U vremenu kada su djeca okružena ekranima na svakom koraku, Jovanka Cvetinović vjeruje da je ključ u odgoju djece dosljednost. Kroz vlastiti primjer pokazuje kako djeci ne treba mnogo, tek pažnja, jasne granice i prilika da istražuju svijet oko sebe. Njezina velika ljubav je boravak u prirodi i upravo to želi prenijeti i na svoju kćer.
Dok mnoga djeca danas slobodno vrijeme provode pred ekranima, četverogodišnja Nika najradije istražuje šumske staze, skuplja šiške, traži ježa Sonica među grmljem ili promatra guštere i ptice tijekom obiteljskih šetnji. Njezina majka Jovanka Cvetinović, planinarka, članica HGSS-a i turistička vodičica specijalizirana za aktivnosti u prirodi, sa suprugom od najranije dobi nastoji kćeri približiti život izvan četiri zida.
Iako na prvi pogled djeluje kao da su donijeli strogu odluku o odrastanju bez tehnologije, stvarnost je puno jednostavnija. U njihovoj kući ekrani nisu zabranjeni, ali imaju jasna pravila. Crtići se gledaju povremeno i to najčešće zajednički na televiziji, sadržaj se bira pažljivo, a mobiteli i tableti nisu svakodnevni alat za zabavu.
NEMA STOGIH ZABRANA SAMO GRANICE
„Nismo joj zabranili ekrane. Možda je baš zato ispalo da joj nisu toliko zanimljivi. Pogleda nekoliko minuta i onda ode raditi nešto drugo“, govori mama Jovanka.
No iza takvog pristupa ne krije se nikakav čarobni recept. Naprotiv, priznaje kako je odgoj djece u digitalnom dobu sve samo ne jednostavan. Djeca danas odrastaju okružena ekranima, informacijama i sadržajima koji su dostupni na svakom koraku, dok roditelji često posežu za tehnologijom kako bi si olakšali svakodnevicu.
„Nije lako. Djeca vide nas s mobitelima i odmah nas oponašaju. Ako smo muž i ja previše na telefonima zbog posla, odmah i ona uzme mobitel i pravi se da tipka. Tada shvatimo da prvo moramo raditi na sebi“, iskreno priznaje Jovanka.
U njihovoj obitelji zato važnu ulogu ima priroda. Šetnje Petkom, odlasci na Lokrum, istraživanje obližnjih šumica, planinarski izleti i vrijeme provedeno na otvorenom dio su svakodnevice. Ne zato što je to uvijek jednostavno ili savršeno, nego zato što vjeruju da upravo takva iskustva grade dječju znatiželju, samostalnost i strpljenje.
POTREBNO JE PUNO STRPLJENJA
A da život u prirodi nije rezerviran samo za iskusne planinare, potvrđuje i činjenica da je Nika svoj prvi ozbiljniji izlet odradila sa samo dva mjeseca života, kada su roditelji s njom krenuli na Velebit, na Premužićevu stazu. Danas, četiri godine kasnije, i dalje zajedno otkrivaju staze, šume i nove avanture, svjesni da iza fotografija s društvenih mreža ne stoje samo osmijesi nego i umor, suze i mnogo strpljenja.
Jer, kako kaže Jovanka, boravak u prirodi nije uvijek lagan, ali je jedno od najboljih ulaganja u fizičko i mentalno zdravlje djeteta.
„Prolazili smo kroz sve faze i ima trenutaka kada Nika želi gledati što više televiziju i crtiće pa joj ja moram reći da je dosta. Kad joj lijepo i jasno objasnim, onda ona odustane i uzme knjigu pa je lista. Djeca uvijek nađu zabavu samo roditelji trebaju znati postaviti granice i ostati dosljedni u tome. Imali smo želju da uopće ne bude ekrana, ali to je praktički nemoguće, posebice ako je bolesna, ako pada jaka kiša“, priča Jovanka.
Prisjetila se i svog djetinjstva koje je bilo nešto slobodnije nego što djeca danas odrastaju. Naime, tada su ulice bile središnje mjesto događanja, televizija nije bila toliko dostupna, a pametne telefone smo gledali u futurističkim filmovima.
„Mladima danas nedostaje slobode prostora. Mama mi je nedavno ukazala da jako puno u jednom danu svojoj kćerki kažem 'Nemoj' ili dam neku uputu 'Pazi auto', ‘Idi uz rub' i slično. Stalno se čuje to 'Ne'. Doista, danas nema slobode da se mogu negdje od srca izigrati tako da im fali cijeli taj prostor koji je nama bio sreća. Poražavajuće mi je kad vidim kako starija djeca izađu vanka, ali u ruci drže mobitele. Sve to je teška borba, a nama će kasnije biti sigurno sve izazovnije u odgoju“, smatra ona.
