Vi zapravo 'pomirujete' kulture. No, i sami ste na neki način 'sudar kultura'; otac vam je iz Hrvatske, majka iz Japana. Koliko je to odredilo vaš put? 

-To je temelj mog života. Od malena sam bila fascinirana razlikama i sličnostima među kulturama, a sigurno je utjecalo i to što sam odrasla s roditeljima kojima je bilo drago zbog te kulturološke razlike. No, kad sam malo izašla iz tog obiteljskog okruženja, shvatila sam kako nije tako u svakoj obitelji. Naime, mnoga djeca iz bikulturalnih obitelji ne govore oba jezika, dok je kod nas to bila najnormalnija stvar. U Japanu mi se na neki način čude jer govorim oba jezika, dakle i hrvatski i japanski, plus engleski jezik. Jer tamo se roditelji često muče naučiti djecu oba jezika pa im nije jasno kako mogu tečno govoriti na različitim jezicima. No, shvatila sam kako mnogi od tih roditelja tjeraju djecu da govore te jezike, a kad se dijete na nešto tjera, onda ono to odbija. Nas su oba roditelja poticala da govorimo oba jezika, bili bi ponosni kad bismo naučili nove izraze, to je kod nas bilo obiteljsko veselje.  

Multikulturalnost je bogatstvo. Ona, na neki način, obogaćuje pojedinca, širi njegove vidike i znanje. Koliko je ta multikulturalnost vas osobno obogatila? 

-Jako. Ona predstavlja i znanje, i bogatstvo duha. To je posebno naglašeno u Europi – zemlje su drugačije, a prilično su blizu. U Japanu je to malo teže objasniti.  

Jer je Japan izdvojen, otok je.  

-Da, Japanci se ne moraju suočavati sa susjedima. Nemaju kopnene susjede, svi su preko mora. Imaju svoj mir i tišinu što ih čini drugačijom kulturom, ali s druge strane ponekad ne shvaćaju potrebu imanja i drugačijih utjecaja.

Koje su ključne kulturološke razlike između Hrvatske, odakle je vaš otac, i Japana, odakle potječe vaša majka?  

-Temeljna razlika je u temperamentu. Hrvati su, navodno, najekstrovertiraniji narod na svijetu. Ili barem u Europi, po istraživanjima. A Japanci su najintrovertiraniji, navodno! U Japanu su jako suzdržani u izražavanju. U Hrvatskoj se ljudi izražavaju strastveno i naglašeno, smiju se, govore povišenim tonom, pa i psuju. U Japanu se ne bih mogla naljutiti onako kako se naljutim ovdje. To bi prilično preplašilo ljude. (smijeh) Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim koliku vatru smijem upaliti, a da pritom ne izgorim stvari. Također, razlike vidim i u načinu izvršavanja zadataka.  

Japanci navodno imaju izraženu radnu etiku. 

- Da, u Japanu imaju iznimno visoku radnu etiku i iznimno visok standard izvršavanja rada.  

A kad nas je više 'laganini'.  

-Tako je, i to je možda i bolje za mentalno zdravlje. Nema velikih pritisaka, no ako nešto odlučite napraviti, ima dosta prepreka. U Tokiju je lako obaviti stvari koje ste zacrtali, bez velike nervoze ili čekanja. Imaju jako stabilnu infrastrukturu i organizacija im je definitivno jača strana.  

U kakvom životnom stilu se duhovno više nalazite, japanskom ili hrvatskom? Koji temperament vam više odgovara? 

-Rekla bih da to ovisi o situaciji. Kad se radi o zabavi, Hrvati su iznimno dobri u izražavanju veselja, voljenju života, hedonizmu, druženju i opuštenosti. Dubrovnik ima more, sunce, generalno nije velika sredina i ljudi se poznaju međusobno što može biti loše, ali uglavnom je pozitivno jer ste opušteniji. Meni to odgovara, više se volim izražavati 'na hrvatski način'. Ovdje se ljudi druže, zajedno piju, jedu, razgovaraju satima za stolom, meni to jako odgovara. No, ako trebam nešto obaviti, draži mi je japanski način. Kad nešto krenem raditi, ne stajem dok ne završim, a u Japanu je podrška sredine i uopće infrastrukture u izvršavanju ciljeva dosta kvalitetna. U Hrvatskoj to ide nešto teže.  

