Postoji li išta pod hrvatskom, ali i dubrovačkom kapom nebeskom uz što bi se ljudi beneloventno usuglasili, a da pri tome ne gunđaju i ne prizivaju sile zavjere?
Svakoga nešto smeta, svakome se protestira, prijeti kontramjerama i pitanje je koliko bi papira valjalo utrošiti samo da se pobroje sva ključna mjesta uzburkane vode u dubrovačkoj svakodnevnici.
Najnovije opće mjesto takve vrste je otvaranje mjenjačnice, odnosno silni bankomati koji se otvaraju u Gradu. I pošteno se tu zapitati je li tu u Dubrovniku potrebno. Pitanje je to apsolutno na mjestu. Na Stradunu mjenjačnica već postoji, postoji tu i banka, kao i uostalom sva sila bankomata.
Istina jest i da nije oku ugodno, isto kao što je istina takva da je novi vlasnik bivšeg prostora Kraša rekao kako će se tu smjestiti ono nešto što će Dubrovniku dati novu vrijednost, kad eto to ono nešto postala je mjenjačnica.
S te strane, jasno, građani imaju pravo na svoje komentare. Imaju se pravo zgražati nad onim što im se ne sviđa, unatoč tome što vlasnik prostora ima puno pravo za Boga miloga otvoriti što god želi.
Međutim, zašto poduzetništvo smatrati zlom i pohlepom, onim valjda programiranom da pošto-poto pomjeri gradske vrijednosti.
Jasno, takav princip potpuno je pogrešan sve onda dok se poduzetništvo odvija kroz uredne pravne okvire, ali ono što bode u oči satkano je u činjenici da bankomatima smetaju oni oni koji također žive od tog turizma koji nas je zatekao. I tu se ne radi samo o mjenjačnicama, stvar je to šire tematike koja se tiče partikularnih interesa.
Svjedoci smo tako da onima koji vode ture eto smetaju onima koji afitavaju, potonjima smetaju, ko će ga više znati, ugostitelji, ovima možda obrtnici na štandovima, a očito svakome sad smetaju bankomati i mjenjačnice iako su svi skupa u istom sosu.
Mjenjačnica na Stradunu valjda ne priliči Dubrovniku gradu turizma? Obrnuto proporcionalno gledajući, retoričko je to pitanje: kud će suza nego na oko? Mjenjačnice su, pojednostavimo stvari, surogati kapitalizma u kojega smo uvaljeni, pa sada se kusa kaša iz tog lonca, sviđao nam se taj ukus ili ne.
Misli se tako da nam novoplaniranom novčanom poslovnicom na Stradunu netko od Grada čini neprimjerenu oazu beščašća, koja će mu tobože uništiti izgled, ponudu i rentu, tu famoznu dubrovačku rentu od koje svi na bolji ili lošiji način živimo. E pa, kad je već tako, mjenjačnica je njen sastavni dio. Kad bi Dubrovnik živio od stočarstva ili mikročipiranja, pitanje o mjenjačnici bi bilo opravdano, ali kad se već živi od turizma onda opetovane žalopojke bivaju nepotrebnima.
I tu je teško pronaći logiku, kao što je uvijek teško pronaći logiku partikularnih interesa, ali mogla bi se izraziti kroz riječi, i to kroz osnovu svakog zla, onog što se ovdje po dijalektu naziva đelozijom, koja očito je Dubrovniku tako sustavno i pouzdano mrvi dušu.
*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, a ne redakcije.
