Razgovarao: Maro Marušić

Boris Njavro ravnatelj je Muškog đačkog doma, ali dubrovačkoj javnosti je prije svega poznat kao medijski i kulturni djelatnik. Objavio je brojne knjige, a posebno je legendarna Ulicama grada, gdje je zapisivao crtice iz dubrovačke svakodnevnice spasivši čitavu jednu epohu od zaborava. Još uvijek vodi emisiju na Radiju Dubrovnik, te je predsjednik Društva dubrovačkih pisaca. No povod našem razgovoru je sami početak njegove karijere kada je u drugoj polovici osamdesetih godina vodio kulturni program Lazareta i Zelene naranče, te je bio glavni urednik omladinskog lista Laus.

Kada je Laus počeo izlaziti?

Davno, koliko mi je znano, na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete. Preuzeo sam ga 1988., a zadnji broj, ukupno moj trinaesti kao glavni urednik, objavio sam u veljači 1990. Tada se stari sistem počeo raspadati, omladina se ugasila i mi više nismo imali novaca za tisak. Kasnije je bilo nekih ideja od mlađih da se opet pokrene, ali nikad nije zaživjelo. Kako god, bilo mi je predivno iskustvo biti glavni urednik Lausa. Baš u pravo vrijeme s nevjerojatnom slobodom. Imao sam i tu sreću da mi je Slaven Tolj bio grafički urednik, riječ je zaista o nevjerojatnom umjetniku, pa smo objavljivali spektakularne naslovnice u kojima smo također kritizirali tadašnji politički sistem.

Među ostalim Lausima, objavili ste i erotski broj. Kakve su bile reakcije komunističkih vlasti, iz ovog kuta se čini da vam zatvor nije ginuo?

Bila je to genijalna zezancija koju smo odradili Slaven Tolj i ja, baš provokativni broj. U tom broju objavili smo i intervju sa svećenikom padre Ivom Martinićem koji je radio profesor Antun Nodilo. Pun broj golotinje, odličnih tekstova, intervju sa svećenikom, kritika Dubrovačkih ljetnih igara, a nitko nam nije pokucao na vrata i pitao nas što radimo. Kako je to moguće? Riječ je o 1989. godini, koja je bila najslobodnije vrijeme medija. Jedan sistem se urušavao, drugi još nije došao, i mi smo u tom vakuumu mogli raditi i pisati što smo god htjeli. Iz današnjeg kuta to izgledala nezamislivo, ali baš je tako bilo.

Rekao bi čovjek da bi za tako nešto padale glave od komunističkih vlastodržaca, ne samo zbog vas nego i Feral Tribunea, Poleta u Zagrebu i sličnih novina, a u biti su one zabranjivane tek dolaskom Franja Tuđmana i lof demokracije?

Padale su i te kako glave urednika, ali prijašnjih godina, tih više ne! Feral je krajem osamdesetih izlazio unutar Slobodne Dalmacije. Zbog Feral Tribunea mnogi zaboravljaju sjajnu splitsku novinu u kojoj su Feralovci zapravo i počeli. Riječ je o Omladinskoj iskri, koja je bila omladinski list baš kao i Laus, Student i Polet u Zagrebu, Mladina u Ljubljani, Val u Rijeci… Svi smo međusobno pisali jedni drugima, a Iskru je svojevremeno uređivao Zvonimir Krstulović, inače sjajan tip. Njegovi novinari početnici bili su Boris Dežulović i Predrag Lucić. Oni zajedno s Viktorom Ivančićem počinju raditi Feral Tribune u Slobodnoj Dalmaciji. Ostalo je povijest. Inače sam krajem osamdesetih u Poletu objavio kolumnu kako Dubrovnik, već tada, postaje taoc turizma i da će ga on pregaziti. Nažalost, danas su se te moje proročke vizije obistinile. Ta moja kolumna vidim kruži i ovih naših dana po portalima, s naslovom „Zalud Stradunom šeta…“

U Lausu ste objavljivali i velike misli poznatog dubrovačkog oriđinala Toma Šeparovića.