Mi ovdje u Dubrovniku dosta govorimo o cijenama. Kažemo da smo najskuplji, u Hrvatskoj sigurno, među najskupljima smo i u Europi. Kakve su cijene u Japanu? 

-Pa ja bih rekla kako je Dubrovnik među skupljima u svijetu. (smijeh) Što se tiče cijena u Japanu, potrebno je navesti nekoliko činjenica da bi se shvatio kontekst. Japanski jen trenutačno nije jak – jedan euro je 180 jena. Euro i dolar su prilično jaki u odnosu na jen. Druga činjenica je ta da je bila inflacija u svijetu, kako u Hrvatskoj, tako i u Japanu. Također, cijene su se snažno povisile nakon pristupanja Hrvatske u EU. Sve to doprinosi situaciji u kojoj je meni jeftinije pojesti obrok u centru Tokija, točnije u najskupljem dijelu Tokija, nego u Dubrovniku.  

Koliko ćete eura, u prosjeku, izdvojiti za obrok u najskupljem dijelu Tokija? 

-U Japanu postoji cjenovna razlika kod ručka i kod večere. Ručak je nešto jeftiniji. Neki jeftiniji ručak bi koštao oko 8, 8 i po' eura. Neki dan sam s prijateljicom ručala u skupljem dijelu Tokija, ručak sam platila 11 i po' eura. Ako bi se radilo o nekoj posebnoj prilici i proslavi, za ručak biste izdvojili oko 28 eura, to bi bio nekakav skuplji standard. Za večeru možete ići koliko god visoko želite. Neke standardne cijene bi bile oko 35 eura po osobi, a ako biste večerali na nekom zaista ekskluzivnom mjestu, izdvojili biste oko 55 eura.  

To su cijene o kojima ovdje možemo samo sanjati. Koliko iznosi prosječna godišnja plaća u Japanu? 

-U Japanu se plaće baš i ne povisuju zbog čega se tamo dosta negoduje. Godišnja plaća tamo iznosi oko 4 milijuna jena, to je oko 23 tisuće eura.  

Kako izgleda duhovni 'mindset' kod Japanaca? Čini se kako Hrvati, a naročito Dubrovčani, vole pokazivati status, vole pokazati skupu bursu, dobar auto, vole pokazati kad 'imaju'. 

-U Japanu bi skromnost bila vrlina. Ima, naravno, i tamo ljudi koji vole pokazivati stvari koje imaju, no kažu kako su to uglavnom ljudi koji su se nedavno počeli bogatiti. Oni znaju pokazivati brendirane stvari i statusne simbole, što je u suprotnosti s američkim bogatašima koji ne pokazuju da su bogati. No, generalno je u Japanu skromnost vrlina i ljudi vole govoriti koliko su malo nešto platili. 'Vidi, kupio sam majicu za šest eura!'. (smijeh) U Japanu je važno ne isticati se previše u odnosu na sredinu, Japanci vole prikazivati kako su svi jednaki, čak i kada to i nije tako. Ako se previše ističete, to zna izazvati negativnu pozornost.  

Dubrovčani sve češće idu na daleke destinacije, među njima je i Japan. Kakve su tu turističke perspektive, koliko Hrvati dolaze u Japan? 

-U Japanu svake godine dolazi sve više turista i puno se ulaže u turističku promociju. Tu i tamo čujem naš jezik. Prošli mjesec sam u hotelu susrela jednu osobu koja se na hrvatskom jeziku obraćala svom djetetu, pitala sam ju je li tu turistički, kazala je kako je tu zbog konferencije. Upoznala sam se s jednom također Dorom iz Hrvatske, isto je tu bila zbog znanstvene konferencije. Sprijateljile smo se. Nađemo ponekad neke Hrvate u Japanu, ali u tom moru ljudi, a Tokio ima više od 40 milijuna stanovnika, Hrvata vjerojatno ima i puno više nego što ih ja susrećem, no vjerojatno ne idemo na ista mjesta.  

