Klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Gordana Buljan Flander posebno se ističe u radu sa zlostavljanom i zanemarenom djecom i adolescentima. Stalni je sudski vještak za zlostavljanu i traumatiziranu djecu, ekspert Vijeća Europe i konzultant UNICEF-a za ovaj dio Europe, posebno cijenjena u segmentu zaštite djece u koju svrhu je osnovala udrugu za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci “Hrabri telefon“ te inicirala osnutak Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, kojoj je dugo bila ravnateljica. Upravo tu polikliniku Vijeće Europe preporučilo je kao model dobre prakse. To i aktualna situacija u društvu bili su povod da s profesoricom i doktoricom znanosti, koja uvijek s ponosom ističe da je Dubrovkinja, razgovaramo o mentalnom zdravlju i teškoćama djece i adoloscenata danas.  

Na kakvoj je razini mentalno zdravlje djece danas? 

-Radim duže od 40 godina s djecom, mladima i njihovim roditeljima, i mogu reći da je stanje dječjih i prava mladih ljudi u Hrvatskoj danas jako loše. Bolje rečeno, društvo je zanemarilo mentalno zdravlje djece i mladih. Očito djeca nisu glasači pa ne zanimaju političare! 

Znači, upaljen je alarm, mora se djelovati? 

-Točno! Prije 30, 40 godina u Zagrebu sam radila u dječjoj bolnici u Klaićevoj. Tad smo imali sistematske psihološke preglede djece s pet godina i već tad su se mogla otkriti rizična djeca i obitelji te se moglo preventivno djelovati. Danas toga nema. Istina, do polaska u školu djecu više puta važemo i mjerimo visinu, ali nema sistematskog pregleda mentalnog zdravlja. 

Rat je prekinuo te preglede? 

-Da, a drugo - mislim da sve više štedimo na djeci! Svi govorimo da su nam djeca budućnost i najveće blago, imamo dobre zakone i smjernice, sjajne protokole, ali apsolutno padamo na ispitu kad to treba pretvoriti u praksu jer kad roditelj zatreba pomoć za svoje dijete za mentalno zdravlje, u sustavu moraju čekati i do šest mjeseci, ali i privatnoj praksi. Za mentalno zdravlje problemi su anksioznost, depresija, narkomanija, suicidalnost, samoozljeđivanje, poremećeni obiteljski odnosi, bullying u školi. To su i razvodi roditelja kad moraju birati strane. Iz iskustva kažem - ne reagiramo navrijeme, a prevenciju radi tek poneka škola s nekoliko predavanja, ovisno o entuzijazmu ravnatelja ili stručne službe škole. Ali nema obavezne prevencije za svako dijete i u najmanjem hrvatskom selu te Zagrebu i u Dubrovniku.  

Znači da se stavljaju pred neprirodne izbore roditelja, ali im se nameću vrijednosti kojima još nisu svjesni posljedica? 

-Upravo to, jer danas je jako teško biti dijete: nameću im se obiteljske vrijednosti, a roditelji imaju sve manje vremena da ih djeci prenesu. Društvene mreže, internet i videoigrice nameću im svoje vrijednosti, curice su izložene seksualiziranom, a dečki nasilništvu kao prihvatljivom i poželjnom ponašanju. Društvene mreže jako potiču i socijalnu usporedbu, prikazuju nerealne živote, ali mladi misle da su to stvarni životi, za ideal nameću fotošopirana tijela tako da mladi ne vole svoje tijelo koje nije takvo. Na društvenim mrežama objavljuju da žive savršene živote iako nisu, što im potiče anksioznost i osjećaj niskog samopoštovanja. Ali, savjetovališta za mladež gdje roditelji mogu dovesti djecu, doći bez uputnice i bez čekanja tek sporadično postoje. I jako se dugo čeka. Postoje nevladine udruge koje nude savjetovališta te jako dobre programe, ali je veliki problem što postojeći stručnjaci u Hrvatskoj nisu povezani. Trebalo bi kombinirati institucije i suradnju s udrugama tako da one pokriju ono što ne mogu institucije. Struka odavno zna što treba, na potezu je politika. Već 30 godina govorim isto i mislim da psiholozi u praksi moraju više odlučivati. Trebamo više savjetovališta za mlade i programa preventive nasilja u školi, međusobnim odnosima, odgovornoj uporabi društvenih mreža. To treba biti redovni školski program, da ne ovisimo o entuzijazmu ravnatelja. 