Radili smo to na način da bi netko od nas iz redakcije otišao kod njega i zapisivao što govori. Tako je u spomenutom erotskom broju Tomo pisao kako je na plaži našao pozamašan broj naranača, koje je odnio kući, pa se sa suprugom gađao njima, ali isto tako vodili su ljubav. Ma šou. Nešto zanimljivo, Tomova supruga Jovanka bila je zaposlena kod nas u Lazaretima kao čistačica! Baš zaposlena! Kad bi ona došla čistit tu veliku dvoranu, dolazili bi joj pomagat njen suprug Tomo i znani Tomo zvani „Bukva“. E to je bio šou! Da smo tada imali mobitele i snimali te spektakle škeraca i zajebancije ta draga tri lika Grada. Jovanka je nestala u nekoj oluji mislim 1990., tamo iza Lokruma išla je na ribanje, bez Toma a s nekim rođakom i – nestala. Nikad nisu našli ni nju ni rođaka ni Tomovu staru barku koja se zvala „Jovanka“. To ga je ubilo.

Ne samo da ste vodili Laus, nego ste pisali i za druge tiskovine poput Večernjeg lista.

Pisao sam osim za Večernji list, i gostujuće kolumne u sarajevskim, slovenskim i beogradskim novinama. Nakon svega, odnosno pobjedom HDZ-a na prvim izborima, zvao me gospar Ivo Jelić, tada predsjednik i osnivač dubrovačkog HDZ –a da budem zamjenik glavnog urednika u Dubrovačkom vjesniku, ali nisam tada pristao, jer su se već osjećali politički pritisci, a ja nikad nisam bio član niti partije, niti bilo koje političke stranke.

Tada se, za razliku od danas, jako dobro moglo živjeti od novinarstva?

Već na četvrtoj godini fakulteta u Sarajevu honorarno sam pisao za Večernji list i zarađivao više od moje majke koja je radila u GP Dubrovnik. Puno bolje su tad novinari živjeli nego danas.

Naravno kad je danas novinarstvo na internetu besplatno.

Nenormalno je da ima ovoliko portala u Dubrovniku. Tiskovine se više ne prodaju. Živi se od reklame, a one uvjetuju o čemu će se pisat. Dubrovački vjesnik u ono vrijeme uopće nije trebao imati reklama u koliko se primjeraka prodavao. Sada bi bilo sjajno kada bi čitatelji plaćali novinarstvo i da njima novinari odgovaraju, ali pitanje je hoće li se tako nešto ikad dogoditi. Možda klasične redakcije nestanu, a novinarstvo bude samo na blogovima i društvenim mrežama, a ostanu samo mediji koje sufinancira država.

Laus je samo jedan dio priče koji ste vodili. Lazareti su bili još luđi.

Njih sam preuzeo 15. travnja 1987., odmah nakon dolaska s fakulteta u Sarajevu. Godinu iza otvorili smo obnovljenu Zelenu naranču, koja je bila zatvorena dvije godine! Kasnije, nakon mojih pet godina, u rujnu 1992. i Naranču i Lazarete preuzeo je Slaven Tolj i vodio Naranču pod imenom Otok, sve dok crkva nazad nije dobila nekretninu koja joj je bila nacionalizirana. E sad, je li crkva mogla nastaviti davati taj prostor u kulturne svrhe, ne bih o tome diskutirao, jer su ga dali školi što je društveno itekako prihvatljivo. Nego da se vratimo na Lazarete. U Sarajevu sam već upoznao brojne pripadnike rock scene. Tada je Sarajevo bilo sjajno mjesto kreativnosti, sjetimo se samo Zabranjenog pušenja i Top liste nadrealista. Nele Karajlić je studirao na mom fakultetu, svaki dan smo se viđali. Sredinom osamdesetih bio je u mom stanu na Pločama nekoliko dana. Imao sam brojne kontakte, i kada se kasnije pružila prilika da preuzmem Lazarete, pristao sam. Davor Mojaš je imao dosta prsta u tome, on me predložio! U vrijeme kada sam ih preuzeo, Lazareti su stagnirali, ništa se posebno na koncertnom planu nije događalo. Bio je balet, plesna škola, ali koncerata i ne baš.

