Saša Antić i TBF su najveća svjetska nepravda

Što smatrate najvećom nepravdom u povijesti koja je zadesila naš majušni Treći kamenčić od Sunca? Je li to možda godina velike svjetske ekonomske depresije koja je pomogla brkatom marginalcu iz Austrije da postane najveći zločinac u povijesti čovječanstva?

Je li možda najveća svjetska nepravda da će za koji dan Dubrovčani biti skupa u vojsci s Crnogorcima i braniti interese svojih zemalja na Pacifiku? Za neke je najveći nedostatak pravde u povijesti što je Lillian Thuram, u dvadeset godina svoje reprezentativne karijere u sto i kusur nastupa, samo dvaput uspio pogoditi baru veličine 7 metara i 32 centimetra, i to oba puta protiv Hrvatske u polufinalu Svjetskog prvenstva.

Za neke je pak najveće sranje što se mi i Srbi razumijemo, i istim jezikom pričamo, da to neminovno vodi da ne možemo jedni bez drugih.

Ne znam što je za vas najnepravednije u čitavoj historiji čovječanstva, ali za mene su to stihovi popularne splitske grupe TBF i njihov tvorac Saša Antić. Saša je, o koje li kozmičke nepravde, sve tekstove za TBF napisao na hrvatskosrpskom.

Nažalost, ona poslovica govori srpski da te ceo svet razume, naprosto nije istinita. Zamišljam Srbina kako na meskičkoj plaži puši marihuanu s lokalnim hašišarem. Govori mu Đole, „Brate, moreš li se pomerit uz merdevine i dobavit novu gandžu. Ovu smo pocepali u paramparčad“, a ovaj Meksikanac crne pute misli da mu ovaj govori nešto u vezi Čada, paramparčad, para Čad, put za Čad, što li govori, que habla, pregunta Dios.

Upravo tu leži sva nepravda stihova TBF-a. Tu fenomenalnu umjetnost ne razumije nitko na svijetu osim Hrvata, Srba i Crnogoraca, koji se, kakav paradoks, opet međusobno nikad ne razumiju. Možeš našem Meksikancu s plaže pjevat i o gandži -  Sa mog prozora, gledan stvari kako stoje, kako se gibaju, sutra je novi dan, lagano motam i sve se odmotava – opet on neće razumjeti što se mota amo, što se odmotava tamo, u kojem smjeru ide strijela vremena, i zašto se jaje kad se razbije, nikad ne odrazbije…

Napušeni Meksikanac, osim ako se stravično ne stavi s učenjem srpskohrvatskog, nikad u životu neće shvatiti svu dubinu napisane riječi Saše Antića, koje bi, da ima imalo kozmičke pravde na ovom svijetu, djeca već sad učila u lektiri po školama.

Ne samo da hašišaros de Mehiko neće ubrat stih Saše Antića da je ubra da sam ga ubra ja sam ubra da je ubra da sam ubra da me ubra, već genijalnost tog stiha neće ubrat ni Španac, ni Ganac, ni Bocvanac, ni Japanac, ni Pakistanac, ni Ivo Banac, da skratimo - nijedan stranac.

Može Saša Antić stoput napisat da je on zapalio s njegovim prijateljem Kristom, ali marihuanu iz teksta neće ubrat - i u mislima osušit kao genijalnu umjetnost - nitko tko nije s Balkana.

Čak i da TBF svoje pjesme prevede na engleski, to ne bi bilo to – ta veličanstvena poezija izgubila bi se u prijevodu i ne bi joj pomogla ni nebesa, tamo gdje se gužvaju signali GPS-a.

Eto upravo to mi je palo napamet dok sam slušao novi album TBF-a Danas, Sutra – to da je najveća nepravda na svijetu svih vremena što sedam milijardi trenutno živućih ljudi nikad neće uživati u tako savršenoj ljudskoj poruci, da ništa nije savršeno, osim možda moga tetka, kojeg Saša Antić, by the way – nema.

TBF tako kazuje da ništa nije savršeno na ovom svijetu – osim možda tetka Đura Utješanovića u Večernjoj školi - ali njihova poezija godinama se opasno približila tom savršenstvu, skoro da bi je mogla ubrat, osim ako ona ne ubere, da bi se mogla ubrat, pa malo izmakne.

Ali čak ako savršenstvo i ubre da ga je TBF ubra da je ubra da ga ubra da je ubra po tome kako je mica mišice lica, moći ćemo konstatirati da je poezija TBF-a uspjela u nečemu što nije nikome prije – Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, koji se povijesno i tradicionalno nikad međusobno ne razume, iako će uskoro biti skupa na istoj strani u NATO-u, omogućila je da zajedno shvate vječne poruke TBF-a o svijetu koji nas okružuje i uživaju u bogatstvu u kojem neće nitko drugi na svijetu.

Mogu se odnosi Hrvata i Srba pomerati čas prema gore uz merdevine, i docnije se pocepati u paramparčad, ali jedno će ostati. S prozora će gledati kako stvari stoje, kako se gibaju, a sutra je novi dan, lagano će se smotati, i sve će se potom odmotati, a doći će i onaj Meksikanac i pitat će Srbina i Hrvata da mu daju dim.

Oni će se nasmiješiti na stih Jučer sam brinija, danas nosim gaće litnje, a napušeni Meksikanac će napokon ubrat da je Srbina i Hrvata umjetnost TBF-a ubrala, pa će ih ostaviti malo na miru da uživaju u spokoju i blaženstvu glazbe splitskih meštara, te će upaliti Viber i javiti se tetku.

-Tu sabes tio, koja je najveća svjetska nepravda?

-Ne znam – odgovorit će tetak svome nećaku.

-To što Meksiko i Latinska Amerika nikad neće razumjeti što Alejandro Beundija govori u svojim sapunicama.

-Que habla?

-Pregunta Dios, ali znam da je savršeno jer sam ubra kako je Đole mica mišiće lica.

Maro Marušić