Naime, politička modernizacija u ovo se doba ogleda u neograničeno iskrenom pristupu javnosti. Kao da su naši vodeći shvatili da su odnosi s javnošću zapravo stvarno neki odnosi, a ne izolacija 'kompliciranih slučajeva i procesa' od nestručnih koji to teško razumiju. Je li to krinka ili nevin pokušaj da se ta visoka filozofija približi običnom čovjeku, teško je reći, no ionako svi gledamo samo svoj interes odnosno što mi dobivamo iz ovakvih pokušaja transparentnosti, pa je sve ostalo manje bitno.

Samim time, nerijetki će se zapitati koji je to zapravo naš interes u objavljivanju spomenutog Registra. Napokon imamo imena i periode u kojemu su ljudi doista sudjelovali u ratu. Nakon 21 godine, napokon znamo tko nas je branio, a tko pobjegao u vrijeme najveće krize te pokupio sve zasluge koje zaslužuju samo pravi požrtvovni borci. Napredak je to kojim se mnogi tako rado diče. 21 godina je prošla i tek sad ćemo znati tko je to državu iskorištavao, a tko od nje bivao oštećen svih ovih godina. Tko se to 2 desetljeća vozao u Mercedesu od Udruge branitelja, a u ratu nije ni sudjelovao. To ćemo saznati iz Registra. No hoće li to izazvati opću pomutnju umjesto konačne istine?

Kažu, oni koji su se okoristili dobrom namjerom države da svoje branitelje pripazi, morat će sve pogodnosti vratiti. Budući da smo inače ažurni i jako efektni po pitanju rješavanja takvih slučajeva, nema nikakve sumnje da će se isto i dogoditi. Tužno toliko da je smiješno, nije li? Kuće su se sagradile, stanovi uselili, a vozila već dobrano iskoristila. Kakvo mi to onda vraćanje pogodnosti uopće možemo očekivati od naroda kojeg je zahvatila velika ekonomska kriza?

Kako se čini, Registar je podigao veliku prašinu i stvorio razna šuškanja u političkim krugovima te rezultirao pomutnjom već pri prvoj objavi još nepouzdane liste. Nešto tako pozitivno što će pravim borcima i žrtvama osvjetlati obraz, a one licemjerne zarumeniti i po mogućnosti natjerati da plate svo to iskorištavanje, trebalo bi doista isto to i napraviti, no uz žalbe i slabu organizaciju, teško da ćemo za života ikako doći do pravde. No, možda se i iznenadimo.

Ima tu još jedna strana čitavog slučaja. Naime, konstantno se trudimo zaboraviti odnosno ostaviti u prošlosti rat koji se dogodio kako bismo bez predrasuda i mrkih pogleda u budućnosti što uspješnije poslovali kako po pitanju čitave regije, tako i po pitanju nas samih i naših osobnih viđenja, putovanja i suradnje. No, to nam nikako ne olakšavaju događanja u posljednje vrijeme. Najprije Gotovina i Markač, sad Registar. Ipak, činjenica je da se ratna sjekira mora jednom zakopati. Da bi se to dogodilo, ovakvi se slučajevi moraju riješiti. Možda je kasno, no ipak se događa.

Teško bi bilo ne složiti se da je ovakav, sarkastičan način sagledavanja činjenica istovremeno i tužan i smiješan. Možemo se šaliti i uvijek opetovano žaliti na sve što se u našoj državi događa, ali ipak ne smijemo zaboraviti da se neki procesi ipak odvijaju, bez obzira na naše neprekidno kukanje i ocrnjavanje svih državnih službi. I još se samo možemo nadati da smo na dobrom putu te da će nas ovaj put policija i iznenaditi čudotvornim i brzim pristupom rješavanju lažnih i neispravnih objava u Registru. Optimizam je na snazi. Sad još samo da ne uslijedi depresija izazvana neočekivano lošim rezultatima i moći ćemo se pohvaliti da zapravo napredujemo.