vas je nagnalo da pređete u privatni sektor?

Jedini razlog mog odlaska je preopterećenost poslom koja se skupljala sve ove godine. Nije to odluka koja je donesena ishitreno, ni koja se dogodila naglo, nego je to nešto što se polako skupljalo i gdje sam se, davajući se godinama u taj posao, potrošio. To je jedini razlog, nijednog drugog nema.

No, i za otvoriti privatnu ordinaciju treba hrabrosti, pogotovo u Dubrovniku u kojem stomatologa privatnika ne nedostaje.

Istina, no smatram kako sam svojim dosadašnjim radom i iskustvom stekao sigurnost i samopouzdanje za napraviti takav potez. Ne mislim kako idem 'grlom u jagode'. Mislim kako pacijenti koji su prošli kroz moje ruke mogu samo potvrditi kako sam taj posao radio s ljubavlju i kako sam se trudio ne praviti razliku među njima nego davati svoj maksimum i pomagati koliko sam im pomoći mogao. Tako ću nastaviti i u privatnoj praksi, a smatram kako to tržište prepoznaje.

U petak ste odradili svoj zadnji dan u ordinaciji u Domu zdravlja i pripremate se za jednu novu priču. U kojoj ste fazi trenutno?

Još uvijek nisam potpuno svjestan kako sam pošao iz Doma zdravlja jer sam do tog zadnjeg dana radio na turbo pogon. Htio sam da svi pacijenti koji su bili naručeni i koji su zahtijevali moju uslugu istu i dobiju, da sve to odradimo, dovršimo, da ne ostane niti jedan zarez mojim odlaskom… Polako postajem svjestan kako je krenuo moj kratki godišnji odmor i pripreme za novu ordinaciju.

Moja ordinacija će nuditi sve one usluge koje nude i ostale ordinacije. Ne mislim kako ću s nečim posebno odskakati. I dalje ću se truditi pošteno obavljati svoj posao i imati taj oralno-kirurški plus koji sam završio i usko specijalizirao. I kako ću takvu kazuistiku i dalje uspješno rješavati. Ordinacija će se nalaziti u Župi dubrovačkoj. Tu se već nalazi ordinacija dr. Stanka Krnića u sklopu nje će biti i moja. Mi smo kolege i prijatelji već dugo te vjerujem u  uspješnu suradnju.

Kad planirate započeti s radom u novoj privatnoj ordinaciji?

Plan je da to bude početkom travnja. Naravno kako to najviše ovisi o papirologiji. Trenutno smo u fazi rješavanja procedura s Ministarstvom zdravlja.

Oni koji vas znaju, a posebno vaši pacijenti, tvrde kako ste perfekcionist i veliki zaljubljenik u svoj posao. Međutim, s vašim odlaskom, Dubrovačko-neretvanska županija ostaje bez oralnog kirurga u javnom zdravstvu i do dolaska nove osobe, tu će uslugu dobiti u Splitu. Je li realno očekivati kako će se brzo naći netko tko će vas zamijeniti na tom mjestu?

Nisam planirao niti sam otišao na brzinu. Vodio sam računa o tome da ostavim dovoljno vremena kako bi se pokušalo iznaći neko povoljno rješenje. No, to je teško jer nas oralnih kirurga ni nema previše. S druge strane, problem je i to što po mreži javne zdravstvene zaštite ide jedan oralni kirurg na 300 tisuća stanovnika. No, mogu potvrditi kako moj dojučerašnji ravnatelj Branko Bazdan zaista radi sve kako bi iznašao rješenje. Prerano je govoriti što će biti, ali se radi sve kako bi se u javnom zdravstvu pokušala sačuvati struka, ali i dobiti nekog tko će barem jednom tjedno doći raditi u Dom zdravlja Dubrovnik.

Je li vam bilo teško donijeti odluku o odlasku?

Bilo je jako teško jer nije tu u pitanju samo moja struka. U Domu zdravlja sam obnašao i dužnost zamjenika ravnatelja, šefa Službe… Sve su to u neku ruku i prijateljstva, a i osjećao sam kao da je Dom zdravlja moj dom. Često se zna reći kako je posao u javnom sektoru sigurniji i kako je prelazak u privatni uvijek rizik, ali kad sam stavio na vagu sve benefite i nedostatke, donio sam odluku za koju vjerujem da je povoljnija po mene i po moj način života.