U Hrvatskoj je sve izraženije vršnjačko nasilje i to na sjeverozapadu države. U Zagrebu se ističu  Knežija i Kustošija, sve više nekad mirna Dubrava... 

-Nasilje ne vezujem uz kvart jer ga svugdje ima, samo su upitni vidljivosti i tko reagira. Kad sam 2018. za Dubrovčane držala predavanje o nasilju u školi, tadašnja ravnateljica Centra za socijalnu skrb je rekla da su te godine imali pet prijava bullyinga. A zna se da je svako treće dijete u Hrvatskoj žrtva nekog oblika nasilja u školi! Pitanje je koliko škole prijavljuju i kako reagiraju. Iz iskustva ću reći da dio škola stvarno odmah reagira, druge stavljaju pod tepih dok ne dođe do krvi! A tad je kasno jer je žrtva već ozlijeđena ili ima teške psihološke posljedice. Stoga mislim da je stav mnogih škola: ako ne prijavimo i “gurnemo pod tepih“, bit ćemo dobra škola. No, dobra škola je ona koja kaže da nasilja ima u svakoj školi, idemo nešto poduzeti da ga je manje. 

Koji su razlozi zbog kojih vam roditelji sve češće dovode djecu? 

-Moja klinička praksa pokazuje da roditelji sve manje osjećaju stigmu dolaska kod psihologa i psihoterapeuta. To više nije tabu i stigma je sve manja, i za mlade, i za odrasle. Prije su mi roditelji znali reći: “Moj adolescent ne želi psihologu i psihoterapeutu jer kaže - nisam lud!”. No, sad dovode adolescente i kažu da su oni to htjeli! Stoga je šteta i žalim što savjetovališta za mlade ne postoje na više lokacija širom Hrvatske gdje bi mladi zaista mogli dobiti savjet i potporu jer su adolescenti koji još nemaju razvijeno kritičko razmišljanje. Mladima je izražen “sustav nagrade“, i tako razmišljaju. Dakle, ponašaju se tako kako očekuju dobiti lajk. Svi smo bili takvi u mladosti, takva će biti i njihova djeca! Jer, još im nije razvijen prefrontalni korteks, odnosno logički mozak koji će pitati: moram li ovo sad napraviti i koje posljedice slijede? Ne razmišljaju o dugoročnim posljedicama jer je mozak adolescenta sklon rizičnom ponašanju. Sjetimo se sebe u toj dobi. Roditelje uvijek pitam što ste radili i kakvo rizično ponašanje imali u dobi 15-17 godina? Sjećaju li se kad su na Lokrumu skakali s onih visokih  stijena? Zna se, mozak adolescenta traži rizike: imaju “ teenagersku neranjivost“, misle da su besmrtni, da mu se ništa ne može dogoditi i da moraju dobiti nagradu (lajk) ovdje i odmah! Stoga se vrlo impulzivno ponašaju i skloni su rizičnim ponašanjima. Zato je nužno da imaju odrasle koji će s njima razgovarati i razvijati im kritičko razmišljanje. Mi možemo mladom čovjeku oduzet mobitel, što je danas najuobičajenija kazna, ali ne i jedino rješenje. Dapače, može se uzet mobitel, ali s djecom treba razgovarati i razvijati im kritičko razmišljanje što npr. znači kad ti dečko traži da mu pošalješ eksplicitnu sliku? Što misliš kad tvoja prijateljica pošalje takvu sliku, kolika je vjerojatnost da će biti proslijeđena? Što će biti s tom djevojkom kad se ta slika proširi po školi? Bitno da roditelji i škola djeci razvijaju kritičko razmišljanje i medijsku pismenost. Bez razgovora, zabrane neće puno postići. Najnoviji podaci istraživanja kažu da očevi s adolescentima provode prosječno samo 8 minuta, a majke 9 minuta dnevno! Što u tim minutama mogu doznati što im djeca rade i kako upoznati svoju djecu? Stoga uvijek naglašavam razvijanje kritičkog razmišljanja kod mladih ljudi. Jer ako im zabranimo uporabu mobitela, otići će na mobitel od svojih prijatelja. Stoga je jako važno o tome pričati. Dolazi mi dosta djece koja su poslala eksplicitne fotografije ili videa koja su se proširila po školi pa ne žele više ići u školu jer ih je sram. Stoga je i to tema o kojoj treba razgovarati. 

