Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj odnosno Organisation for Economic Cooperation and Development (OECD) je međunarodna ekonomska asocijacija i svojevrstan ekskluzivni klub u kojeg se ne prima bilo koga jer ni sve zemlje članice EU nisu ujedno članice OECD-a. Nakon članstva u Europskoj uniji i europodručju, Hrvatska se približava još jednom integracijskom krugu koji nosi snažan reputacijski kapital, ali i konkretne obveze.  

Što članstvo doista znači za gospodarstvo, investicije i standard građana? Hoće li ono ostati simbolična potvrda 'pripadnosti razvijenima' ili može postati poluga dubljih reformi i kvalitetnijeg upravljanja? O tim pitanjima razgovarali smo s politologom i sveučilišnim profesorom Perom Maldinijem te ekonomistom, redovitim profesorom Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Dubrovniku i rektorom Sveučilišta u Dubrovniku, Nebojšom Stojčićem. 

ZRELOST I FUNKCIONALNOST DRŽAVE 

Profesor Maldini je odmah istaknuo kako „OECD nije klub najbogatijih zemalja, već klub najuređenijih gospodarstava“. 

„Liberalna demokracija, vladavina prava, otvoreno tržište te jasna i uređena regulativa ključna su obilježja, ali i temeljni kriteriji za članstvo. Stoga ulazak u OECD nije tek simbolično priznanje, već potvrda institucionalno-normativne zrelosti države i njezine političke, ekonomske i normativne kompatibilnosti s drugim članicama toga kluba. Pristupanje Hrvatske OECD-u potvrda je da naš politički sustav, nacionalno gospodarstvo i institucije funkcioniraju prema najvišim međunarodnim standardima. To podrazumijeva usklađenost zakona, poreznog sustava te sigurnosti i zaštite investitora s pravilima koja vrijede u najnaprednijim državama“, pojasnio je profesor Maldini. 

Naglasio je kako članstvo Hrvatskoj otvara vrata neusporedivo većim poslovnim prilikama, ekonomskom razvoju i institucionalnoj suradnji, dodajući kako 38 članica OECD-a generira oko 60 posto svjetskog BDP-a i ostvaruje gotovo tri četvrtine globalne trgovine. 

„Iako će hrvatsko gospodarstvo po ulasku u početku biti pri dnu ljestvice u segmentima poput BDP/PPP, produktivnosti rada, inovacija, učinkovitosti javne potrošnje i upravljanja državnim poduzećima, upravo OECD nudi okvir za brže rješavanje tih izazova“, smatra Maldini. 

POSTUPNI UČINCI 

Komentirao je kako je proces ulaska u OECD kompleksan, zahtjevan i traje godinama, no, dodaje Maldini, on prolazi tiho i bez veće pozornosti javnosti.  

„Često se pogrešno percipira kao puki administrativni proces, a ne kao par excellence politički i ekonomski. Za razliku od ulaska u EU, Schengen ili eurozonu, koji su donijeli trenutne i vidljive promjene u život velike većine građana, učinke članstva u OECD-u najprije će osjetiti gospodarstvenici kroz širenje poslovnih prilika. Za širu javnost ti će benefiti – poput učinkovitije javne uprave, uređenijeg društva, smanjenja korupcije te povećanja životnog standarda – postati vidljivi postupno“, kaže dubrovački politolog dodavši kako bi vlast trebala znatno agilnije komunicirati važnost ovog procesa i mogućnosti koje se Hrvatskoj otvaraju ulaskom u OECD. 

Maldini je naglasio kako će članstvo u OECD-u potvrditi hrvatsku ekonomsku zrelost i institucionalni kredibilitet.  

„Time Hrvatska ulazi u krug ekonomski i društveno najrazvijenijih zemalja svijeta. Ovaj status omogućuje joj da 'sjedi za stolom' s onima koji oblikuju globalna ekonomska pravila, umjesto da ih samo pasivno promatra i provodi, bez mogućnosti utjecaja na njih. To se odnosi, primjerice, na regulaciju digitalnih korporacija, zelenu tranziciju, umjetnu inteligenciju, nadzor financijskih tokova te prijenos znanja i tehnologija. Svi ti procesi ojačat će hrvatski politički i ekonomski utjecaj znatno iznad njezine veličine i ekonomske snage, povećavajući njezinu vidljivost, jačajući njezinu 'meku moć' te donoseći dugoročne socioekonomske, organizacijske i političke koristi“, kazao je profesor. 

POVOLJNIJE POSLOVNO OKRUŽENJE 

No, ukazao je kako su nerealna očekivanja da će plaće i opći životni standard porasti. 

„Napredak ovisi prvenstveno o kvaliteti nacionalnih javnih politika, institucionalnoj prilagodbi te inicijativi poslovnih i investicijskih subjekata u sada znatno povoljnijem poslovnom okruženju“, poručio je profesor Pero Maldini. 

Govoreći o ekonomskim aspektima prof. dr. sc. Nebojša Stojčić naglasio je kako članstvo u OECD-u ne djeluje kao neka nova ekonomska mjera, nego više kao promjena okvira u kojem gospodarstvo funkcionira. 

„Kada je zemlja dio OECD-a, šalje se signal da su institucije dovoljno stabilne, da se pravila ne mijenjaju preko noći i da postoji određena razina predvidljivosti. To samo po sebi ne stvara rast, ali smanjuje rizik, a u ekonomiji je upravo niži rizik često ono što otvara prostor za ulaganja, širenje poslovanja i dugoročne odluke. U praksi to znači da investitori, ali i domaće tvrtke, lakše planiraju jer imaju veću sigurnost da se porezni, regulatorni i institucionalni okvir neće stalno mijenjati“, pojašnjava Stojčić dodavši kako OECD stalno uspoređuje zemlje članice i vrlo jasno pokazuje gdje sustav funkcionira dobro, a gdje zaostaje. 

