U razgovoru za Jutarnji list kazao je kako ga posebno pogađaju novinski tekstovi u kojima piše da je projekt gradnje Pelješkog mosta pokrenuo Dubrovačko-neretvanski župan Ivan Šprlje. Činjenica je da je govor u Saboru o potrebi gradnje tog mosta Luka Bebić održao godinu dana prije nego što je Šprlje uopće bio izabran za župana.

“Izgradnja mosta od Kleka, odnosno Komarne k poluotoku Pelješcu, otprilike po sredini sadašnjeg otoka gdje je najuži kanal, a iznosi 2100 metara i, po nekim već napravljenim studijama, koštao bi oko 50 milijuna maraka”, stoji u zapisniku sa sjednice Sabora održane 1. listopada 1998. Bebić je u svom govoru podrobno argumentirao i dokazivao koliko je taj projekt koristan za cijeli jug Hrvatske i otoke na dubrovačkom području. “U mom kraju, neretvanskom, Dubrovačke županije već sada postoji inicijativa da se ide u narodni zajam jer to nisu nikakvi veliki novci i da se gradi, ako nikako drugačije, s narodnim zajmom da se gradi jedan takav objekt...”

Luka Bebić bio je optimist. Desetak godina kasnije počela je velika ekonomska kriza i od projekta koji je pokrenula Sanaderova Vlada privremeno se odustalo, piše Jutarnji list te donosi veliki intervju s Lukom Bebićem.

Prije dvadeset godina, točno 1. listopada 1998., iznijeli ste u Hrvatskom saboru prijedlog da se sagradi Pelješki most. Danas, dakle, doista možemo reći da je to – most dug dvadeset godina. Zašto se tako dugo čekalo na početak gradnje?

- Pelješac se još u vrijeme bivše Jugoslavije, u smislu rješavanja životnih problema stanovništva, tretirao kao otok. Ja sam dobio zaduženje od Kluba HDZ-a koji je tada bio vladajuća stranka, da u okviru rasprave o Zakonu o otocima, predložim i obrazložim potrebu gradnje Pelješkog mosta. U dubrovačko-neretvanskom i korčulanskom kraju uvijek je živjela ideja o gradnji tog mosta. Sanjalo se o tome. Problem je nastao još Požarevačkim mirom 1718., dakle točno prije 300 godina, kada je Turska zahvaljujući dubrovačkoj politici izišla na more kod Neuma i kod Sutorine. Taj izlaz na more kod Sutorine 1945. su Đuro Pucar i Blažo Jovanović likvidirali telefonom, pa je Sutorina pripala Crnoj Gori, a ne Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Dubrovačka Republika nije bila u ljubavi s Mletačkom Republikom pa nije željela s njima imati kopnenu granicu.

Logika bi danas bila, ako se već Bosni i Hercegovini daje izlaz na more, da to bude kod Sutorine, gdje završava Hrvatska, a počinje Crna gora, a ne kod Neuma. Gradnja mosta bila je desetljećima san, ali tada je to bilo nerealno. Znali smo da bi se tim mostom aktivirao cijeli Pelješac, Korčula bi bila bliža, ne bi se četiri puta prelazilo granicu... Puno bi to značilo za Mljet, Lastovo, Elafitske otoke, pa i za sam Dubrovnik. Most smo počeli graditi 2005.