U Japanu je malo obradivih površina, većinu teritorija zauzimaju planine... 

-Da, i zbog toga Japan oko 70 posto stvari uvozi izvana.  

Mi ovdje imamo tu lokalnu hranu, lokalnu proizvodnju. Nedostaje li vam to kad odete u Japan? Recimo, domaće maslinovo ulje.  

-Volim tu hrvatsku eko proizvodnju i obiteljska gospodarstva, mislim da je to jedna kvalitetna priča. No, mislim kako su, prije nego što smo pristupili EU, ti domaći proizvodi bili puno dostupniji. Ponekad tata od prijatelja koji se bavi domaćom proizvodnjom nabavi određene proizvode i to su zaista namirnice vrhunske kvalitete. No, takve je stvari postalo jako teško naći u supermarketu. Ne znam je li to samo moja nostalgija jer je prošlo puno vremena otkako ne živim ovdje, ali mislim kako je kvaliteta proizvoda u supermarketu jako pala. Prije sam se veselila kad bih jela namirnice koje su imale okus prirode, domaće meso i sl., a sada je teško naći nešto što ima jako dobar okus, što je dozrelo na suncu i što nema aditiva. Dok sam živjela ovdje, voljela sam čak i proizvode iz pekare. Danas je teško naći ta kvalitetna peciva. Teško je naći pravu višnju u pecivu. Obožavam štrudel od višnje. Tata mi je iz tri različite butige donio štrudel, no ni u jednom nema prave višnje. Tako da sam počela praviti svoj.  

Što vam iz Hrvatske najviše nedostaje kad se vratite u Japan? 

-Tata. I Kinder Bueno! (smijeh) Volim hrvatsku sol, mermelade, med, mjendule, smatram kako su jako dobre kvalitete. Obitelj mi, naravno, nedostaje. Ponekad osjetim tu nostalgiju prema ljepoti Dubrovnika. Tokio je jako utilitaran grad, ne prioritizira ljepotu i duševni mir toliko kao efikasnost. Tamo je sve optimizirano za efikasnost, sve se podređuje i toj razgranatoj prometnoj mreži bez koje Japan ne bi bio to što jest. Kamioni stalno voze, vlakovi dolaze navrijeme, možete točno isplanirati svoj put u minut. To je tolika infrastruktura! Fotografi u Japanu koji su osjetljivi na estetiku prigovaraju da im je teško fotografirati lijepe fotografije jer ima puno žica koje idu preko grada. Kad u Dubrovniku gledate u nebo, nećete vidjeti žice, u Japanu su one posvuda.  

Dakle, u svakom kaosu se nađe bokun reda, a u svakom redu bokun kaosa.  

-Tako je svugdje. Živjela sam u mnogo zemalja pa me ljudi znaju pitati koja mi je najdraža. Obično odgovorim – ovisi u kojem kontekstu. Svaka sredina ima svojih dobrih i loših strana, a ako bih se samo fokusirala na nedostatke, ne bih nigdje uspjela živjeti. No, lokalne stvari su u pravilu svugdje najbolje. Naučila sam da mi ne nedostaju negdje drugdje jer ta druga sredina također ima svoje lokalne stvari.  

Najveću nostalgiju za Europom sam osjećala tijekom pandemije Covida jer tri godine nisam mogla doći, mjere su bile prilično stroge. U Japanu nikada nisam kupovala europske stvari, primjerice slatkiše, premda ih ima. No, obično su jako skupe, a i nisu najsvježije. Primjerice, u Belgiji sam kupovala čokoladu koju sam plaćala euro po pločici, u Japanu je ta cijena šest puta veća.  

