Dubrovčani su oduševljeni jabukama koje su stizale iz Neretve na grušku placu svake srijede i subote pa smo tragom ovih mirisnih i sočnih voćki posjetili proizvođače kako bismo iz prve ruke saznali kako nastaju blagodati iz Neretve. Da im voćnjak nije samo posao nego način života, odmah smo se uvjerili u Opuzenu gdje se nalaze prostrani nasadi o kojima se brine Mihovil Jelčić. Spoj ljubavi prema prirodi i predanosti obiteljskom poslu rezultira vrhunskom kvalitetom i prepoznatljivim okusom njihovih proizvoda.

TEŽAK POČETAK, ALI U RADU JE SPAS

Njegov pokojni otac, koji je bio agronom, osnovao je tvrtku 1993. godine tako da je 33-godišnji Mihovil praktički rastao uz taj posao. Niz tragičnih okolnosti doveo ga je do toga da se u potpunosti posveti voćarstvu. Otac je poginuo 2008. Godine, kada je Mihovil bio u srednjoj Pomorsko-tehničkoj školi u Dubrovnik, a brat je također stradao u prometnoj nesreći 2015. godine. Slijedom tih okolnosti, preuzeo je posao i uz pomoć svog mlađeg brata, supruge i ostatka obitelji, uspješno vodi voćnjaka od tri hektara i rasadnik.

„U početku je bilo teško zbog okolnosti koje su se dogodile, ali spas je u radu i ni u čemu drugome. Sve me još više motiviralo da budem bolji i da se svake godine sve više trudim. Na kraju se naš rad vidi po kvaliteti ploda, a to prepoznaju i kupci“, govori Mihovil.

Odmah smo ga pitali za tajnu dobrih i kvalitetnih jabuka, a on govori kako nema tajne. „Koliko ljubavi daš voćki, ona ti duplo vrati“, njegov je recept za dobar plod. Opisao nam je u detalje proces od nastanka ploda do plasmana na tržište. Trenutačno je voćnjak u fazi mirovanja.

PROCES PROIZVODJE NIJE TAJNA

„Uvijek kažem kako godina počinje na proljeće jer tad se otvaraju pupovi, kreće vegetacija... Kad jabuka otvori pup i kad se oni zametnu, formiraju se plodovi. Iz jednog cvjetnog pupa izađe pet do šest cvjetova, a uvijek je najkvalitetniji onaj srednji koji se uvijek prvi otvori. Kad se on oplodi, ostale skidamo. To se može raditi kemijski – aplikacijom gnojiva tako da se sprži njuška tučka da ne dođe do oplodnje kod ostalih pa tako ostaje samo taj srednji. Ponekad je to riskantan način jer ako je otopina nešto jača, onda može doći do 'obaranja' plodova. To je takozvano kemijsko rijeđenje i ono je riskantno tako da ga ja uzimam s rezervom pa korigiram i ručno tako što uđem u voćnjak i oredim plodove. Ako ih ne oredimo, onda će ostati sitni i neće biti kvalitetni. Taj proces se radi od 15. do 20. ožujka jer se tad pupovi otvaraju, dok je sredinom travnja puna cvatnja i tad je voćnjak najljepši. Nakon toga dolazi najrizičniji period proizvodnje koji traje do polovice lipnja. U tom periodu je jabuka mala, a brzo raste i 15. lipnja bude veličine oraha. Velika količina kiše je opasna zbog gljivičnog oboljenja i infekcija pa moramo raditi na tome da je očuvamo. Cilj je imati što više jabuka prve klase. U ljetnom periodu još jednom prelazimo s nožicama, to se zove zelena rezidba kada skidamo viškove grana i listova da plodovi mogu biti osunčani jer tako dozrijevaju i dobivaju boju, što je važno za crvenu sortu. Razvoj ploda ljeti ide prirodno svojim tokom i početkom studenog počinjemo berbu koja je do početka prosinca gotova. Zimi slijedi prodaja“, s lakoćom je opisao Mihovil Jelčić ovaj zahtjevan proces proizvodnje jabuka.

Mnogima se ovaj posao čini kompleksan i riskantan, no agronom Jelčić ističe kako je svaki posao, koji se radi profesionalno, težak, a naglašava kako je poljoprivreda „tvornica na otvorenom“.

