Profesor Ivica Hajdić priča nam o akcijama i planovima humanitarne grupe Tata je tata koja se ističe nesebičnim pomaganjem potrebitima
Razgovarao: Maro Marušić
Profesor Ivica Hajdić član je Facebook grupe Tata je tata koja se istaknula humanitarnim radom ne samo na dubrovačkom području nego i na Banovini koja je pretrpjela velike štete nakon potresa. Prošli tjedan odradili su posljednju akciju na tom području, ali i dalje ne namjeravaju stati.
Kakva je trenutna situacija u Facebook grupi Tata je tata?
U punom smo pogonu. Baš smo nedavno zaprimili nekoliko novih uplata, a jedan naš član, kojemu se zahvaljujem ovim putem, donirao je automobil Opel Astru. Vozilo je u voznom stanju, samo ga treba registrirati. Ljudi nam se cijelo vrijeme javljaju s novim idejama, tako da je stvarno živo. Moram se zahvaliti i medijima koji prate naš rad i preko kojih stječemo povjerenje građana. Ovo nam je četvrta godina da djelujemo, ali naš rad se može podijeliti na prve tri godine i iza. Na početku smo radili spontano, bez da su nas mediji pratili, naviše se baziravši na božićnim akcijama gdje smo pomagali potrebitim dubrovačkim obiteljima. Za razliku od danas i korona krize tad i nije bila toliko velika potreba za djelovanjem (iako je i onda bilo teških slučajeva), a onda se sve preokrenulo krajem prošle godine. Prvo smo odrađivali božićnu akciju, a onda odmah iza dogodio se potres na Banovini, gdje smo se jako stavili.
Koje ste sve akcije poduzeli za stradale potresom?
Andrija, Mirko, Miho, Matko jako su povukli čim se potres dogodio. Odmah na početku skupljala se hrana, potrepštine i slično, a akcije za Banovinu trajale su tijekom cijele ove godine. Sve skupa smo čak 13 puta odlazili gore. Prošli tjedan odradili smo zadnju akciju za to područje. Samohranom ocu s petero djece kupili smo kuću novcima koje smo skupljali još od početka potresa. Njegova stara kuća potpuno je srušena u potresu, a ova nova košta 85 tisuća kuna s tim da smo mi dali 10 tisuća eura. Kako vidite, cijene nekretnina na tom području neusporedivo su niže nego na obali. Javio se i jedan donator odavde, koji je želio ostati anoniman, a koji je dao sredstva za opremanje kuće poput namještaja i slično. Prije toga smo donirali za popravak krova jednoj obitelji koja ima dijete s zdravstvenim teškoćama. Nažalost, gore bi se moglo beskrajno pomagati, tamošnji ljudi baš loše žive i mimo ove katastrofe s potresom. Sjećam se jedne kuće gdje dijete spava odmah do krave. Ne može čovjek vjerovati da je u Hrvatskoj nešto tako moguće u 21. stoljeću.
Nakon toga su se pojačale i akcije za pomoć na dubrovačkom području, jer je kriza izazvana s koronom sve ozbiljnija?
Nakon potresa vidjeli smo koji imamo potencijal. Mnogi misle da u Dubrovniku i okolici nema puno siromašnih, ali to nije istina. Brojni naši sugrađani žive u katastrofalnim uvjetima koje je situacija s koronom samo dodatno pogoršala. Dođeš u nečiju kuću s puno djece i vidiš potpuno prazan frižider. Djeca doslovno nemaju što jesti. To te jako pogodi, srce ti pukne. Spletom okolnosti preko noći se nađu u problemima. Razvod braka, blokada računa, gubitak posla, krediti, smrt u obitelji, bolest… sve te iznenadne situaciju mogu dovesti bilo koga u nezavidan položaj uključujući i mene ili vas. Imali smo jednog člana koji je pomagao u akcijama, a onda je odjednom i njemu bila potrebna pomoć. Obitelji s djecom primarna su nam kategorija za pomaganje.
Koje su sada akcije u tijeku?
Prije nekoliko dana kontaktirala nas je samohrana majka s četvero djece, njoj se sada pomaže i iza toga imamo još jednu akciju. U zadnjih petnaestak dana imali smo pet akcija što je zaista velik broj.
Kako saznate kome treba pomoć?
Osobnim kontaktima, poznanstvima, ili nam se netko javi. I ovim putem preko vašeg medija pozivam sve koji trebaju pomoć ili znaju nekoga kome treba da nam se jave. Naravno, obitelj kojoj bi htjeli pomoći mora izraziti pristanak, nema siljenja. Nekad dobijemo kritiku kao primjerice zašto ovomu pomažete, on može raditi. Teško je nekad znati kome je zaista potrebna pomoć, pokušavamo što točnije razaznati situaciju oslanjajući se pri tom i na intuiciju. Što se tiče same pomoći, smatramo da ona ne smije trajati predugo. Najčešće je u pitanju jednokratna pomoć da obitelj koja se našla u teškoj situaciji dobije odskočnu dasku za dalje. Nije riječ samo o financijama, nego i psihološkoj pomoći da nisu sami i da postoji netko tko misli na njih. Prilikom dolaska u nečiju kuću, popričamo s djecom, pitamo ih što ih muči i možemo li im kako pomoći. Sada na računu imamo više od 100 tisuća kuna i vodimo se logikom da je bolje pomoći, bubam sad, 300 obitelji, nego samo njih 10.
