Mladi pisac knjigu je predstavio u svojim rodnim Grudama i u Mostaru, a oba puta dočekala ga je prepuna dvorana, a sada otkriva razloge dolaska u Dubrovnik.

"Plan mi je doći u sva mjesta koja se spominju u knjizi, a koja su izuzetno bitna za samu radnju pa je na red došao i Dubrovnik u kojem se zbio, možda, i najvažniji događaj u ovom djelu, a što će čitatelji procijeniti", kaže Andrijanić u uvodu razgovora.

Ovo je dirljiva priča o potrazi za uzvišenom ljubavi, za izgubljenim vremenom, ali i o toplini života u oazi maloga grada satkanoj od neraskidivih prijateljstava i ljudske dobrote, stoji u predgovoru knjige.

"Upoznat ćete čovjeka koji je desetljećima jedan od vodećih ljudi u medijima Hrvatske i BiH, međutim odlučio je završiti uspješnu karijeru i zauvijek otići iz posla, ali i sa spomenutih prostora. Dok s najbližim ljudima proživljava posljednje dane karijere, razmišlja o stvarnim razlozima napuštanja svega i ispostavlja se da je istina puno drukčija od one kakvu je on u prvi mah zamislio", govori Andrijanić o romanu čiji je nakladnik Večernji list.

Iako se radi o Andrijanićevu prvom romanu, kritika ga je prihvatila i u Hrvatskoj i u BiH.

"Dobar dio radnje temeljen je na istinitim događajima i zato nitko nakon čitanja nije ostao ravnodušan. Drago mi je da su ljudi zadovoljni, a najdraže mi je kad mi nakon čitanja pričaju da su ostvarili živote poput nekih likova iz knjige koji su živopisni, zanimljivi, intrigantni, jedinstveni... Uz dvoje glavnih likova, Kristijana i Doru, čitatelji su suživjeli i s onim sporednima, a sve to me jako veseli", zaključio je Andrijanić koji će 12. listopada biti u Dubrovniku, u Lazaretima, 1. lađa, od 18 sati i 30 minuta.

Ulomak iz knjige: 

 I što ćeš sad bez mene, frajeru? – upitala je Dorica dok smo stajali na terasi hotela Libertas u Dubrovniku. Slavili smo petu godišnjicu mature. One posljednje, veličanstvene noći naše srednjoškolske generacije slavlja nije bilo. Zbog rata. Zato je pao dogovor da se okupimo na petu obljetnicu. Nadajući se da rata više neće biti. Dora se nakon studija odlučila dodatno školovati, i to u Americi.

– Neću biti bez tebe. I kad odeš, bit ćeš u mojim mislima. A valjda ćeš i dolaziti ponekad.

                                                ...

Dorotea Mihanović i ja proveli smo dvanaest godina u istom razredu. Bili smo nerazdvojni sve te godine, i u osnovnoj i u srednjoj školi. Povezani velikom, čistom ljubavlju kakva se samo u knjigama može naći. Razdvojio nas je i s vremenom udaljio naš studij.

Ona je marljivo studirala i polagala ispite, a ja sam uz studij radio kojekakve poslove i polako zaostajao. Kao da smo trčali različitim životnim stazama, daleko jedno od drugoga, nesvjesni da žrtvujemo svoju ljubav. Nije se ona nikad ugasila, ali u onom vrtlogu naraslih obveza kao da smo je prepustili hibernaciji. A onda se iznova rasplamsala kad je Dora završavala studij.

Moju Doroteu svi su zvali Dora, a ja i njezini najbliži Dorica. Lijepo je zvučalo. Njezino ime značilo je „dar Božji“.

Dubrovnik je večeras izgledao prelijepo. U noći kad sam imao osjećaj da se raspadam zbog Doričine najave odlaska, vraćao me u život svojom ljepotom.