Hoću reći, lokalne stvari je najbolje jesti tamo odakle potječu. A tijekom pandemije Covida imala sam tu nostalgiju. Osjetila sam 'nestašicu Kinder Buena' unutar sebe same. (smijeh) Kad sam došla ovdje, kupovala sam velike pakete Kinder Buena, stan je bio pun te čokoladice, ponijela sam je u Tokio. No, naposljetku sam shvatila da ne trebam to raditi, da jednostavno u tim stvarima mogu uživati dok sam tu. Uz to, nedostajala mi je i prelijepa dubrovačka arhitektura.  

Što bi Dubrovnik mogao naučiti od Japana?  

-Mislim da je puno toga što svijet može naučiti od Japana, pogotovo od Tokija koji je najveći grad na svijetu, kada govorimo o broju stanovnika. Puno se stvari tamo radi na visokom nivou. No, ono što se ističe je rad na tome da svi imaju jednake prilike. Mada to nije stopostotno, ali taj se trud na jednakosti vidi na svakom koraku. Primjerice, tamo je svaka škola istog standarda, veličine, oblika... Ti su standardi toliko ujednačeni u svakom japanskom gradu. Meni je jasno zašto Dubrovnik pokušava graditi elitni turizam, on je dio Mediterana gdje dolaze bogataši s jahtama, on ima svoje prilike koje treba iskoristiti, ne smije kaskati za ostalim mediteranskim destinacijama. Ali onda vidim i koliki je tu jaz između onoga što može platiti lokalno stanovništvo i onoga što plaćaju turisti.  

Jer se cijene uglavnom namještaju po špagu Britanca, a ne lokalca.  

-I to bogatog Britanca! Dubrovnik je postao nezobilazna destinacija na ruti bogatih gostiju. Kada gledam cijene u hotelima tijekom visoke sezone, nevjerojatne su mi. U Japanu je teško naći hotele tog cjenovnog ranga. I sve je to u redu, no to je ujedno i jedan sasvim drugačiji kontekst od onoga u kojem živi lokalno stanovništvo. Japanski pristup bi sigurno bio drugačiji i tražio bi način za stvaranje većih i jednakijih prilika i za ljude koji tu žive.    

Puno ste putovali. Kažu kako se iz putovanja uči, upoznajete različite kulture, ljude, različite profile ljudi. Što ste iz toga svega naučili? 

-Rekla bih da sam naučila jako puno. Moj cilj u životu je moći uspješno se suočiti s bilo kojom situacijom. Danas se mogu suočiti s pripadnikom bilo koje kulture, rase ili socijalnog ranga. Mislim kako sam naučila jako puno stvari, teško je to sažeti u nekoliko rečenica, ali vjerojatno je najvrjednija ta što sam naučila puno o ljudskoj duši i ljudskom ponašanju. Kao što sam već spomenula, dolazim iz Hrvatske koja je najekstrovertiranija država po kulturnoj psihologiji, a živim u najintrovertiranijoj. Shvatite kako to nije suprotnost, to su samo dvije različite krajnosti istog spektra. Biti suptilan je u japanskoj kulturi vrlina, u Hrvatskoj je jača ekspresivnost. Naučite pristupiti ljudima s različitim temperamentima i odnositi se prema širem rasponu ponašanja. 

