Naš susjed je bio smrtno ozbiljan čovjek. Valjda je to profesionalna deformacija obzirom da je bio aktivni član jugoslavenske Komunističke partije i zaposlenik UDBA-e. Sjećam se kad sam njegovom sinu s kojim sam se družio ispričao vic, tamo negdje krajem osamdesetih godina.

-Došao posjetiti Stane Dolanc Tita u ljubljansku bolnicu, a maršalu pozlilo. Hoće Stani nešto reći, ali ne može, jer mu je jako loše. Očenava da mu doda papir i olovku da mu nešto napiše. Tik pred smrt, Tito je uspio nešto našvrljati i onda je umro. Stane uzme papir i tužnim glasom obrati se jugoslavenskom narodu. „Umro je drug Tito, ali nam je za kraj ostavio posljednje riječi. Sad ću ih pročitati. „Stane, stoko sjediš mi na boci s kisikom“.

Vic je glup, ali nama djeci je bio urnebesno smiješan, no ne i našem susjedu. Grozio se viceva o Titu, i kad me jednom zgodom čuo kako pričam ovu pošalicu, opalio me pogledom i jače me zaboljelo nego kad sam onomad s Ponycom pao niz skaline.

S Titom, Komunističkom partijom i Jugoslavijom nije bilo zajebancije. Moj stari nije volio što sam se družio s njegovim sinom. U glavi je neprekidno stvarao najcrnje moguće scenarije – jednom ću ja nešto debilno izblebetati, reći ću njegovom sinu da mi je Isus važniji od Tita, pa će me noć progutati, i stari me nikad više neće vidjeti.

Po zgradi se u najvećoj tajnosti i šapatom, s vremena na vrijeme pričalo, kako su zbog našeg susjeda mnogi završili na Golom otoku, gdje su premještali kamenja od točke A do točke B i obratno, i to po najvećem zvizdanu, te da su mnogi život izgubili od tog besmisla, jer kad preneseš tisuću puta kamen od tamo ovamo, a ne znaš zašto, ubijete to psihički.

Moja majka, inače jačeg glasa, kada bi pričala o susjedu ne bi se čula ni na razdaljinu od trideset centimetara od usta. Nešto bi mi mrmljala, ništa ju ne bih razumio, pa sam stalno govorio „Molim, molim“, a ona bi ljutito rekla.

-Tiho, opalit će te susjed Golim!

Najgori dio godine moga djetinjstva bio je Božić. Tada bi situacija u našoj zgradi bila posebno napeta. Mater bi me poslala da poberem mahovine za Betlehem, dajući mi strikne upute što da kažem, ako me susjed vidi s travom. Morao sam ga uvjeriti da mi je mahovina za nogometno igralište, koje ćemo složiti ja i njegov sin. Berući mahovinu osjećao sam se kao na najtajnijem mogućem zadatku. James Bond iz naše zgrade ne smije nikako doći do zaključka da mahovinu berem za Isusa, a ne za Crvenu Zvezdu. Nije u to vrijeme nimalo pametno bilo isticati slavljenje rođenja Kristova.

Život u našoj zgradi zaista je bio paranoičan, nije ni čudo da sam kasnije imao paranoične napade panike kada sam pušio onu betlehemsku mahovinu za odrasle. A onda je, nekako preko noći, došao onaj drugi čovjek, isto tako mrtav ozbiljan, i odjednom smo dobili Hrvatsku. Taj mrtvoozbiljni čovjek iz Velikog Trgovišća kao da je bio najbolji mogući psihijatar u povijesti – jednim referendumom izliječio je svu paranoju naše zgrade.

U mojoj kući se više nije govorilo tiho. Kada bih majci govorio „molim“, više me nije opaljivala „Golim“. Goli otok više nitko nije spominjao, ali našeg susjeda još uvijek jesu. Moj stari je govorio da će naš susjed, iako Hrvat, ako zagusti, sigurno pobjeći u Srbiju. I još je dodao da je naš susjed bio posebno okrutan u prisluškivanju i cinkarenju, jer se kao Hrvat u tajnoj službi triput više morao potruditi od svojih srpskih kolega.

Iako majci i ocu u djetinjstvu ništa nisam vjerovao po pitanju našeg susjeda, kasnije kada sam odrastao, uvjerio sam se da su govorili istinu. Mnoge Dubrovčane naš je susjed maltretirao, i zbog njegovih informacija ti su ljudi imali ozbiljnih problema u životu, a neke je zaista opalio otokom Golim. Oni sretniji nisu dolazili do dobrih zaposlenja, i nisu dobivali društvene stanove. Na ljetovanje i zimovanje nikad nisu išli. S druge strane, iako Hrvat, mnogim je Srbima pomagao da se uliže vodstvu UDBA-e i da bolje napreduje.