Vi ste svoju specijalizaciju platili, to se ne događa baš prečesto u posljednje vrijeme… Možete li se prisjetiti početaka?

Dio ljudi vjerojatno ni ne zna za to. Toliko sam volio svoju struku, a u to vrijeme nije postojala mogućnost da vas bolnica ili Dom zdravlja pošalju na specijalizaciju. A ja sam to silno želio. Roditelji su mi pomogli ostvariti svoj san i svoju ljubav iz fakultetskih dana pa smo odlučili da se ipak upustimo u to da isfinanciram sam svoju specijalizaciju, iako sam bio jedini koji je to napravio tada. Svi su moji kolege bili pozvani ili iz klinika ili iz državnih ustanova. No, u našoj Županiji tada takva mogućnost nije postojala. Upustio sam se u to i nikada nisam požalio. I dan-danas s jednakim žarom volim i radim tu struku. I jedna mlada kolegica iz Dubrovnika je krenula s tom istom ljubavlju i žarom. Mislim da se sve u životu nekako vrati i da je iznimno važno raditi posao koji voliš.

Kažete jedan oralni kirurg na 300 tisuća stanovnika. Recimo i to da naša županija ima oko 125 tisuća stanovnika, ali je po mnogočemu specifična…

U moje vrijeme je bio jedan oralni kirurg na 250 tisuća, sada je to na 300 tisuća…

Je li to realno?

Nije realno jer treba sagledati geografski položaj, udaljenost od prvog zdravstvenog centra… Nisam taj koji donosi odluke, ali promatram kroz iskustvo iz prakse. U principu je puno stvari koje bi tu trebalo mijenjati i sagledati iz nekog drugog kuta. Naša Županija je geografski odvojena, do Splita vam još uvijek treba minimalno dva i po' sata vožnje. Ako se u prometnom segmentu situacija promijeni, možda će dovoljan biti centar u Splitu. U ovom trenutku to nije tako.

Ali nije to samo pitanje oralne kirurgije, jer u Dubrovniku nema specijalista paradontologije, ni specijalista dječje stomatologije, ni specijalista oralne medicine… Mislim kako imamo oko 35 ugovorenih stomatoloških ordinacija s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje i svaka od njih u određenom trenutku iznjedri dio problematike koja zahtjeva baš specijalističku skrb. Gledajući svoj primjer prema kojem sam ušao u sustav, a tada nisam ispunjao baš sve uvjete i količinu posla koju sam obavljao, smatram kako ima mjesta i za dvoje oralnih kirurga u našoj županiji, a ne jednog. Ali mreža kaže drugačije.

Kažete kako je bilo posla i za dvoje kirurga. Pa kako je onda izgledao vaš radni dan?

Moja medicinska sestra, koja je na svoj način dala ogroman obol, i ja smo navikli na taj tempo i to nam je postao sastavni dio života. No, često bi mi bilo žao što smo zbog tog tempa bili  prisiljeni raditi 'kao na traci' i što se ponekad nismo mogli posvetiti svakom pacijentu onoliko koliko smo htjeli. S druge strane, morali smo biti maksimalno koncentrirani kako se ne bi potkrala neka greška ili propust koji se, realno, na toliku količinu posla može dogoditi. Igrom slučaja, i vi ste bili moja pacijentica i vrlo dobro znate kako je to izgledalo. Doslovno ubacujemo pacijenta svakih 15 minuta na zahvat, pa onda ima tu nekih pregleda, kontrola, konaca, i to negdje uguraš… Tako da je to bilo zaista kao na traci.

Ukazali ste i na to kako nema dovoljno oralnih kirurga. Zašto je to tako?

To je sasvim sigurno jedna od najtežih specijalizacija iz domene dentalne medicine. U današnje vrijeme, kad se ona veže uz implantologiju, ima daleko više specijalizanata nego u moje vrijeme. Tada nas je bilo šestoro, a sada ih ima duplo, ako ne i više. Malo se ta struka popularizirala, mada se ona često usko promatra kroz prizmu dentoalveolarne kirurgije, mada je puno šira grana. Jedan ozbiljniji dio nje čak se ne može raditi bez opće anestezije, iako mogu reći kako smo u našoj ambulanti radili neke zahvate koje bi se možda malo tko usudio napraviti bez da je pacijent uspavan. Ali sve je dobro prošlo i sigurno više od 10 ljudi iz naše ordinacije nije proslijeđeno u kliniku u Zagreb. To su stvarno bili iznimni slučajevi koje nisam mogao riješiti bez cijele potpore bolnice.