Onda je krenulo.

Puno su mi u početku pomagali Željko Lale, pokojni Mario Đanić i Zvonko Kajtner Doka iz Crne Udovice, kasnije i mlađa ekipa Leo Klešković, Robert Machiedo, Mario Anđelić i njihova ekipa. Oni su kasnije bili i kolporteri Lausa! Lale mi je skoro sve te godine bio najvažniji suradnik. Stari rocker Dubravko Novak nam je iznajmio razglas. Odmah na početku moga vodstva doveo sam, naravno, Zabranjeno pušenje. S njima je došao i Emir Kusturica, ali nije svirao. Prodano je preko 500 karata i bio je spektakl! Odmah iza dovodim La Cinemu, nastavak grupe Film, pa potom i Električni orgazam, Đavole, Leb i sol, te Ekatarinu Veliku. EKV u to vrijeme nikad nije ni u Splitu, ni u Dalmaciji, ni naokolo svirala, a kamoli u Dubrovniku. Govorimo o 1987. godini. Masa Splićana, preko njih stotinu, došla je na koncert, iza su tražili da im barem dam plakate. EKV je iza došao još pet, šest puta kod nas. Postali smo prijatelji s njima, riječ je zaista o sjajnim umjetnicima koji su se hrabro angažirali i početkom rata na svojim koncertima tražeći da se to ludilo prekine. Doveli smo još pregršt legendarnih bendova poput Laibacha, Mizara, Miladojke Youneed, Azre, Bajage, Riblje čorbe, Prljavo kazalište, Film, prvi koncerti Daleke obale… da ne nabrajam! U Zelenoj naranči nastupao je i Arsen. I Brecelj iz Buldožera, i Dino Dvornik, i Rambo Amadeus dok su još bili nepoznati. Crna udovica i Prijatelji dubrovačkog distonavanja bili su kućni bendovi, oni bi svirali kada bi god ostali bez novaca, pa dobro i njima i nama! Pa gitarijade, Coco iz Jinxa i njegov prvi bend! Ne samo da smo imali koncerte rock glazbe, nego ponekad i klasiku. Naravno pazili smo koga dovodimo. Nudili su nam Magazin i Massima, ali nismo pristali da nastupaju, jer su bili prekomercijalni.

Laibach je bio, a i još uvijek je posebno provokativan bend. Kako je to bilo?

Sjajan je to bio koncert. Ljudi su tada nastupali na sve strane svijeta i evo ih u nas u Lazarete! Menadžer Goran Lisica Fox, sjajan lik, u Lazarete je doveo Laibach, Mizar, Miladojku, Lančni Franc, pa i tada manje znane Let 3… Kad je gostovao Laibach poslao mi je popis želja. Za svakog člana benda po tri ručnika, dvije boce Jack Danielsa, i tako dalje, i tako dalje. Naravno da ja to ništa nisam ispunio, jedino sam im u garderobi osigurao Ćata, našeg redara (smijeh).

Ima zanimljiva anegdota s Ćatom i Johnnyjem Štulićem kad je Azra svirala?

Prebrojavali smo novce od ulaznica s menadžerom Azre. Štulić je nešto bio nezadovoljan, jadao se svom menadžeru da nije trebao pristati na te uvjete, ovaj mu je stalno govorio da se smiri, da su dobro prošli, ali Johnny nikako da se utiša, pa mi je u jednom trenu dojadio, te sam se obratio Ćatu da ga skloni. A naš Ćato došao Johnnyju Štuliću, zabacio glavu u stranu govoreći mu: Momak, ajde! (smijeh). I ode sa Štulićem van!

Kako ste se financijski pokrivali? Imali ste čak 19 zaposlenih.

