Prema genealogiji obitelji Držić, koju je sastavio 1603. godine Marinov nećak Jero, Marin Držić umro je u Veneciji, 2. svibnja 1567. godine, gdje je pokopan u zajedničkoj grobnici bazilike Svetih Ivana i Pavla.
Marin Držić bio je svećenik i orguljaš u rodnome gradu, Dubrovniku. 1538. otišao je na studij u talijansku Sienu, a vratio se u Dubrovnik nakon 7 godina.
S austrijskim grofom Rogendorfom putovao je u Beč i Carigrad, a između 1548. i 1558. napisao je, i s različitim družinama izveo, sve svoje dramske tekstove - među kojima su najvažnije komedije Dundo Maroje, Skup (prema Plautovu predlošku) i Novela od Stanca, pastorale Tirena i Grižula te tragedija Hekuba, nastala prema Euripidovu djelu.
Poznavajući nacionalne literarne prethodnike, iznimno upućen u sve zakonitosti talijanske eruditne komedije i kazalište nastalo na njezinim temeljima, Držić je stvorio djelo kome u to doba nema premca u Europi. U poetološki iznimno zanimljivim predgovorima svojim djelima Držić se pokazuje misliocem o vremenu koje živi i o prilikama koje ga okružuju, a na pozornici su njegovi likovi predstavnici svih slojeva dubrovačkoga društva čiji humor stvara nezamjenjivi prostor propitivanja gotovo svih aspekata tadašnjega i budućega života.
Organizator kazališnog života u Dubrovniku i tvorac zlatnoga desetljeća hrvatskoga renesansnoga glumišta, Držić je ubrzo nakon premijere Hekube 1559. napustio rodni grad, živeći u Firenci i Mlecima. Od tamo je 1566. pisao toskanskom vojvodi Cosimu I. Medicejcu pet pisama, moleći ga da mu pomogne srušiti vladajuću dubrovačku oligarhiju, čin koji još do danas nije dobio jednoznačno tumačenje.
Bijaše to posljednje što je taj pjesnik očajnik ili urotnik napisao, gdje je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima umro i pokopan u zajedničkoj grobnici crkve Sv. Ivana i Pavla.
Od 1938., godine prve izvedbe Dunda Maroja u 20. stoljeću, u adaptaciji i režiji Marka Foteza, na pozornici HNK u Zagrebu, Držić postaje jednim od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, ne samo na domaćim pozornicama i festivalima, već i u svijetu, a književnopovijesne, i ne samo takve interpertacije njegova djela, tvore danas zamašnu knjižnicu.