Koji su to najteži slučajevi zbog kojih pacijenti dolaze oralnom kirurgu?

To su velike cistične tvorbe koje zahvaćaju cijelu čeljust, koje zadiru u sinuse i tu imamo granične situacije u kojima moramo odlučiti je li potrebno raditi taj zahvat pod općom anestezijom ili ne. Moji dragi pacijenti su sa mnom sve to uspješno izgurali i sve je dobro prošlo. Postoji granica tog komoditeta i tu je ponekad lakše odraditi zahvate ako je pacijent uspavan, ali i osloniti se na bolnički 'backup'. Mi to nismo bili u mogućnosti iskoristiti. Nekolicinu pacijenata sam uspio operirati u Općoj bolnici Dubrovnik u općoj anesteziji. Ali, u principu, mi smo tamo gosti i zaista je teško. Uglavnom smo taj program koristili za osobe s poteškoćama u razvoju, a ne za pacijente s težim slučajevima o kojima sam sad govorio.

Je li program za osobe s poteškoćama u razvoju ostaje?

Ostaje. I ja se osjećam dijelom cijele te priče u kojoj sam od njenog začetka, dakle od 2009. Mislim kako je to jedna dobra priča i drago mi je što smo dr. Romano Šnajder koji surađuje usko sa mnom i ja uspjeli postići to da se bitno smanji broj pacijenata koji pripadaju toj populaciji, a zahtijevaju zahvate o kojima govorimo. Na početku smo imali strašno puno takvih slučajeva, sada ih je malo jer smo veliki dio takve problematike riješili. U vrijeme pandemije Covida, zbog opterećenosti anesteziologije, u Općoj bolnici Dubrovnik sada radimo jednom mjesečno. Prije je to bilo dva ponedjeljka u mjesecu. Ostat ću to raditi pro bono, kao i dosad, sve dok se ne iznađe neko drugo rješenje.

Kad ste već spomenuli Covid, čini se kako baš taj rad tijekom pandemije virusa o kojem se 2020. godine nije znalo puno ili, bolje rečeno, o kojem se tada nije znalo ništa opisuje tu liječničku požrtvovnost i izlaganje. Kako ste radili tijekom Covida?

Morali smo se držati naputaka Ministarstva zdravstva. Pa je tako došao naputak kako bi se trebala oformiti Covid ordinacija, dakle ordinacija u koju bi se primali pacijenti koji su zaraženi ili koji su bili u samoizolaciji. To su bili oni počeci kada se o ovoj bolesti nije znalo puno. Tada smo pri Domu zdravlja osnovali ordinaciju i imao sam tu sreću i nesreću što sam primao gotovo sve osim jednog pacijenta koji je bio zaražen. To je bilo vrijeme kad smo se morali držati procedure prema kojoj je potrebno isprazniti doslovno cijeli Dom zdravlja na kraju radnog vremena. Pacijent bi ušao kroz poseban ulaz, tuda i izlazio. Nakon toga bi sve trebalo dezinficirati. Kako se danas više zna o bolesti, situacija se promijenila utoliko što i dalje egzistira ta ordinacija, ali mogu reći kako u ovom vrhuncu pandemije nismo imali niti jednog takvog pacijenta. Sada se to pokušava riješiti tako što se pacijentu da antibiotik pa onda on dođe po poboljšanju situacije. No, uvjeren sam kako je kroz naše ruke prošlo dosta pacijenata koji su bili pozitivni na Covid, neovisno o tome jesmo li to znali i je li pacijent to znao ili ne. To dokazuje kako osnovne mjere zaštite kojih bi se liječnik trebao i inače pridržavati ipak štite. Kao oralni kirurg koji često dolazi u doticaj s krvlju i slinom tijekom svog rada, dokaz sam kako su maska, rukavice, zaštitne naočale i mantil ipak dovoljna zaštita.

No, vrijedi uzeti u obzir kako je to bila 2020. godina, o virusu se ništa nije znalo. Je li vas bilo strah?

