Midnight Mass je vjerojatno najbolja serija ove godine
Nisam baš neki ljubitelj serija. Nervira me što autori kada nanjuše da imaju vruću robu, često unedogled produžuju sezone i sve se na kraju razvodni. Često mi se čini da i brojne serije sa samo jednom sezonom unutar scenarija imaju mogućnost za nastavke, naravno ako publika zagrize mamac. Ukratko, velika većina serija snima se zbog komercijalnosti, a ne umjetnosti, pa sam zbog toga uvijek radije birao filmove, posebno one manjih budžeta.
Međutim, kao što je promijenio novinarstvo i glazbu, tako je internet iz temelja protresao sedmu umjetnost. Filmovi nikad manje nisu zarađivali, kino dvorane su poluprazne, videoteke više ne postoje, jedino su servisi za streaming poput Netflixa pronašli održiv model. A na tom i sličnim mjestima igrane i dokumentarne serije su puno traženije od klasičnih filmova. Samim tim i ja ih pratim, iako na prste jedne ruke mogu izbrojati dobre serije koje sam gledao u posljednjih pet godina. Evo odmah mi napamet pada baskijska Patria, ali bih dobro morao pokrenuti moždane vijuge da se sjetim još koje.
No ovih dana jedna me je oborila s nogu. Riječ je o Midnight Mass, mini seriji sa sedam nastavaka, koja je premijeru imala u rujnu ove godine. Napravio ju je redatelj Mike Flanagan, poznat po horor filmovima. Naravno, i Midnight Mass ima elemente strave i užasa, priča se vrti oko vampira, ali s klasičnim hororima nema nikakve veze. Ja bih rekao da je serija, u biti, drama o ljudskim odnosima, religiji, toleranciji, oprostu, prolaznosti i smrti u koju je Flanagan idealno upakirao vampirizam da dodatno naglasi upravo ove ljudske elemente o kojima progovara. Drugim riječima, svi oni koji inače ne vole gledati sisanje krvi s vratova bez problema mogu gledati ovu seriju, jer vampirizam u seriji ne da nije bezvezan, nego je itekako potreban.
Besmrtnost i nije tako dobra
Radnja serije događa se na jednom malenom, izoliranom otoku na kojemu živi svega sto i kusur američkih duša. Naravno riječ je o konzervativnoj sredini gdje pretežno žive starije osobe koje se bave ribarstvom. Mladi pokušavaju pobjeći s otoka što prije. Crkva i vjera, baš kao i u svim malim sredinama, igra enormnu ulogu u životu stanovništva, pogotovo sada kada se otok nalazi u teškim vremenima. Ekološka katastrofa smanjila je ulov ribe, a depresija je zavladala otokom. Ne pomaže ni što duhovni vođa otoka monsinjor Pruitt boluje od demencije. Na početku serije, on uopće nije na otoku, nego je otišao na hodočašće u Izrael. Ubrzo, umjesto njega, na otok stiže mladi svećenik Paul Hill (kojeg fenomenalno glumi Hamish Linklater) i uskoro se počnu događati čuda. Bolesni misteriozno ozdravljaju, starci se pomlađuju, osobe s invaliditetom dižu se iz kolica. Ali nije sve tako sjajno kako se čini na prvu.
Smrt i vječni život glavne su teme koje propitkuje redatelj. U jednom trenutku svi će mještani otoka moći postati besmrtni, ali ne bez cijene. Tada će se najbolje vidjeti kakav je svatko od njih, je li spreman na prihvaćanje i oprost ili je opsjednutom sobom i svojim egom. Neki će u tom trenutku radije izabrati smrt nego vječni život, baš zato što više vole život nego smrt. Da, zvuči kontradiktorno, ali kada pogledate seriju, shvatit ćete i zašto. Riječ je o pametnoj seriji koja je snimana iz sjajnog kuta, a vampirizam joj je pomogao da bude baš takva kakva jest. Jedina mana su joj ponekad dugi monolozi, ali ni oni nisu ubitačno dosadni.
Glumci su nevjerojatni, spektakularni. Doslovno su svi briljirali, ali jedan lik i jedna glumica posebno se ističu. Riječ je o Bev Keane koju glumi sjajna Samantha Sloyan za što je zasigurno zaslužila i Oscara. Ona je pomoćnica svećenika u župi svetog Patrika i čitav život je posvetila vjeri u Boga. Nažalost, ispod vanjštine riječ je o lošoj osobi koja sva svoja postupanja pravda citatima iz Biblije. I za najgora djela naći će opravdanje u riječi Božjoj. U njoj ćete sigurno prepoznati mnoge vaše susjede, poznanike, kolege, javne ličnosti…, posebno sada u doba korone. To su negativne osobe koje sve rade kako bi - lof - svijet bio bolje mjesto za život, a na tom putu ugnjetavaju, guše slobode, gaze toleranciju... A pri tom im je moć uvjeravanja toliko dobra da će i za najgnjusnija djela naći potpuno logična opravdanja. I naravno, onaj klasični crno-bijeli pogled na svijet gdje nema mjesta za druge i drugačije.
Maro Marušić