Dobivali smo novac od omladine, ali i prodajom karata. Karte nikad nisu bile skupe, neusporedivo s današnjim vremenom. Znali smo organizirati i filmske projekcije svaki ponedjeljak koje su uvijek bile besplatne, a na početku je filmove birao Milan Milišić, a prikazivao ih Troja iz Prima. Bilo je i kazališnih, te baletnih predstava kao i književnih, odnosno likovnih večeri. Balet je vodila draga gospođa Inge, dječji zbor Viki Lenert i Paola Dražić Zekić, Ples Jozo i Marina Serdarević i Adrijana Tomašić! Čak smo imali i antikvarijat s prodajom starih knjiga i ploča, kojeg je vodila Seka iz ST Lero. Ma svega, program je bio svaki dan, za svakoga ponešto. Plakate je izrađivao Maro Lujo. Pred rat je bilo 19 zaposlenih, doduše dio njih je bio preko student servisa. Sedam ili osam stalno zaposlenih preko knjižice, pet-šest preko student servisa i ostali na određenim ugovorima. Sve je funkcioniralo i bez problema smo se mogli financirati sve do ljeta 1990. godine kada su se počele osjećati prve trzavice, barikade u Kninu, i da sve skupa neće na dobro. Nismo više mogli dovoditi bendove, izbor izvođača je bio puno manji.

Dobro, ali zašto sada nema neke slične priče? Zašto danas u Dubrovniku ne postoji takvo kulturno mjesto za koncerte, predstave, izložbe? Je li problem u drugom vremenu, digitalnom dobu, gdje se u kući možeš zabaviti na internetu bez da izađeš vani?

Znam da Grad podržava brojne udruge, e sad, zašto nema slične priče, teško mi je reći, možda vi kao mlađi bolje znate. Vjerujem da bi se moglo nešto slično ponoviti. Dobro osmisliti i na početku ne krenuti u visine, nego polako. Ono što je nama bila Crna udovica danas bi mogao biti Silente. Činjenica jest da posljednjih deset godina u Dubrovniku nema rock kluba. Sve se vrti oko elektronike ili lakih nota. Mi u to vrijeme nismo plaćali nikakav najam. Možda bi se i sada moglo nešto slično ponoviti s onom velikom dvoranom u TUP-u gdje je bio pizza festival. Trebalo bi naći ljude koji su kreativni, a nisu isključivi. To može biti udruga, ali oni mogu biti zaposleni i pri Gradu Dubrovniku. Sigurno i danas ima kreativnih ljudi u Dubrovniku, ali nekako su raspršeni. Mogle bi se i danas održavati književne večeri, koncerti, izložbe, predstave, stand up komedije, svašta nešto. A opet pitanje je žele li to uopće ljudi. U naše vrijeme pola grada je podržavalo ovo što radimo. Drugi su bili šminkeri, odlazili su u Bakus i slična disko mjesta. Mario Pezzi je vodio Bachus, riječ je o sjajnom čovjeku, baš sam bio dobar s njim, međusobno smo si dijelili koje piće ako bi nestalo tijekom večeri. Ploče su u to vrijeme bile centar izlazaka, najvažniji kvart noćnog života. Po tri tisuće ljudi bi bilo tamo, dvije i po u Bachusu, ostalo kod nas! Što ja znam, mi smo u ono vrijeme skoro bili kao hipi komuna. Evo recimo jedan primjer. Bend Vještice, Boris Leiner, Max Jurčić i Srđan Sacher, čitavo su jedno ljeto spavali u Lazaretima, tamo vježbali i svirali. A oko njih masa drugih, po cijele dane i noći, kazin!

Stvarno šteta što je rat sve zaustavio.