Tijekom moje specijalizacije se pojavio virus AIDS-a i bila je dosta slična situacija. Kad bi došao pacijent koji je pozitivan na AIDS, liječnici bi samo oprezno provirili kroz vrata i pitali ga je li dobro. Kasnije se uspostavilo kako socijalni kontakt nije problem i kako se virus ne prenosi baš tako kako se mislilo. Ne vučem paralelu između AIDS-a i Covida nego hoću reći kako osnovne mjere u principu vrijede za svaki virus i kako su pridržavanje osnovnih načela sterilizacije i zaštite dovoljni da se bolest ne prenosi.

Da se još malo vratimo na sustav javnog zdravstva. Pacijenti se često znaju požaliti kako je stanje u javnom zdravstvu ne baš obećavajuće, kako javni zdravstveni sustav u Hrvatskoj puca po šavovima. Možda se i premalo govori o drugoj strani, o tome kako je uopće liječnicima raditi pod takvim uvjetima i u tako posloženom zdravstvu.

Tko god se od nas odlučio za ovu struku, u nju je krenuo prvenstveno iz nekih humanih razloga i ljubavi. Nije mi nikada bilo teško davati svoj maksimum. Teško je to što unutar sustava nema određenih vrijednosti prema kojima se nagrađuju oni koji rade više. Gledajući svoje kolege koji su svojim radom postigli to da su traženi od strane pacijenata, vidim kako su svi oni na neki način potrošeni i na rubu su, nauštrb nekih koji nažalost svoj posao ne obnašaju onako kako bi ga trebali obnašati.

Ljudi kolokvijalno znaju reći kako ih je strah hoće li ih za 20, 30 ili 50 godina imati tko liječiti.

Ništa u životu nije crno-bijelo. Iskreno, vjerujem u mlade ljude i mladi kolege koji dolaze su vanserijski. Mogu potvrditi kako je i u našu službu dentalne stomatologije došlo troje mladih ljudi koji se zaista trude i bore se kako bi što bolje radili svoj posao u okviru standarda koji su danas u svijetu prihvaćeni i traženi. Naravno kako je teže to postići u javnom zdravstvu, utoliko i što je teško doći do najskuplje, sofisticirane opreme te materijala. No, u okviru onoga s čime se raspolaže, mislim kako daju svoj maksimum.

 Što biste savjetovali sugrađanima da naprave kako ne bi došli do oralnog kirurga i do kompliciranih zahvata?

Često sam u svojim izjavama za medije, pa i kad bismo se dotaknuli teme stomatoloških dežurstava, savjetovao kontrolne preglede, održavanje oralnog zdravlja, a ostalo je ipak u rukama njihovih izabranih liječnika dentalne medicine koji bi pacijenta, koji dakle drži do oralne higijene, trebali upozoriti na problematiku koju je bitno rješavati. Većina toga što dođe oralnom kirurgu su uglavnom zakašnjela stanja koja se nisu odradila u začetku kad su bila bitno manja.

Kakva je oralna higijena osoba koje žive u Dubrovačko-neretvanskoj županiji?

Teško je generalizirati, ali bi se mogla povući paralela s obzirom na to kako sam dio svog radnog vijeka proveo u Zagrebu, ali i ovdje. U svim većim gradovima, većina osoba drži do sebe i do oralne higijene. U ruralnim sredinama je više problematike, čak i one koja se toliko zakomplicira da preraste u karcinome. Imao sam iskustva s pacijentima koji su stigli u zapuštenim stadijima kad nisi u mogućnosti puno toga napraviti.

Za pretpostaviti je kako ćete s otvaranjem privatne ordinacije imati više slobodnog vremena. Što dr. John radi kad ništa ne radi, ako uopće postoji vrijeme kada ništa ne radi?

Dr. John uvijek nešto radi! Zapravo ima puno toga što volim, a imam premalo vremena. Jedna od mojih ljubavi je vaterpolo pa i kad ga ne igram, onda plivam i radim nešto slično na tom sportskom planu. Druga velika ljubav je jedrenje. To su neki moji ventili koji me opuštaju i kroz koje se maknem od obaveza. I ono što još uvijek volim, a nije sport, su moji dobri prijatelji, izlasci i druženja.