Da, o tome smo već razgovarali i objavili temu u Dubrovačkom dnevniku. ‘Sexting’ je veliki problem.  

-Danas 70 do 80 posto mladih sudjeluje u 'sextingu’, odnosno slanju, primanju i prosljeđivanju eksplicitnih foto i video sadržaja! Upravo u tretmanu imam više učenica, ne srednjoškolki nego su 6. i 7. razred, i slale su eksplicitne snimke svom dečku. Kad su prekinuli, on je to proslijedio dalje da joj napakosti, da bi je tad oni koji su to dobili ucjenjivali te iznuđivali da im pošalje nešto još eksplicitnije! Iz straha da im roditelji ne saznaju, curica su poslale pa se i to prosljeđivalo, dok se na kraju nije saznalo jer se proširilo po cijeloj školi. Roditelji su doveli te curice koje, s užasnim osjećajem srama, odbijaju ići u školu i pokazuje autodestruktivno ponašanje te im je nužan tretman psihoterapeuta, nužno im je razumijevanje roditelja i škole. 

Zbog čega vam još često dolaze mladi pacijenti? 

-Značajan broj mladih mi dolazi zbog anksioznosti i stalnog osjećaja prijetnje da će se nešto grozno dogoditi. Imaju nemir u sebi, socijalnu anksioznost i ne žele izlaziti. 

Što je najčešći uzrok tome? 

-Široki je spektar, ali su najčešće uzrok nestabilni obiteljski odnosi. Ako su odgajani tako da moraju udovoljavati mami ili tati posebno su ‘razvučeni’ u slučaju razvoda braka kad moraju birati s kim žele živjeti, kad mama govori protiv tate ili tata protiv mame. A roditelji djeteta su i otac i majka te je djeci jako teško. Na kraju, to se ne ispoljava ljutnjom prema roditeljima nego kroz vlastitu anksioznost i lošu sliku o sebi jer nisu uspjeli udovoljiti i ocu i majci. A nemoguće je udovoljiti oboma ako ih stave u situaciju izbora s kim žele živjeti. Djeca mi kažu “Ako kažem da želim s mamom, bit će tata tužan, a ako kažem da želim s tatom bit će mama tužna“. A dijete želi oba roditelja te imam takvu djecu s niskim samopoštovanjem i uslijed toga anksioznosti. Liječim i depresivnu djecu koja su se samoozljeđivala, najčešće narezivanjem oštrim predmetom po rukama, bedrima i trbuhu što roditelji, najčešće, ne vide odmah jer djeca to skrivaju. 

Kako to mladi pacijenti obrazlažu? 

-Vrlo jasno kažu kako kad se zarežu, tek tad počnu nešto osjećati! Osjećaju se prazno, a kroz taj bol oni, zapravo, osjećaju da su živi. I stoga s fizičkom boli skreću pažnju s psihičke boli i lakše to podnose. Tako da stvarno mislim da bi mladima trebalo pružiti puno više šanse za prevenciju. Uvijek kažemo da su mladi naša budućnost, ali se tako ne ponašamo. Stoga, kad osjete neki problem i žele s nekim porazgovarati, stvarno trebaju da mogu i mjesto te osobe s kojima mogu razgovarati. 

Zbog čega vam najčešće dolaze mladi pacijenti iz Dubrovnika i Dalmacije? 

-Vrlo često dolaze djeca iz visokokonfliktnih razvoda jer roditelji u svojim sredinama ne žele odlaziti psihologu i zbog toga im dovoditi djecu. U Zagrebu otvorenije dolaze psihoterapeutu nego u Dalmaciji. Vjerujem da se u Zagrebu osjećaju zaštićeniji u smislu “puno je ljudi i neće se saznati“. Dio djece dolazi čisto zbog adolescentne krize pa roditelji ne znaju kako se odnositi s njima pa dolaze k meni. S nekima radim online: bitno mi je da ih prvo vidim, pa dalje radim online. Među pacijentima su i djeca koja imaju socijalnu tjeskobu, ne žele izlaziti i zatvore se u kuće, a loše se osjećaju kad izađu u društvo. Ta socijalna tjeskoba nastaje u obitelji. Ta djeca su i inače povučenija te odgajana da moraju zaslužiti ljubav, da moraju biti dobri i udovoljavati svima da bi bili voljeni, oni ne mogu zadovoljiti sve pred njih postavljene uvjete i stoga se radije povlače te nemaju društvo niti izlaze. Imala sam mlade iz grada čiji su roditelji tražili pomoć jer su se samoozljeđivali. Zapravo, ne mogu vidjeti velike razlike u problemima djece iz Zagreba i Dubrovnika. Svi problemi mentalnog zdravlja isti su u cijeloj Hrvatskoj. 

