OPASNE TENDENCIJE Mali Adolf iz našeg sokaka
U posljednja dva tjedna napisao sam nekoliko tekstova na temu predsjedničkih izbora koje je pročitalo više od 20.000 ljudi.
Piše Marin Vlahović
Balansirao sam između konstruktivne, argumentirane kritike i umjerene afirmacije Ivana Vilibora Sinčića i stranke “Živi zid”. Čak sam i prije dva dana poslao jedan kratki članak, svojevrsnu viziju njihove budućnosti, ali i budućnosti same Hrvatske, u kojem sam izrazio želju da se ovaj pokret jasnije formira uz potporu neovisnih stručnjaka te političara poput gradonačelnika Metkovića Bože Petrova. Srećom, moj urednik, koji me kao kolumnista iz teksta u tekst sve bolje poznaje, nije automatski prenio moj novi komentar i ja sam mu zbog toga zahvalan, jer me kao čovjeka, i kao kritičara naše društvene zbilje, pomalo sram pošto je i mene u jednom trenutku, doduše, bez pretjerane euforije i s određenom dozom skepse, malo ponesla čitava atmosfera koja se stvara oko „Živog zida“.
Jučer sam saznao kako je Sinčiću osoba koja se javno deklarira kao štovatelj i sljedbenik notornog kvislinga i ratnog zločinca Ante Pavelića čestitala na izbornom uspjehu. Prvo sam mislio da se radi o podmetanju a onda sam preko objava i komentara “Živog zida” na Facebooku shvatio kako ljudi iz “Živog zida” ne vide ništa sporno u tome, jer je njima najbitnije da se slažete s njihovom “monetarnom politikom”, koja se svodi na to , da se dugovi jednostavno ne vrate, kako privatni, tako i javni. Gledam Dušana Cvetanovića, voditelja Sinčićeve kampanje i Srbina po nacionalnosti pa se pitam kako se taj mladić osjeća, i kako mu ne dođe da iskoči iz vlastite kože dok se njegov idol grli s mladim neonacistom. Sve ovo što se u Hrvatskoj zbiva, nije ništa novo. Od Francuske do Oktobarske revolucije, preko dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, u početku, uvijek su to bili široki savezi protiv vladajuće oligarhije u kojima su svi mogli naći svoje mjesto. I crni, I crveni, i žuti i plavi i bijeli ali krajnji rezultat je uvijek bio isti. Mrak, a u tom mraku nepravda, leševi, logori, otimačina i nasilje.
Takve revolucije, imaju mehanizam jedne specifične evolucije, u kojoj se na vrhu piramide zla vazda nađu oni koji ne biraju sredstva, i koji su spremni na sve, ne bi li se dokopali vlasti. Naravno, krivac za sve ovo je naša politička elita. Ista elita koja se sada, umjesto da kaže istinu o sebi, ali i o “Živom zidu” spustila na koljena i puzi, moleći Sinčića da ih prizna kao ravnopravne suparnike. Oni možda idu u drugi krug, ali on je već praktički preuzeo vlast jer su mu ovi doslovno pali pred noge. Ti ljudi nemaju ni moralne snage, ni karaktera, da tom malom i njegovom šarolikom društvu kažu, kako nije ništa drugo nego (kako je moj vidoviti kolega Ivan Brodić odmah nazvao pravim imenom) nacional-socijalist koji se na bijedi i siromaštvu naroda želi dočepati vlasti.
I nije bezveze, da su mu banke glavni problem. Bile su i Adolfu Hitleru. Ono što posebno šokira svakog svjesnog građanina ove zemlje, koji nije zaluđen Sinčićevom nepodnošljivom lakoćom rušenja korupcije a zapravo uništenja demokracije jest reakcija naše takozvane ljevice na veoma jasne i opipljive fašističke karakteristike Pernarovog i Sinčićevog masovnog pokreta. Prije svega, ti ljudi na priznaju i ne poštuju zakone ove države. Također, oni ne priznaju međunarodne obveze, Europsku uniju, Ustav, niti činjenicu da je Bin Laden mrtav. Dapače, njihov kandidat za predsjednika javno usred televizijskog sučeljavanja izjavljuje kako je Amerika stvorila Bin Ladena, i kako su de facto oni sami krivi za rušenje tornjeva. Pa zna li taj lik kako u ovom ključnom trenutku ova napaćena i opljačkana država ovisi o stranim investicijama i o projektima vrijednim milijarde dolara, poput LNG terminala na Krku te da on svojim laprdanjem uz potporu nekoliko stotina tisuća slijepih sljedbenika može upropastiti potencijal čitave države, koja je dobila priliku da bude glavno energetsko čvorište za ovaj dio Europe?
Nakon svega izrečenog i viđenog, nema više prostora sumnji. Živi zid je pokret koji bi Hrvatsku odveo u propast, ali ne samo ekonomsku, već i političku te moralnu. S određenim ponosom mogu reći kako sam hrvatski nacionalist ili bolje rečeno domoljub, koji voli svoju zemlju i svoj narod više od ičega i tužno je pa i porazno da netko poput mene, kojeg bi mnogi svrstali i među desnicu, osjeća potrebu, da mora braniti temelje demokracije u ovoj državi. Hrvatski narod treba podsjetiti da je demokracija izborena i obranjena u Domovinskom ratu, da je naša sloboda, i naše pravo glasa, neovisno o tome za koga glasamo, plaćena krvlju, zdravljem i životima naših branitelja.
Uostalom, tko je taj mali Sinčić da se uopće usuđuje javno govoriti kako ne bi priznao rezultate izbora? Tko je on da dovodi u pitanju pravo ovog naroda da odlučuje o vlastitoj sudbini? Branitelji su često ljuti i ogorčeni na stanje u zemlji kao i na odnos države prema njima i samom Domovinskom ratu, ali vjerujte, velikoj većini njih, nikad ne bi palo na pamet da silom nameće volju svome narodu. Oni će prije dići ruku na sebe nego na svoju državu. Kolika je njihova ljubav prema Hrvatskoj, tolika je i Sinčićeva mržnja te prijezir prema svima koji misle drugačije, što je temeljno pravo koje se izborilo u domovinskom ratu. I nije bitno, tko si, što si, i kakva su ti uvjerenja, Pernaru i Sinčiću bitno je samo da si uz Živi zid. Ako nisi uz njih, onda si njihov neprijatelj, i treba te uništiti svim sredstvima.
E pa kad se nitko u ovoj državi, od djece partizanskih vojskovođa, preko ljevičarskih kolumnista do branitelja zapadne demokracije ne usudi reći, ja Marin Vlahović, hrvatski nacionalist, ovim putem poručujem Sinčiću: Vrati se u izbu iz koje si ispuzao, i pokušaj završiti taj fakultet jer ovaj narod ne treba spasitelja mržnje, već spasitelja vjere, tolerancije i ljubavi. Fašizam ovdje neće proći, neovisno o tome, kako ga ti i oni koje te kontroliraju i savjetuju zvali.
Izvor: Marin Vlahović / SEEbiz.eu