Kad sam se preselila u Japan, bila sam zbunjena njihovim suptilnim mentalitetom. Kad bi netko bio jako tih, ne bih znala kako voditi razgovor, nisam ga znala shvatiti. U Hrvatskoj, ali i u Nizozemskoj gdje sam završila svoj bakalaureat, ne bavimo se stvarima koje nisu iskazane. Vodimo se onim – ako ljudi nešto žele ili misle, reći će nam. To je pravilo na koje sam navikla. Onda odem u Japan i potpuno drugačiji mentalitet, pa mi tamo kažu – zar ne možeš razmisliti kako ljudi razmišljaju? Kako to da ne pokušavaš shvatiti kako ljudi razmišljaju, bez da ti to kažu? (smijeh) Meni je to bio veliki šok, nisam htjela pretpostavljati kako se netko osjeća, jer sam ovdje navikla drugačije, nisam htjela biti nepristojna. No, ispadala sam nepristojna time što nisam pokušavala 'pročitati' što stoji iza njihovih riječi ili ponašanja. Zapadnjaci često kažu kako se u Japanu očekuje da drugima 'čitate misli'. No, nije to baš čitanje misli. To je razmišljanje o kontekstu. I mi ovdje to radimo, primjerice u romantičnim situacijama ili s bliskim osobama – pokušavate shvatiti kako se osoba osjeća, jer ne može se uvijek izreći sve što mislite i osjećate, i to vas još više povezuje. U Japanu to morate raditi i s ljudima koji vam nisu bliski ili ih površnije poznajete, morate iščitavati iz konteksta kako se ta osoba osjeća.  

Kako razmišljate o svojoj budućnosti? Obično ljudi, kad su mlađi, idu za radom i stvaranjem, pa im odgovaraju veliki gradovi u kojima imaju više prilika, primjerice jedan Tokio. Kasnije, kada traže mir i kada žele usporiti, više im odgovara Hrvatska. Dosta ljudi iz svijeta ovdje dolazi umiroviti se, uživati u miru, moru, prirodi, sporijem načinu života o kojem smo već razgovarale. Razmišljate li o povratku? 

-Osjećam se kao da sam na prekretnici. Prošle godine sam prestala raditi, također dosta sam putovala po svijetu, kako bih shvatila tko sam i što želim. Išla sam u Kambodžu, Indoneziju, Ugandu, SAD... Posjećivala sam ljude koje poznajem i razmišljala sam o tome što želim. Moja majka je preminula 2023. godine. Kada izgubite roditelja, shvatite da imate ograničeno vrijeme s ljudima koje volite pa pokušavam provesti više vremena tu. Razmišljala sam o preseljenju u Europu kako bih bila bliže obitelji. Doduše, u Dubrovniku ne vidim previše prilika za povezivanje raznih kultura koje bih htjela ostvariti u ovom stadiju života, ali možda bih to drugdje mogla. U životnom periodu od 18. do 28. godine sam puno planirala, no uvijek bi se u zadnji trenutak dogodilo nešto neočekivano i promijenilo mi planove. Nisam nikada očekivala da ću završiti u SAD-u na razmjeni tijekom srednje škole, no ljeto prije natječaja sam upoznala djevojku koja je pošla u Ameriku preko stipendije pa sam se prijavila i pošla. Za školu u Berlinu nisam ni znala da postoji, ali sam je našla mjesec, dva prije nego što sam se prijavila - na Wikipediji. Isto je bilo i sa školom u Nizozemskoj jer se otvorila taman te godine kad sam se prijavljivala. Nisam očekivala ni da ću poći u Hong Kong, trebala je biti Australija jer je moja škola imala dogovor s njima o studentskoj razmjeni. Djevojka starijeg brata je zatrudnjela pa mi je majka rekla da će mi platiti kartu, ali da idem na sjevernu hemisferu, ne južnu. (smijeh) I pošla sam na sjevernu, ali sam na kraju dobila stipendije i mogla sam platiti karte, pa nije bilo ni važno. Nakon završetka fakulteta planirala sam poći na doktorat u Ameriku, no pošla sam raditi u Japan. Nakon Japana sam vjerovala kako ću završiti akademiju u Velikoj Britaniji, no shvatila sam da to nije za mene pa sam pošla na put oko cijelog svijeta. (smijeh) 

Kaže se kako 'onoliko koliko jezika znate, toliko ljudi vrijedite'. Znanje imate, a život vas uvijek negdje odvede.  

-Tako i živim. Nikad ne znam gdje ću završiti. Mislila sam kako ću se iz Japana preseliti vrlo brzo, no ostala sam tu devet godina. A sad kada sam se pomirila da ću živjeti u Japanu dulje vrijeme, počinjem se seliti. (smijeh)