Vi ste stručnjakinja, ali što je sa samozvanim terapeutima, vizionarima i religijskim spasiteljima  koji javno djeluju tvrdeći i na TV-u da svojim pogledom kao rendgenom daju dijagnoze? 

-Moramo biti jako pažljivi kad govorimo o terapeutima i dijagnostičarima. Jer, kad hoće pomoći svome djetetu, roditelj pristaje na sve i u nadi da će to pomoći djetetu, uopće kritički ne razmišlja. Imamo nadriliječnika i nadriterapeuta kojima ljudi odlaze, a oni nisu završili terapijsku edukaciju. Iz iskustva kažem da znaju napraviti veliku štetu. 

Imate li konkretni primjer za to? 

-Sve više je djece autističnog spektra. Nedavno sam imala takvo dijete s problemom druženja i izlazaka vani, a istodobno ovisno o društvenim mrežama. Majka nije htjela ići psihoterapeutu nego ga je odvela osobi koja nije terapeut ili liječnik, ni psiholog niti psihijatar, a tvrdila joj je da će, radeći nešto s energijama, sve riješiti u par tretmana. Naravno, djetetu to nije pomoglo, ali dijete poslije nije htjelo ići psihologu ni psihijatru da bi ga majka jedva nagovorila da počne dolaziti k meni. Bit će to dugotrajni posao, trebat će mi jako dugo i pitanje je hoću li uopće išta uspjeti! Preporuka je roditeljima: oprez s brzinskim rješenjima i obećanjima, kad svoje dijete odlučite nekome voditi, prvo provjerite iskustva, tko je i čime se bavi. 

Kod takvih se obično ide na preporuku krivih osoba? 

-Točno. Vidjela sam da takvi naprave šarenu, privlačnu web stranicu da privuku roditelje, a sličnu lažnu sliku daju i društvene mreže. 

Pubertet je i doba dokazivanja, pa i u navijačkim skupinama koje dogovaraju okršaje. 

-Ponavljam, adolescentni mozak ima tinejdžersku neranjivost i traži rizike, vjeruju da im se ništa ne može dogoditi. Nosi ih ideja da ih nitko ne razumije osim vršnjaka i da se jedino s njima mogu naći. Privrženost roditeljima se prebacuje na privrženost ka vršnjacima, a kad su u grupi, dokazali su se ako dobiju lajk. Tu postoje i rizici za navijačke skupine te treba raditi i na osvješčivanju mladih što to dugoročno znači, a koje su kratkoročne posljedice. S mladima se danas jako malo razgovara. Kažu mi - kad razgovaraju, mama i tata mi drže predavanje i ne možemo ih slušati! Najbolje mi je rekla jedna curica: “Moja mama mi stalno i svaki dan drži predavanje, fale još samo slajdovi“! Eto, tako oni doživljavaju roditelje koji im, tako mi kažu, “samo sole pamet i ne zanima ih što ja imam reći“. 

Znači li to da je stvarnost između monologa roditelja i “terora lajka“? 

-Točno! Roditelji mi kažu da s djecom ne mogu razgovarati o internetu i društvenim mrežama jer se oni bolje razumiju u tehnologiju. Uvijek odgovorim - da, ali mi znamo puno više i bolje se razumijemo u život! Tražite i rado će vas naučiti kako napraviti Instagram sadržaj ili web stranicu. Tako ćemo puno saznati o njima. Ali jedan zagrljaj više vrijedi od tisuću lajkova! 

Koliko ste za zabranu mobitela mlađima od 16 godina? 

-Apsolutno sam suglasna za zabranu društvenih mreža do 16. godine stoga što se mozak razvija i što je još uvijek nekritičan. Ali, onda se treba držati tih zabrana, a mlade dobro pripremiti i s njima razgovarati te uključiti u te odluke. Ne samo presjeći i zabraniti, nego objasniti sve prednosti te mane i nedostatke uporabe interneta, i u odluku uključiti i mlade ljude te ih suočiti s izazovima koji im prijete.