Na njoj se fotografirao s malenom Anikom, a uz fotografiju je objavljena i priča koja je dirnula mnoge. Pročitajte je.

"Mala Anika..

U posljednje vrijeme u gradu se pojavila mala Romkinja Anika (ili kako je rekla, ima još jedno ime, ali ga ne zna), s kojom sam postao "drug", često progovorimo pokoju riječ, a natjerala me na razmišljanje gledajući nju i djecu/unučad mojih prijatelja. Vesela je svako jutro, ponekad nenaspavana, uvijek bosonoga, neuredne kose, ali urednog svakodnevnog obilaženja oko stolova, tražeći pola marke. Prije par dana mi je moja "drugarica" sva sretna došla pokazati novu gumenu narukvicu oko ruke. Nekoliko dana poslije pokazuje mi ponosno novu s plastičnim privjeskom. S tim je sretna.

Anika ima 5 ili 6 godina, ne zna ni ona, nije upisana u knjige rođenja, ima nekoliko braće i sestara. Nije birala, ali je dobila nesreću da je tako rođena, pa trči bosonoga oko stolova, neće ići u školu, noću stanuje u kartonskoj kutiji bez struje, vode, televizora, računala. Nema brigu hoće li joj roditelji dopuniti račun jer nema mobitel. Sretna je kad nije gladna. Nakon naših svakodnevnih pozdrava Sohi - Soccere /na romskom jeziku: Zdravo - Kako si/, ispriča se s nama kao velika. Ponekad se ljuti kada joj kažemo Nino, Jasenko ili ja da se ode umiti ili joj želimo obrisati uprljane ručice maramicama, ali posluša i to, strpljivo čekajući da dobije od nas neku "markicu" ili nešto za pojesti.

Nije lukava, ako nešto jede dođe i upita me jesam li gladan nudeći mi pola sendviča. Kada je odvedem da jede, kaže da ne zna koristiti vilicu i nož. Ako je žedna zadovoljna je i čašom vode, mada ponekad ponosno u prolazu mahne flašicom soka.

Anika ili kako se već zove, ne zna slova, ne zna što su igrice za računalo, nema roditelje koji je svaki dan voze autom u školu, ne zna kakav je problem kada nema WiFi mreže, neće nikad sudjelovati na školskoj priredbi gdje će je ponosni roditelji, rodbina i susjedi gledati u novoj haljinici.. Nju nitko ne uči čitati i pisati, ona nema dom, a nema ni haljinu. Nije imala, ali ima...

Danas smo je ja i moj kolega Nino sreli i ona je sretna pričala s nama kako joj je drago što ima prijatelje kao što smo mi... Otišli smo u radnju, Anika je ponosno odabrala hlače i haljinicu, umila se vlažnim maramicama i bila je prava djevojčica. Kasnije sam je sreo i rekla mi je da je našla "balerinke" koje joj se sviđaju i onda smo i njih kupili /s čarapicama iste boje/ pa mi je sva sretna ispričala kako joj govore "kako si se sredila" i ponosno je šetala sa mnom. Kada sam kasnije u jednom, meni posebno lijepom, društvu pio kavu, došla je i opet obrisala lice vlažnim maramicama, ponosno - naučila je to raditi, a na malenim prstima pokazivala da je nalakirala nokte... Ipak, mnogi od nas možemo učiti od nje. Ona ima iskren osmijeh, kada je sretna to i pokaže, nema maske na licu kao većina ljudi, ne zna biti licemjer, ona se bori da preživi... Odrastat će na ulici, bosonoga, spremati se za borbu sa životom na ulici, jer nije imala sreću da ima roditelje koji imaju normalnu kuću, normalan odgoj...

Nju odgajaju ljudi na ulici kako se ophode prema njoj, netko drsko, netko lijepo, ali ona ne mari za vaše brige što ste ljuti, zbog vaših "problema" jer morate ići svaki dan na dobro plaćen posao, niste otišli kod frizera, kozmetičara, niste platili ratu kredita na vrijeme za neki svoj možda bespotrebni prohtjev. Ona je samo jedna djevojčica koja se bori da preživi. Niti jedan frizer ne želi da je odvedem da je sredi... I žao mi je Anike i takve djece, koja su najslađa u tim godinama, kada postavljaju milijun pitanja, ali na njena pitanja nitko joj ne daje odgovor... Svi će je otjerati, a ona će i dalje neumorno morati obilaziti ulice i stolove da preživi. Moja "drugarica" Anika je pravi borac, volio bih da može imati neku udomiteljsku porodicu, da kao i svi mi ima svoje sne...

Sretno joj bilo i neka je sreća prati".

Izvor: index.hr