Elodi Rašica rođena je 1967. godine u Dubrovniku. Završila je školu crtanja i slikanja kod slikara Viktora Šerbua. Diplomirala je na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu Sveučilišta u Dubrovniku. U Rimu je studirala slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Roma gdje je magistrirala kod profesora Enza Ortija. Vodila je brojne likovne radionice u rimskim osnovnim školama te je bila aktivna u hrvatskoj zajednici u Rimu.

Njezini radovi nalaze se u privatnim kolekcijama diljem svijeta. Izlagala je na nekoliko samostalnih i na mnogim skupnim izložbama u zemlji i u inozemstvu.

Povratnica je  iz Italije, u kojoj je živjela i stvarala dugi niz godina, a danas svoj život i rad nastavlja u Dubrovniku. Njezin umjetnički put govori o iskustvu odlaska,  ali i povratka te o iskustvu života između različitih prostora, jezika i identiteta.

U predgovoru kataloga izv. prof. dr. sc. Katja Bakija  navodi: „ Izložba „Koluri kroz vrijeme“ nije četrdeset godina pregleda stvaranja nego je riječ o presjeku jednog tihog, ali dugotrajnog slikarskog čina. Svo to vrijeme  Elodi  Rašica slika motive koji je okružuju, oblikuju njenu, ali i našu svakodnevicu: cvijeće, mrtve prirode, mediteranski prostor. Ta postojanost ne znači zatvorenost nego produbljivanje pogleda – stalna usmjerenost na poznate prizore kako bi se u njima otkrilo nešto novo, suptilno i trajno. Ova izložba stoga ne svjedoči o potrebi da se bude javno nazočan nego o unutarnjoj nužnosti slikanja.

Slika “Dubrovnik iz Rima gledat“ što je referenca na Držićevog Negromanta i njegov Rim koji se iz Dubrovnika gleda i koja je  na naslovnici Kataloga izložbe, najbolje nam dočarava autoričinu čežnju za domom i Gradom tijekom dvadeset godina života i stvaranja u vječnom Gradu, u vremenu u kojem su nastajale slike inspirirane dubrovačkim, mediteranskim toplim motivima i bojama mora, neba i sunca.

Ova izložba nije samo predstavljanje dvadesetak slika nastalih kroz desetljeća rada, ona je i emotivni i misaoni put kojim nas poziva da zadržimo pogled i zamislimo se i  svaku sliku doživimo vlastitim pogledom, ritmom i osjećajem, da je prigrlimo ne očima nego srcem“.