Istaknuo je kako postoji i vrlo praktična dimenzija u financijskom smislu.  

KVALITETNIJE INSTITUCIJE I BOLJE ODLUKE 

„Zemlje koje su dio OECD-a u pravilu se doživljavaju kao sigurnije za dugoročno poslovanje i financiranje. To može značiti povoljnije uvjete zaduživanja i veću spremnost kapitala da ostane u zemlji i u razdobljima kada uvjeti nisu idealni. Zbog toga se učinak OECD-a ne vidi odmah i ne može se svesti na jednu brojku. Njegov doprinos rastu dolazi postupno, kroz kvalitetnije institucije i bolje odluke, a to su upravo one stvari koje dugoročno čine razliku između povremenog rasta i stabilnog razvoja“, kazuje. 

Najviše se govori o stavci otvaranju prilika državljanima i pravnim osobama iz država članica OECD-a za stjecanje prava vlasništva nekretnina u Hrvatskoj gdje im više neće biti potrebna suglasnost ministra pravosuđa i uprave. Na pitanje trebamo li se u Dubrovniku zabrinuti činjenicom da će stranci još više kupovati nekretnine na području grada i okolice, profesor Stojčić odgovara kako je to legitimna briga, posebno u gradu poput Dubrovnika gdje je pritisak na prostor već sada izrazito velik. No, dodaje kako je važno razdvojiti percepciju od stvarnog učinka ove promjene. 

„Državljani većine OECD zemalja i danas u praksi mogu relativno lako doći do nekretnina u Hrvatskoj, bilo kroz postojeće pravne mehanizme, bilo kroz pravne osobe registrirane u Hrvatskoj. Ukidanje suglasnosti ministra prije svega je administrativno pojednostavljenje, a ne otvaranje potpuno novog tržišta koje do sada nije postojalo. Ključno je da ova promjena sama po sebi ne mijenja lokalne uvjete na tržištu nekretnina. Ona ne određuje koliko se može graditi, gdje se može graditi niti kako se prostor koristi. To i dalje ostaje u domeni prostornog planiranja, lokalnih poreznih politika i upravljanja turizmom“, pojašnjava Stojčić. 

Ako u Dubrovniku, navodi profesor Stojčić, postoji problem prekomjerne kupnje nekretnina i pritiska na stanovanje - on se ne rješava zabranama po nacionalnoj osnovi, nego, dodaje on, lokalnim instrumentima primjerice poreznim tretmanom nekorištenih stanova, pravilima kratkoročnog najma ili jasnijom kontrolom namjene prostora. 

„Zato ulazak u OECD ne bi trebalo promatrati kao glavni uzrok mogućeg pogoršanja situacije na tržištu nekretnina. On može ubrzati procese koji su već prisutni, ali stvarni odgovor leži u lokalnim i nacionalnim politikama upravljanja prostorom“, naglasio je Stojčić. 

POST-ČLANSTVO JE STVARNI TEST 

Osvrnuo se na smjer nakon ispunjenja uvjeta u članstvo. 

„OECD je posebno fokusiran na to kako sustav stvarno funkcionira, a ne kako izgleda na papiru. To se najviše vidi u području upravljanja državnim poduzećima, učinkovitosti javne uprave i regulatorne kvalitete. Tu se očekuje manje ad hoc odluka, više profesionalnog upravljanja i jasnija razdvojenost politike i operativnog vođenja. Zato se može reći da je 'ulazna cijena' bila formalna i zakonodavna, dok je 'post-članstvo' faza u kojoj dolazi stvarni test. Upravo tada OECD postaje najzahtjevniji, jer kroz stalne evaluacije i usporedbe pokazuje gdje reforme doista zaživljavaju, a gdje ostaju nedovršene“, pojasnio je Stojčić. 

Dodao je kako neke velike i vidljive promjene neće doći preko noći. No u razdoblju od dvije do tri godine, ističe Stojčić, mogu se osjetiti pomaci koji su mali pojedinačno, ali vrlo konkretni u svakodnevici. 

„Za poduzetnike se to prije svega vidi kroz jednostavnije i predvidljivije procedure. Manje je prostora za ad hoc tumačenja propisa, više se pažnje posvećuje procjeni učinka regulacije i stabilnosti pravila. To ne znači da nestaje birokracija, ali znači da se postupno smanjuje neizvjesnost, a upravo je ona za male i srednje poduzetnike često veći problem od samog poreznog opterećenja. Kućanstva promjene ne osjećaju izravno kroz ‘OECD mjere’, ali ih osjećaju posredno. Ako su javne politike stabilnije i učinkovitije, to se s vremenom vidi kroz kvalitetnije javne usluge, manji pritisak na javne financije i manje naglih rezova ili izvanrednih poreza. To je spor proces, ali u tom razdoblju već može postati primjetan. Zato bi najtočnije bilo reći da OECD u roku od nekoliko godina ne donosi spektakularne promjene, ali donosi tiše i dugotrajnije pomake poput više sigurnosti u pravilima igre za poduzetnike i nešto stabilnije okruženje za kućanstva“, precizirao je profesor na Ekonomskom fakultetu i rektor Sveučilišta u Dubrovniku Nebojša Stojčić.