KOMPLIKACIJE OKO ZEMLJIŠTA

„Ne treba podcjenjivati niti jedan posao. Ja sam ovaj odabrao jer sam završio Agronomski fakultet i volim raditi u prirodi. Jednostavno sebe ne bih mogao zamisliti osam sati u uredu. Najviše mi je žao što poljoprivreda nije prepoznata od Države i Županije pa da se potiče mlade koji žele završiti agronomiju i baviti se obiteljskim poslom ili pokrenuti svoj. Mnogi mladi nemaju motivaciju krenuti u ovo jer su natječaji oko zemljišta komplicirani. Primjerice na ovom zemljištu, na kojem mi imamo voćnjak, nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi. Budući da je državno zemljište, morao sam sklopiti nagodbu s Državnim odvjetništvom i plaćam naknadu, ali nemam ugovor. Zbog svega toga ne mogu se prijaviti na europske fondove i poticaje, iako ispunjavam sve uvjete, ali nemam onaj prvi koji traže, a to je ugovor o vlasništvu ili o najmu zemljišta. Sve moram investirati svojim novcem pa tako ne mogu biti konkurentan pored nekog tko dobije 70 posto sredstava iz EU fondova“, ukazao je na nedostatke koje muče brojne Neretljane koji se bave poljoprivredom.
Jedan od problema je i navodnjavanje tla. Mihovil nam je pokazao kako kanale ne održavaju najbolje, a nedostatak je i prodor mora pa je voda slana. Nada se izgradnji obećane brane između Komina i Opuzena što bi trebalo prekinuti dotok mora, a prema njegovom iskustvu, to bi bio spas za Neretvu.

Po jedinici površine, otkriva nam Mihovil, urod u voćnjaku bude od 50 do 60 tona voća po hektaru, a oni imaju tri hektara, pola su jabuke, a pola kruške. U planu im je saditi još tri hektara, imaju i kupusnjače i lubenice. Budući da imaju svoj sadni materijal, Jelčić se hvali kako sve što mogu rade sami. Jedino voće plasiraju putem tvrtke koja ga kasnije plasira u jedan veliki trgovački lanac.

“U voćnjaku rade moj brat, stric, strina, ujak, ujna, supruga i njezina obitelj te radnik Ivan, a moja djeca su još mala. Nemamo stranih radnika jer zasad se nisu dovoljno pokazali kvalitetom. Mi sve stižemo, dosta doga je mehanizirano, a poslove poput rezidbe obavljamo ručno jer jabuka traži da nožice dođu do grana”, pojašnjava Mihovil.

CIJELA OBITELJ JE U POSLU

Optimističan je po pitanju života u ovom kraju za koji smatra područjem brojnih blagodati i potencijala.

„Možemo imati dvije do tri kulture godišnje što znači da konstantno možemo imati proizvodnju i to je super. Klima nam je odlična, evo sad je sredina veljače, a mi praktički možemo hodati u majici“, govori on.

Misao vodilja u voćnjaku Jelčića je rad na kvaliteti ploda, a sve to, uvjeren je Mihovil, kupac prepozna. Zanimljiva je i njegova supruga Natalie Jelčić koja je inače Njemica, ali je porijeklom iz Hrvatske. Slučajno su se upoznali u Zagrebu, a njezina obitelj je imala imanje u Ogulinu koje su kasnije stjecajem okolnosti prodali. Razmišljali su gdje bi kupili kuću pa je odluka pala na Dolinu Neretve. I tako je zapravo cijela ova obitelj okupljena oko poljoprivrede i uzgoja voća, a uživaju i blizini mora i ugodnoj klimi.

„Rad u voćnjaku nije znanstvena fantastika, to je rutina i točno se zna što se radi. Ja guštam biti u voćnjaku. Preporučio bih mladima da se bave ovim poslom jer se od njega može pristojno živjeti, naravno uz rad i odricanje. Ali ako se to voli, onda ništa nije problem“, zaključio je za Dubrovački dnevnik agronom Mihovil Jelčić koji vodi poljoprivredni obiteljski posao u Dolini Neretve.