Nedavno su vaši članovi donirali godišnji iznos. Ipak niste osnovali udrugu. Zašto?
Nedavno je preko 500 ljudi doniralo po 200 kuna. Raspravljali smo hoćemo li osnovati udrugu ili ne, i onda smo došli do zaključka da to nije najbolja ideja. Ljudi su skeptični prema udrugama, na kraju bude puno papirologije i svega ostalog, a netko mora sve to voditi i biti plaćen za taj posao. Odlučili smo se da budemo gerila, da idemo na povjerenje. Imamo bazu podataka gdje se jasno vidi imenom i prezimenom tko je i koliko donirao. Za sve što kupimo od prikupljenih sredstava poput spenze i sličnih stvari, objavljujemo račune. Tako da svi u svakom trenutku mogu vidjeti koliko novaca trenutno imamo na računu i kako ih trošimo. Naravno, u našem radu izbjegavamo davati novac, već pomoć ide u hrani, potrepštinama, materijalu…
Puno ljudi s dobrom energijom zaista može jako mijenjati stvari na bolje.
Da, kada imaš petstotinjak ljudi koji daju po 200 kuna sjajne se stvari mogu napraviti. Ponaosob to nije puno novaca, ali skupno je lijepa svota. Nas tridesetak međusobno koordiniramo planove, Andrija Bratičević je alfa i omega, jer hijerarhija mora postojati, a ostali članovi nas podržavaju donacijama. Čak ima ljudi koji nas doniraju iz drugih dijelova Hrvatske, jer im se sviđa to što radimo. Prate nas na Facebooku i sjajno je što nam vjeruju. Imali smo i donacije iz inozemstva sve do Amerike. Javila nam se i Ane Mljećka koja svake godine radi u Americi donatorsku večeru i kazala je da će nam nešto donirati.
Stvarno imate dobar imidž.
Ne bismo mi toliko ni izlazili u javnost, jer ispada nekakva samohvala, ali baš to što mediji objavljuju način našeg rada stvara povjerenje kod sadašnjih i budućih donatora. Cijela stvar i jest bazirana na povjerenju, da nije tako ne bismo se mi ovoliko eksponirali, ali ljudi moraju znati tko stoji iza svega i moraju nam vjerovati, jer bez toga nema ništa. Što nas motivira? Taj osjećaj kada vidiš dijete koji se istinski raduje nekoj sitnici koju smo mu donijeli. Kad te zagrli, kad popričaš s njim. Evo baš smo prije neki dan donirali jednu televiziju obitelji koja ju nije imala, a djeca su bila presretna. Koliko god bila teška situacija, a mogla bi biti opet na jesen i zimu, važno je da nijedno dijete u Dubrovniku i okolici ne bude gladno. To nam je cilj!
Zanimljivo kako ljudi potpuno različitih životnih pogleda i stavova mogu sjajno funkcionirati kada se udruže u neki pozitivni cilj.
Znamo se mi nekad lijepo porječkati, ali uvijek nađemo rješenje. Baš su u priči totalno različiti ljudi totalno različitih interesa, kao da nas je netko lopatom nabacio (smijeh). Ali imamo misao vodilju i guramo naprijed. Ima tu privatnih poduzetnika, profesora, medijskih radnika, svega…
Je li i ova vaša grupa dokaz da cijeli socijalni sistem Hrvatske ne funkcionira?
Ne bih išao tako daleko. Gledajući rad naše grupe mogao bi se steći takav dojam, ali istina je na sredini. Najveći problem socijalnog sistema jest što je država spora i inertna. Netko se preko noći nađe u nevolji, a državnim institucijama treba jako puno vremena dok im pomogne. Mi smo tu prva ruka koja im se pruži. Nisu stvari crno-bijele. Ima socijalni sustav pozitivnih primjera, ali ima i negativnih. Ovo što mi radimo bilo bi logično da odrađuje neka institucija. Recimo socijalne samoposluge su dobar primjer brze pomoći, samo ja ne znam zašto to nikad nije zaživjelo u Dubrovniku.
Strašno je loš i zakon o doniranju hrane. I na tom bi se polju puno moglo napraviti za potrebite.
To je zaista zasebna tema. Užasno je koliko se hrane baci, a koja bi se mogla iskoristiti. Recimo artikli s rokom trajanja. Uvijek oni traju duže nego što piše, ali se oni ne smiju dijeliti nakon isteka roka trajanja. Tragično je i koliko se hrane baci po hotelima i restoranima, jer se, zbog zdravstvenih razloga, ta hrana ne smije donirati. Sjetimo se samo one priče zagrebačkog pekara koji je dobio kaznu, jer je donirao kruh siromašnima.