Kao predsjednik Sabora bio sam u službenom posjetu Kini 2009. kad su oni slavili šezdesetu godišnjicu nove Kine. Razgovarali smo na najvišoj razini, bilo je nekoliko članova kineskog Politbiroa, a sa mnom je u delegaciji bio i Ivo Josipović kao zastupnik SDP-a u Saboru. Ja sam im još tada predložio da oni financiraju gradnju Pelješkog mosta. Financijska kriza u svijetu je već počela, a oni su mi rekli da imaju dvije tisuće milijardi dolara od kojih bi dio željeli investirati. Kad sam im rekao da se tim mostom Korčula, rodno mjesto Marka Pola, približava kopnu za 60-70 kilometara, to je već bila druga priča. Oduševili su se. Rekli su: Mi ćemo financirati most, pošaljite nam ministre financija i prometa. Financiranje bi bilo pod vrlo povoljnim uvjetima za nas. Tada su oni već financirali jedan most u Beogradu, a uskoro i cestu u Crnoj Gori. Iznenadili su me koliko su znali o nama, kako Dunav treba funkcionirati, govorili su o potrebi gradnje ravničarske pruge Rijeka – Zagreb, predlagali kopanje 67 kilometara kanala Sava – Dunav do Vukovara. Izračunali su da time za tri dana skraćuju put kineske robe do Srednje i Istočne Europe. Željeli su financirati i izgradnju Luke Ploče. Kad sam se vratio, iznio sam to na Predsjedništvu HDZ-a. Nije bilo nikakve reakcije jer sam se ja tada već deklarirao u podršci Ivi Sanaderu. Niti su poslali ministre, niti su prihvatili tu ideju. Nakon nekoliko mjeseci Kalmeta je ipak otišao u Kinu, a potom i Šuker, ali nije tu bilo nekog entuzijazma. Da je ideja prihvaćena tada, Pelješki most bi 2014. bio gotov, dakle prije četiri godine.

Kakve su reakcije bile te 1998. kad ste izišli u Saboru s idejom o gradnji Pelješkog mosta?

– Moram priznati da ni u samom HDZ-u nisu svi bili oduševljeni. U tom su trenutku trajali pregovori s Bosnom i Hercegovinom oko granica. Na jednom sastanku, na kojem smo bili Jure Radić, Pero Đukan i ja, predsjednik Tuđman nam je rekao da radimo na tom projektu, ali da još ne izlazimo u javnost zbog pregovora s BiH. Važno je bilo ideju iznijeti pred Sabor da se projekt legalizira na razini države.

Kako je reagirala tadašnja oporba na vaš prijedlog?

– Ironizirali su tu ideju, ismijavali je i podsmjehivali se. Oni su se do neki dan zalagali za koridor kroz Neum, baš kao i profesor Ivo Goldstein u svom tekstu u Globusu. Kad je Europska unija presjekla stvar i dala 85 posto sredstava nepovratno, morali su se utišati. U SDP-u su kalkulirali, nisu tada još bili za realizaciju projekta, ali smatrali su da nije zgorega da baš član SDP-a izađe s tom idejom prvi. A pokojni Ivan Šprlje je za dio javnosti na kraju postao čovjek koji je to pokrenuo, a sam mi je priznao da se tek kasnije opredijelio za most.

Kad se on izjasnio za izgradnju Pelješkog mosta?

– Tek kad je postao župan Dubrovačko-neretvanske županije, 1999. godine.

Pa kako je onda nastala ta mantra da je župan Šprlje prvi govorio o gradnji Pelješkog mosta?

– Mediji su to nekritički prihvatili i sada jedni prepisuju od drugih. Neki to prenose i namjerno. Zaboravlja se da gospodin Šprlje nije izabran za župana na redovnim lokalnim izborima 1997. godine. Tada je za župana izabran dr. Jure Burić iz HDZ-a. Onda je došlo do poremećaja odnosa političkih snaga i 1998. su raspisani izvanredni izbori u županiji na kojima je Šprlje postao župan. Profesor Goldstein sada citira nekoga iz HDZ-a koji je navodno rekao “neće nama komunjare određivati prometnu strategiju”. Ne znam odakle mu to.

Zašto se zapravo tako dugo čekalo s početkom gradnje mosta?

– Izgledalo je poput vica koliko je puta tadašnji premijer Ivo Sanader svečano otvarao radove na mostu i oko mosta.

