U Galeriji Otok – Art radionice Lazareti otvorena je izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, ciklus u kojem se autorica nakon tri desetljeća vraća na lokacije koje je prvi put snimala 1995. godine. Crno-bijelim fotografijama iz tog vremena suprotstavlja nove kolor snimke istih ili povezanih prostora, stvarajući nenametljiv, ali snažan dijalog između Dubrovnika nekad i Dubrovnika danas.
Neke izložbe govore o prošlosti tako da je pokušavaju objasniti. Druge je jednostavno pokažu. „Skrivena mjesta Grada“ pripadaju ovoj drugoj vrsti. Fotografkinja se vraća na mjesta iz vlastite fotografske prošlosti i dopušta da razliku između nekadašnjeg i današnjeg Dubrovnika uoči sam gledatelj.
Upravo je taj odnos prema prostoru istaknula je povjesničarka umjetnosti Anita Ruso Brečić, govoreći o novom ciklusu. Podsjetila je na vrijeme kada su nastajale prve Marinine fotografije Dubrovnika. Bratoš ih je snimala 1995. godine, još kao studentica, a gotovo trideset godina poslije vratila se tim prostorima s novim pogledom. Ruso Brečić posebno je naglasila kontrast između crno-bijelih fotografija iz 1995. i novih fotografija u boji, koje uspostavljaju vremenski odmak i vizualni dijalog dvaju razdoblja.
Od prostora za sve do prostora kojima više ne možemo prići
Kako je istaknula Ruso Brečić, posebnost ciklusa nije samo u tome što pokazuje kako su se određene lokacije fizički promijenile, nego i u tome što otvara pitanje njihova odnosa prema lokalnom stanovništvu.
Prema njezinim riječima, to nisu bila mjesta s razglednica niti reprezentativne vizure koje su obilazili turisti, nego prostori dostupni Dubrovčanima. Bratoš ih je tada obilazila i fotografirala, ne znajući da će se tridesetak godina poslije vratiti i zabilježiti njihovo novo stanje.
Ruso Brečić pritom je navela primjere poput Vile Šeherezade, hotela Argentina i različitih prostora na području Lapada, istaknuvši da su se u međuvremenu dogodile privatizacije, obnove i druge promjene zbog kojih pojedinim prostorima danas više nije moguće pristupiti na isti način.
No, naglasila je, Bratoš tome ne pristupa kao kritičarka. Ne donosi sud o tome što je bolje ili gore, nego promatra. Nekada je bilo ovako, danas je ovako.
Upravo je taj nenametljivi odnos prema prostoru, prema njezinu tumačenju, jedna od vrijednosti izložbe. Fotografkinja se povlači iza objektiva i gledatelju prepušta da sam promatra, uspoređuje i zaključuje.
Fotografija koja ne zatvara priču
Ruso Brečić osvrnula se i na atmosferu fotografija iz 1995. godine. Kako je rekla, one ne prikazuju nužno neki dramatičan događaj koji se odvijao pred kamerom, ali u samom prostoru postoji određena nelagoda, gotovo jeziva atmosfera.
Upravo ta tišina i praznina daju starim fotografijama posebnu snagu. One ne objašnjavaju što se dogodilo, nego ostavljaju trag i potiču gledatelja da u prostoru sam pronađe priču.
Takav pristup otvara različita čitanja izložbe. Fotografije se mogu promatrati kroz nostalgiju, ali i kroz pitanje nestajanja javnog prostora, turističke transformacije Dubrovnika ili jednostavno kao zapis o gradu koji se mijenja.
Zanimljivo je pritom da, kako je naglasila Ruso Brečić, Mara Bratoš sama ne želi proizvoditi nostalgiju. Ona ostaje svojevrsni neutralni promatrač iza objektiva i prije svega pokazuje što se dogodilo s prostorom.
Između prošlosti i sadašnjosti
U tome i jest posebnost ovog ciklusa. Gledatelj ne dobiva gotov odgovor, nego mogućnost usporedbe. Što je nestalo? Što je ostalo? Što se promijenilo i kome danas pripadaju prostori koji su nekada bili dostupni svima?
Novi ciklus istodobno je i osobni povratak Mare Bratoš na vlastiti fotografski početak. Prve fotografije nastale su kada je još bila studentica, a danas ih gleda s gotovo trideset godina iskustva i vremenskog odmaka.
Taj vremenski luk izložbi daje dodatnu dimenziju. Ne gledamo samo Dubrovnik prije i poslije, nego i dvije vremenske točke u radu iste fotografkinje, mladu autoricu koja tek otkriva grad kroz objektiv i mjesta koja je voljela obilaziti i zrelu umjetnicu koja mu se vraća kako bi ponovno pogledala ta ista mjesta.
„Skrivena mjesta Grada“ zato nisu tek dokument o promijenjenim dubrovačkim lokacijama. Ona su izložba o vremenu, prostoru i pogledu, o tome kako se grad mijenja dok ga gledamo i kako se, zajedno s njim, mijenja i naš vlastiti pogled.
Nove fotografije tako ne zatvaraju priču započetu 1995. godine. One je ponovno otvaraju i prepuštaju gledatelju.
Izložba se može pogledati do 1. rujna.
