Više od 20 godina Aleksandar Stanković vodi emisiju Nedjeljom u 2 na HRT-u, a ovu nedjelju bilo je to točno devetstoti put. Legenda kaže kako je na nagovor Dubravka Merlića počeo voditi emisiju političkog karaktera koju nitko drugi nije htio preuzeti zbog nezahvalnog, za tadašnje televizijske rasporede potpuno šupljeg termina. Danas je taj termin prepoznatljiv upravo po njemu, jer je svojim voditeljskim stilom i odabirom atraktivnih gostiju stvorio najpopularniju emisiju u Hrvatskoj koja se gleda i šire. Nedjeljom u 2 je brend koji se redovito komentira, hvali, kritizira… 

Više od dvadeset godina svake nedjelje postavljate pitanja drugima. Kakav je vaš odnos prema  Nedjeljom u 2 na početku i sada, kada se bliži 900. emisija?

 - Sada sam rutiner, za razliku od prvih emisija kada sam se tresao. Međutim i nakon 21 godine pred svaku emisiju imam tremu. Ona obično nestane nakon prve minutu, dvije, ali imam je.

Osluškujete li publiku? Ovo mislim u smislu praćenja trendova. Primjerice mi na internetskim portalima otprilike znamo što publika 'klika', što komentiraju i dijele pa je tako ponekad podilaženje neminovno.

 - Publika u Nedjeljom u 2 najviše voli gledati političare. To je potpuno suprotno onome što voli Facebook publika, oni se konstantno bune kada su gosti političari, ali istraživanja govore da su u pravilu gledanije emisije s političarima.

Kako vam uspijeva biti tako dugovječan na televizijskim ekranima? A iskreno gotovo da fizički uopće i ne starite.

- Što se starenja tiče starim i ja kao i svi ostali ljudi, ali se kod nas ćelavaca to manje vidi. By the way, hvala vam! Što se tiče dugovječnosti na televiziji važna su tri faktora znanje, upornost i sreća. Kod mene se sve poklopilo.

Koliko televizijsko lice može trajati na sceni?

- Lica traju sve dok ih se gledatelji ne zasite, dok urednici to podržavaju i dok autori sami imaju volju "maltretirati" gledatelje.

Neke su vas kolege kritizirale da ne radite previše nego samo jednu emisiju, dok drugi rade priloge i ostale novinarske obveze. Je li istina da radite samo jedan dan tjedno?

- U stvari radim samo jedan sat, pa čak ni to već 55 minuta tjedno, a ostalo vrijeme kopam nos. Tako to zamišlja hejter. Radim jednu emisiju tjedno i nikakvog smisla nema da se takva ili slične emisije rade svaki dan jer se ne mogu dobro pripremiti i jer bi se potrošila, i emisija, i autor.

Čini mi se kako ste prema gostima s godinama postali mekši, blaži... Kao da je prije bilo više verbalnih sukoba između vas i pojedinih gostiju. Znači li to da ste možda uvidjeli kako i na druge načine možete doći do željenih reakcija i odgovora?

- Upravo to. Ne možeš stalno držati nogu na gasu jer bi izletio u krivini. S različitim ljudima razgovaram na različite načine. Kada treba isljeđujem, kada ne treba čavrljam.

Novinari su nerijetko prinuđeni ne govoriti istinu ili je u najbolju ruku prešućuju, a sloboda je često deklarativna. Imate li vi tu privilegiju reći sve što želite?

- Nemam, ali ne zato što mi to HRT brani nego zato što nisam toliko financijski neovisan da si mogu dozvoliti da govorim što hoću. Često govorim i glasan sam, ali imam autocenzuru.

Kako stoji vaš ego? Mislite li da ste izvrsni? Rekli ste jednom da su novinari najtaštiji ljudi.

- Nisam izvrstan. Dobro radim svoj posao i trudim se što manje griješiti, ali ponekad se i to dogodi. Novinari su beskrajno tašti ljudi, ali i među tim ego manijacima treba praviti razliku. I oni najtaštiji mogu biti odlični novinari i oni skromni mogu biti kreteni.

Pišete li još uvijek poeziju?

- Poeziju pišem, al skromno. Možda nagodinu izdam nešto u prozno pjesničkom obliku, ali o tom, potom.

Hoćete li ostati na HRT-u do mirovine?

- Kako je krenulo sahranit će me na Prisavlju.

Nema vas u Dubrovniku, a ranije ste bili čest gost. Jesu li i vas odbile dubrovačke cijene?

- Ma ne. Par godina sam ljetovao u Dubrovniku jer mi tu živi jedna draga obitelj Žanetić, a stjecajem okolnosti posljednjih godina supruga i ja ljetujemo u Istri i na Kvarneru. Tko zna, možda opet brzo dođemo na ljetovanje u Dubrovnik.