Sjećam se posljednje večeri u Zelenoj naranči tek pred početak napada na Dubrovnik 1. listopada. Napad je počeo u utorak, a ponedjeljkom Naranča nije radila. Mi smo tamo bili u nedjelju, 29. rujna 1991. Bilo nas je svega nekoliko. Na kraju večeri smo se pozdravili i zaključali vrata. Znali smo negdje u sebi da je to kraj. Tako je i bilo. Tijekom raznih primirja u ratu pokušavali smo održavati neke koncerte u Lazaretima, nešto smo i uspijevali, a onda sam ja iz Hrvatske vojske otišao na radno mjesto u Muški učenički dom, i ta je priča za mene završila. 

No Lazareti nastavljaju funkcionirati. Preuzima ih Slaven Tolj, i tijekom čitavih devedesetih ima sjajan program.

Radio je sjajan posao, riječ je zaista o nevjerojatnom kreativcu. Pazite samo ime Karantena, kako genijalno, meni to nikad nije palo napamet. Ime Lazaretima La Bamba dali smo jedno večer Srđan Kera i ja kad se on vratio s broda u ljeto 1987., uz bocu kubanskog ruma koju je on donio. Inače, na znanje, Art radionica Lazareti počele je s radom 1989., također pod našim OKC Lazareti, uz Slavena, dio te priče je i sjajni Mario Kopić, koji je pisao za Laus, a u našu ekipu unio neku novu dimenziju kvalitete i razuma!

Mladi danas ne znaju koliko je teško osamdesetih i devedesetih bilo dolaziti do muzike, posebno novih izvođača.

Najčešće su se ploče nabavljale preko pomoraca. Nastojali smo biti u trendu, kako naši DJ-evi u Zelenoj naranči, tako i legendarna Marina Perić u Lazaretima. Sjećam se kad je Dubo Novak iz Njemačke donio novu ploču Whitney Houston. Meni se jako svidjela, istina, više Whitney nego njena glazba, odnio sam je Marini, ali ona ju u Lazaretima nikad nije htjela puštati, da je to za nju previše komercijalno. Držala se alternative, žešćeg zvuka.

Tu već dolazi i moja generacija. Srđan Pađen i Petar Ipšić su nama dilali glazbu.

Obojica su puštali muziku u Zelenoj naranči zajedno s još nekoliko DJ-a. Ne zaboravimo Luka Jerkovića i posebno Nikolu Curića Cucija, legendu! I još neki su se izmjenjivali… Stalno su bili u trendu, Joy Division, Cure, Smiths, Ramones… Moram kazati kako nam je likovnjak Božo Jurjević genijalno sredio Zelenu naranču. Opiturao je zidove u bijelo, pa je onda vojničkim čizmama po njima ostavljao tragove. Plus je nacrtao tenkove, bombe, puške. Bio je prorok te 1990. što će se uskoro dogoditi. Naravno, Slaven je također sudjelovao u svim tim likovnim egzibicijama. Molim te, ne zaboravi mi i ostalu ekipu, sjajne konobare Dragana, Marija, Ikana… pa „skupljače čaša“, tada klinci od nekih 13,14 godina, a danas legende dubrovačkog sporta, Kunce i Pico Maslać! I naši čuvari, Ćato i Brko! Nisam valjda nikog zaboravio. 

Slavena stalno spominjemo, zaista je neizostavni lik kulturne scene Dubrovnika desetljećima. Je li tragedija da ga je Grad pustio u Rijeku?

Naravno. Velika je sramota za Dubrovnik što je tada otišao. Mislim da je sramota i ovo što mu se danas radi. Ima male prihode u Galeriji Flora, a puno se trudi. On je poznatiji i prepoznatiji u Europi i svijetu nego kod nas. Unatoč svemu što mu se događa, velik je Slaven… Smatram da Grad Dubrovnik s njim treba sjest i kao zaslužnom umjetniku dati mu poziciju gdje će imati normalna primanja i svoje iskustvo staviti na raspolaganje kulturnoj sceni.

Još uvijek ste predsjednik Društva dubrovačkih pisaca.

Ne još za dugo, malo me umorila ta funkcija. Objavit ćemo još 4-5 knjiga, a onda dosta. Nadam se da će me netko i negdje naslijediti na toj nazovimo funkciji, ja ne mogu više.