Upravo zbog toga ona i suprug se trude provoditi što više vremena s kćerkom u prirodi. Dodaje kako joj je velika sreća i prednost život u Dubrovniku gdje, smatra on, ima jako puno sadržaja i organiziranih događanja.
DUBROVNIK IMA SADRŽAJA
„Nedavno je na Orsuli bio cirkus pa smo išli na to i poslije smo se pješke spustili do grada. Blagoslovljeni smo gdje živimo jer imamo plažu, prirodu, šetnice.... Djeca ne traže puno. Mi svaki dan prošetamo do Petke, a ima i jedna mala šumica kraj bolnice pa tamo često odemo jer blizu živimo. To nije ni 500 metara šume, ali njoj je to veliko prostranstvo i pravi doživljaj. Tu provedemo oko sat vremena pa poslije toga se spustimo prema bolnici i onda ona gleda vozila Hitne pomoći i to joj je jako zanimljivo. Svatko može nešto slično pronaći u svojoj blizini gdje sigurno ima neki komad prirode“, savjetuje Jovanka.
Ipak, malenoj Niki broj jedan su dječji parkovi i igrališta.
„Nedavno smo bili na putu u Italiji i vodili smo je na safari i posjetili akvarij. Kad smo je pitali gdje joj je bilo najbolje rekla je kako joj je najbolja bila ljuljačka ispred hotela. Djeca stvarno ne traže puno osim pozornosti“, navodi kroz smijeh ova simpatična mama.
I njihovi počeci, kada je Nika bila jako mala, bili su većinom ispunjeni tako što su je nosili, no danas ona suvereno šeta sat do sat i pol, ali uz sve to uvijek mora biti uključena igra.
„Nedavno smo bili na tvrđavu na Lokrumu pa smo putem bacali malene drvene bubamare i onda se ona zabavljala skupljajući ih. Na Lopudu se nije previše zabavila iako je staza do tvrđave predivna, pred kraj šetnje sve joj je išlo na živce pa je plakala. Ali kad smo došli do plaže otišla je na kupanje i sve zaboravila“, prepričala nam je Jovanka zanimljive trenutke iz njihovih avantura.
ULAGANJE U BUDUĆNOST
Jovanka smatra kako je strpljenje najvrijednije što čovjeka može naučiti planinarenje, šetnja ili sport.
„Djeca tako od malih nogu shvaćaju kako moraju ići korak po korak do ostvarenja nekog cilja. Danas mladima to nedostaje, jer misle da se sve moraju odmah dobiti i da moraju biti najbolji, a priroda nam pokazuje kako postoje ciklusi i potreba za strpljenjem. Nadam se kako će to sve mojoj kćerki u budućnosti koristiti“, kaže.
Mnogi ljudi joj kažu 'Lako je tebi, ti oduvijek planinariš', a često je pitaju kako joj se da toliko boraviti vani.
„Nije uvijek jednostavno s djecom provoditi vrijeme u prirodi jer ona svijet doživljavaju na svoj način. Imam brojne prijatelje koji s dvoje ili troje djece odlaze kampirati, planinariti i boraviti na otvorenom i iskreno sam ponosna na njih. To nije hobi, nego način života. Dijete ne mogu naučiti nečemu što ni sama ne živim“, govori Jovanka.
Dodaje kako je, unatoč svim izazovima, često lakše izaći vanka nego ostati unutar četiri zida.
„Kad smo vani, ona bolje jede, bolje spava i jednostavno je zadovoljnija. Danas se na internetu može pronaći mnogo ideja za aktivnosti s djecom. Važno je imati plan, kontinuitet i ponuditi im sadržaj. Ne treba sve prepustiti slučaju, nego ih uključiti u igru, zadatke i istraživanje. Mi idemo u parkove, šetamo prirodom, gledamo predstave i putujemo jer svako novo iskustvo širi njihove horizonte i izvlači ih iz zone komfora. Potrebno je samo malo organizacije i hrabrosti za prvi korak. Djeca zapravo ne traže puno, samo žele da su suhi, trebaju hranu i pažnju“, ističe ova mlada majka i vlasnica agencije za avanturistički turizam.
Za kraj poručuje kako roditeljstvo u prirodi nije uvijek idealno, niti izgleda onako kako ga često prikazuju društvene mreže.
„Ima tu i umora, suza, odustajanja i nervoze, ali vjerujem da je svaki sat proveden na svježem zraku ulaganje u fizičko i mentalno zdravlje djeteta. To je nešto što im ostaje za cijeli život“, zaključuje.