Sanaderova Vlada je do 2009. godine u Pelješki most uložila preko 60 milijuna kuna. Napravljena je obala, stupovi za most, prilazni putevi, poravnato je zemljište... Oko 85 posto toga može se koristiti i danas. Kako je došla svjetska ekonomska kriza, sve je stalo. Onda su počele rasprave o alternativama i koridorima. Treći dan nakon što je postao ministar prometa, Hajdaš Dončić je došao u Neum i rekao da je gradnja Pelješkog mosta obična glupost. On je izjavio i da nije trebalo graditi autocestu od Dugopolja do Neretve, nego tek nakon 2030. godine jer da to nije ekonomski opravdano, a od Neretve do Dubrovnika tek nakon 2050. godine. Čovjek koji je tri dana bio ministar odjednom sve zna. Čista improvizacija. Nije argumentacija samo u tome je li nešto jeftinije ili skuplje.

Svih ovih proteklih godina iz Sarajeva se čuju prigovori tom hrvatskom projektu. Argumenti se mijenjaju, ali se sve čini da se gradnja zaustavi, pri čemu glavnu riječ ima bošnjačka komponenta u Vladi BiH. Što njima, zapravo, smeta?

– Tih godina s njima smo pregovarali oko granice kod Neuma. Osobno sam uručio pregovaraču Dobranoviću i Mati Graniću, tadašnjem ministru vanjskih poslova, dokumentaciju. To se potpuno ignoriralo.

Što je bilo u toj dokumentaciji?

– U dokumentaciji je bila povijest razgraničenja, od Požarevačkog mira do danas, karte i premjeri. Recimo, u Pomorskom zborniku SFRJ broj 8 od 1970. slovenski znanstvenik dr. Lucijan Kos u metar je odredio granice prema Sloveniji, Piranski zaljev, ali isto tako u metar granicu između općina Čapljina i Metković, odnosno BiH i Hrvatske. Vrh poluotoka je hrvatski. Mletački, austrijski pa hrvatski. Falsifikatom nekog geometra iz Sarajeva to je 1974. brisano. Republika Srpska sada podržava gradnju mosta. A Bošnjaci su najprije tražili 32 metra visine mosta kolika je na ulazu Sv. Lawrencea u Velikim jezerima u Americi kroz koji prolaze milijuni i milijuni tona robe. Mi smo pristali. Onda su tražili 40 metara. I mi smo pristali. Onda 45 metara, pa 50 metara. I mi smo opet pristajali. Prihvatili smo na kraju i kad su tražili 55 metara. De facto, oni cijelo vrijeme ometaju gradnju mosta koji se gradi na teritoriju Hrvatske. Što oni imaju s tim?! No nije njima presudno to da brodovi mogu prolaziti. Njih zanima utvrđivanje granice i sada rade pritisak da mi popustimo. Ja sam još kao predsjednik Sabora rekao da neću glasati za taj sporazum. Žele preko mosta dobiti ona dva otočića za koje je onaj nesretni i neuki geometar napisao da pripadaju katastarskoj općini Pelješac. A takva katastarska općina ne postoji nego postoje Stonska duba, Tomislavovac itd. To je sve falsificirano i zato nitko s hrvatske strane nije potpisao zapisnik s terena.

Što kažete na prigovore nekih uglednih hrvatskih ekonomista koji smatraju da je gradnja Pelješkog mosta posve nepotrebna jer most nikad neće biti rentabilan? Kažu da, osim dva-tri ljetna mjeseca, na njemu uopće neće biti prometa, a ni održavanje tako velike građevine nije jeftino...

– Ne mogu se sjetiti niti jedne velike investicije kao što su autoceste da je odmah sve bilo rentabilno. Takve investicije otvaraju niz drugih indirektnih mogućnosti za razvoj nekog područja. Većina Crnogoraca i Albanaca, pa i Grci putovat će preko mosta.

Pelješki most trebao bi biti dovršen 2021./22. godine. Tko će ga, napokon, svečano otvoriti – Andrej Plenković, ako osvoji drugi mandat, ili neki drugi premijer?

– Mislim da će most biti gotov do 2022. godine. Kinezima je gradnja Pelješkog mosta velika europska referenca. Do tada će biti održani parlamentarni izbori, bilo izvanredni, bilo redovni. Danas procjenjivati što će biti za tri-četiri godine nije lako. Pogotovo zato što ima više ljudi koji bi željeli predsjedati Europskom unijom 2020. godine.

Više pročitajte ovdje.