Pozivan na duhovne razgovore, Barać nije ni sanjao što će mu se dogoditi. Naime, svećenik je od njega tražio da se skine, dirao ga je po spolnom organu, a potom i pitao o detaljima masturbacije. Iako je svoju priču ispričao zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću i policiji, pomoć ipak nije dobio. Nakon dugogodišnje borbe sa zakonima, nastupila je i zastara.

Ispovjedna tajna

'Duhovni razgovori' koje je Ivanov provodio imali su status ispovijedi što je Josipu branilo da se nekome povjeri. „ Bio sam krhke građe i na ispovijedi bi me obgrlio rukama i prislonio me na svoj stomak i ja sam u tom 'medvjeđem zagrljaju' morao biti cijelo vrijeme“, ispričao je Lenkić Barać dio svoje tragedije. Dodaje kako ga u povjeravanju sprječavalo najviše to što ljudi nisu znali niti što je to pedofilija, a pogotovo da prepoznaju to kod svoje djece.

„Prvo sam otišao Puljiću na vrata i rekao što je bilo i zamolio da vidi što može napraviti. On me saslušao i prvotno bio šokiran stoga sam očekivao pomoć. Zatim sam otišao na policiju. Puljić je potom na tiskovnoj konferenciji rekao nešto doista šokantno: 'Tko to meni može reći što je to pedofilija?  I zašto se ovo događa baš u korizmeno vrijeme?' Time se izolirao od slučaja i maknuo fokus s bitnoga “, ispričao je Barać u emisiji.

Ožiljak ostaje zauvijek

Žrtva danas ima 37 godina i nakon traume je nastavio živjeti kako je najbolje znao te danas ima obitelj i uspješnu karijeru. Slučaj koji mu je promijenio život i doživotno ga obilježio dogodio mu se sa samo 12 godina. „Tada nisam shvaćao što mi se događa i to nisam imao s kime podijeliti. Danas su stvari drugačije. Odrastao sam i svjestan sam težine koju sam nosio u sebi i sposoban sam se braniti i pozvati i ostale da prekinu svoju šutnju o bolima koje nose na duši“, rekao je Barać još prošle godine za Zadarski list.

Naime, 2012. godine, potaknut medijskim natpisima prijavio je slučaj policiji nakon čega se dogodio Puljićev istup stoga je Barać bio primoran na drugačiji način pristupiti slučaju. „Jedino što se može dogoditi je da Crkva nešto učini, no nikad nisam dobio nikakvu povratnu informaciju“, sa žalošću je potvrdio zadarski poduzetnik.  „Tko je u Vatikanu zadužen za to? Je li to uopće u njihovim ladicama? Ako žele eliminirati ovakve slučajeve iz Crkve, zasto nam onda ne pomognu da maknemo ljude koji to čine?“ pita se Josip no tvrdi da nikad nije izgubio vjeru te Crkvu generalno ne krivi. „Nemam protiv Crkve ništa, no ona bi trebala biti moralna vertikala u društvu stoga je potrebno to popraviti.“ Josip Lenkić Barać još uvijek posjećuje Crkvu tvrdeći da je ne smatra krivom jer to je učinio čovjek s imenom i prezimenom, ne institucija.

Iako je od zločina prošlo 20-ak godina, rane su još uvijek svježe što potvrđuje i ton kojim je Josip ispričao svoju priču. „Mi smo se nosili s time. Onaj tko je meni počinio zlo mora snositi određene posljedice“, tvrdi i nada se kako njegov slučaj neće ostati zastara, kakvim ga dosad smatraju.

'U sobu ili ću naći neki drugi način'

U istoj emisiji gostovala je i Đurđica Pankas koja je podijelila svoju tragičnu sudbinu. Tijekom Domovinskog rata boravila je u Vukovaru gdje je svjedočila stravičnom ubojstvu oca i muža, a potom je vlastitim moralom platila kako bi zaštitila dvoje malodobne djece.

"Tu večer došli su u stan gdje sam živjela sa strinom. Kako nisu našli ni cigarete ni alkohol koje su tražili, odlučili su se na nešto drugo. Stavili su bombe i oružje na stol i rekli da ja idem u jednu, a strina u drugu sobu. Imajući na umu da mi je 12-godišnja kćer u sobi pokraj, nisam imala drugog izbora, pogotovo nakon što su zaprijetili da će, ako odbijem, naći drugi način. U strahu sam ga poslušala. Oni su se na nama izmjenjivali i iživljavali", podijelila je Đurđica svoju potresnu priču. 

Institucije se oglušile

„Odmah po završetku rata, 1992. godine obratila sam se policiji u Zagrebu, a potom i u drugim mjestima poput Osijeka, Varaždina i tako dalje, no do danas nisam dobila nikakve rezultate“, ispričala je Đurđica. Iako pamti lice svog silovatelja i trojice zločinaca koji su oduzeli živote dvojici najbitnijih muškaraca u njenom životu, nadležne službe nisu joj pomogle u njihovom pronalasku.

„Dolazili su često u svom žutom 'fići' i lupali nam po vratima i besramno uzimali sve što su mogli, a danas se slobodno šeću“, rekla je gospođa Pankas, vidno potresena, čak i toliko godina nakon traumatičnih iskustava.

Pomoć i jedinstvo

U knjizi 'Sunčica' opisala je svoje iskustvo s još desetak žena i jednim muškarcem koji su podijelili svoje tragične sudbine kako bi javnost osvijestili o problemu. Ono što šokira je činjenica da odgovorni nisu kažnjeni, a žrtve nemaju prava koja bi im osposobila snalaženje u svakodnevnom životu. S primanjima nešto iznad tisuću kuna, Đurđica jedva pokriva osnovne troškove.

„Zločin nam je oduzeo i psihičku i fizičku snagu“, rekla je žrtva koja će pomoć potražiti u novoosnovanim radionicama za ljude sa sličnim iskustvima kojima će se pomagati da premoste takve tragedije.

Žrtve ovakvih stravičnih zločina nisu rijetke, no nedostatak funkcionalnosti zaduženih institucija otežava situaciju i demotivira u namjeri da se slučajevi prijave. Iako je novac ono što pokreće svijet i po tom se pitanju odmah pristupa rješavanju, postoji i jedan drugi, moralni segment koji ljude svakodnevno tjera u očaj jer nailaze na nerazumijevanje. Što se treba dogoditi da se odgovorni dozovu pameti i sjete se da bi sutra njihovo dijete moglo biti žrtvom ovakvog neljudskog ponašanja?