Čini se kako generalna proba otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara sve više postaje pozornica i prigoda za snimanje fotografija i kratkih videa za objavu na Facebooku, Instagramu i ostalim društvenim mrežama, a istodobno sve manje je prizorište pučkog teatra.
Unatoč činjenici kako se proba ponovno odvijala na otvorenom prostoru Straduna, promatrači su mogli steći dojam gotovo sterilnog ozračja komornog prostora. Netko tko je slušao priče o ranijim generalnim probama otvorenja mogao se zapitati je nazoči li upravo tom događaju ili je zalutao negdje gdje je publika kolektivno oboljela od promuklosti.
Jer, gledatelji su nijemo pratili probu, glumce, glazbenike, zbor, baletane i ostale izvođače programa, a jedini feedback publike uslijedio je nakon plesne točke folklornog ansambla Linđo. Dojam o gledalištu je bio tim porazniji ako kažemo kako ne samo da nije bilo niti jednog transparenta ili dobacivanja neke, barem najbenignije poruke izvođačima, gradskim vlastima ili Upravi Ljetnih igara. Ništa! Zero! Ili što bi Splićani rekli “od šušura njanci A“.
No, da se ne stekne krivi dojam valja reći kako je proba trajala nešto više od pola sata, da je dirigent Ivan Repušić bio vidno raspoložen, da je tehnički i režijski izvedba svih uključenih u program, odnosno da je realizacija scenarija po zamisli dramaturginje Željke Udovičić Pleštine bila izvrsna, da su rasvjeta i ozvučenje besprijekorno funkcionirali, da je redatelj Leo Mujić unio neke novine inzistirajući na više skladnih i dojmljivih scenskih pokreta… Ukratko, sve što otvorenje treba pružiti publici bilo je manje-više tu, ali su gledatelji izgledali nekako umorni, neispavani i jednostavno – nezainteresirani!?
“Suština i poruka ovoljetnog otvorenja Igara jest da, kad nas pusti knez da uđemo u Grad, da se trebamo veseliti i slaviti umjetnost unutar ovih zidina, da umjetnošću pokažemo što je ta sloboda koju nam je Dubrovnik obećao i davao od davnina. Situacija koja nas stišće, pritišće i okružuje toliko strašna i jaka, toliko se ne možemo od nje obraniti da smo upravo s otvaranjem željeli reći „“Tu ćemo se, među ove zidine, sakriti i pokušati biti sretni mjesec i pol dana!“, objasnila je Željka Udovičić Pleština ideju koju je utkala u scenarij svečanog otvorenja, dok je redatelj Leo Mujić dodao:
“Kad gledam predstave, za mene je najvažnija tranzicija: sve treba da teče i da ima određeni plov. Kad to imate, tad imate sve! Mi smo ambijentalni teatar i sve treba biti povezano i da se mijenja: red muzike, red sporta…“
