Županija i Grad uglavnom na sjednicama Županijske skupštine i Gradskog vijeća ovakve ponude protokolarno odbijaju, jer nemaju sredstava u proračunu za takve aktivnosti. 

S obzirom na to da je izborna godina, za očekivati je kako će odumiranje povijesne jezgre Dubrovnika ponovno biti omiljena tema političara, a uz puku demagogiju i filozofranje nitko ne nudi konkretna rješenja. Brojni su razlozi takvih procesa, a sudbinu dijele svi drugi povijesni gradovi. Uz visoke cijene nekretnina, domaći su svoje stanove u Gradu prodali, a strancima je uvijek takva investicija uglavnom potrebna za biznis i iznajmljivanje, a ne za održavanje života u Gradu. 

Kad bi Županija, Grad, DPDS ili Blaga djela barem dvije ovakve nekretnine godišnje u povijesnoj jezgri iz vlasništva stranaca  kupnjom doveli do pozicije za raspolaganje u interesu lokalne zajednice, za 20 godina uz neke mjere ili fond to bi bilo već 40 novih stanova u kojima bi mogle živjeti dubrovačke obitelji s djecom, a na Stradunu bi se za sljedećih 20 godina tu moglo igrati i stotinjak novih malih Dubrovčana, koji bi dječji smijeh ponovno vratili na jednu od najljepših ulica na svijetu. 

To su samo neka razmišljanja o budućnosti Grada, protiv kojih bi se odmah moglo naći i više argumenata. Socijalizam je umro, a Dubrovnik je profitabilniji kad je ljetna spavaonica, a ne Grad u kojemu žive ljudi. I to njihovom vlastitom odlukom, kao i odlukom onih koji se  u te procese ne miješaju. Samo, čemu onda kukanje i demagogija o Gradu koji navodno umire?!