Međutim, dolaskom Hrvatske, počeo je nazadovati. Viđao sam ga znatno rjeđe, skoro nikako. Njegov sin, moj prijatelj, odselio se u inozemstvo, pa ni njega nisam mogao pitati što mu je s ocem i majkom. Ponekad bih starog špijuna ugledao na balkonu kako se treska. Kao da se boji ove nove zemlje i novih društvenih poredaka.

Ali nije se bojao, nego je imao Parkinsa. Dok je noću hodao tresući se, čitava bi zgrada podrhtavala (znate kakve su komunističke zgrade, nema tu nikakve izolacije). A onda sam ga jednom zgodom vidio u parku nedaleko zgrade. Javio sam mu se, ali on me nije prepoznao. Pitao me tko sam.

Ja sam mu rekao da sam onaj prijatelj od njegovog sina koji je brao mahovinu za Betlehem kako bi Isusu bilo meko za Božić. Gledao me mutnim pogledom i ništa nije razumio. Ni što je mahovina, ni što je Isus, ni što je Božić, a bojim se da je razumio i tko je i što je njegov sin.

Zajeban je taj Alzheimer, ne dao Bog nikome. U tom trenutku, shrvanog brojnim teškim boleštinama, postalo mi ga je užasno žao. Kada bih ga, svaki sljedeći put vidio, onako tužnog i samog, nastojao sam ga oraspoložiti. Pričao sam mu o jednom sretnoj zemlji imena Jugoslavija, gdje su živjeli dobri ljudi drug Tito i Stane Dolanc, gdje se nalazio najegzotičniji otok na planeti – Goli otok -  gdje je kisik bio najčišći na svijetu, osim u Zenici, a boce s kisikom najekološkije moguće, gdje je nad srećom ljudi neprekidno bdjela Komunistička partija i UDBA, a naš susjed bi me slušao, ali nikako nije mogao razumjeti o čemu ja to, zaboga, pričam, kakva li je to zemlja s porno otocima, koji po moru šetaju goli, umjesto obučeni šumom, i kakvi ljudi tamo žive kad piju boce s kisikom, umjesto vina i pive.

Bilo mi je jasno da on nema pojma o čemu pričam, i da se (više) ne sjeća nikakve Jugoslavije, Komunističke partije i UDBA-e. Alzheimer mu je sve to izbrisao, i bilo mi je nevjerojatno ispred sebe vidjeti čovjeka koji je čitav život i čitavu karijeru posvetio nečemu čega se sad ne sjeća.

Prisluškivao je ljude i pisao o njima izvješća zbog nacionalne bezbednosti, a danas nema pojma ni da je bio špijun, ni da je smrtno ozbiljan hodao kvartom užasavajući se viceva o drugu Titu i slavljenja Božića. Kakav prst sudbine!

Posljednje dvije godine života zalegao je u krevet s pelenama, nemoćan poput onih ljudi koje je poslao na Goli otok, gdje su tisuću puta nosili kamen od točke A do točke B po najgorem mogućem suncu pitajući se koji je smisao života. Imao je ogromne bolove, i davali su mu morfij. A onda je umro.

Došao sam mu na sprovod, jer sam zavolio tog čovjeka. Bilo mi ga je žao gledati kako godinama pati. Na sprovodu nije bilo puno ljudi, niti su mu lijes zamotali u jugoslavensku zastavu, kako je davno prije zamišljao.

Gledajući kako ga polažu u crnu zemlju, razmišljao sam o Karamarku i svim drugim političarima iz svih stranaka kako se grčevito bore za ostanak na vlasti, novac, za položaj i moć – rijetko razmišljajući kako da najbolje pomognu građanima -  a jedan dan će i oni, baš poput našeg susjeda, oboliti i umrijet će. Neće u grob moći ponijeti ni mjesto premijera, ni potpredsjednika Vlade, ni novac, ni moć, ni položaj.

Čovjeku koji je stao do mene na sprovodu ispričao sam moja zapažanja. Dodao sam da mi nije jasno kako političarima nije jasno da će jedan dan umrijet, te da će im sva borba za vlast, sve igrice i spletke, INA, MOL i korumpirane izmjene GUP-a za shopping mall, u tom trenutku biti smiješni i daleki kao da nikada nisu ni postojali - dok u pelenama dvije godine budu ležali nepokretni s Parkinsonom ili Alzheimerom, svejedno -  te da bi im život imao puno veći smisao da se bore, dok su u Vladi, za djecu s posebnim potrebama, za sve ugrožene, siromašne i nemoćne članove društva, za boljitak sviju, a ne svoj… I još sam dodao da smisao života nije imati svoj privatni otok, jer se goli rađamo i goli idemo na onaj svijet. On me u čudu gledao, i samo je tiho zucnuo, valjda da naš pokojni susjed ne čuje, jer se u njegovoj blizini desetljećima šapatom govorilo.

-Molim?

-Opalim te Golim – promislio sam i nasmijao se dok je svećenik svetom vodicom škropio beživotno tijelo čovjeka koji za života nije baš volio svećenike i svetu vodicu.

Maro Marušić