Klimatolog Mirko Orlić za RTL Direkt govorio je što se događa s vremenom i može li Jadran pogoditi tsunami
Do prije koji dan većina za taj pojam nije ni čula, a sada je meteotsunami u Hrvatskoj postao gotovo svakodnevna pojava. More se ponovno naglo podiglo pa potom povuklo na Hvaru i Visu.
Iz Staroga Grada na Hvaru stižu nestvarni prizori potopljene rive i ljudi do koljena u vodi. Ista je situacija jučer poslijepodne zabilježena i na Visu, a ovih smo dana izrazito visoku razinu mora, koja se potom naglo povlači, vidjeli i u Veloj Luci te na Malom Lošinju.
U Hercegovinu je, pak, kao da je nakratko stigla zima. Tako barem izgledaju snimke nakon krupne tuče koja je pogodila područje Nevesinja i iza sebe doslovno ostavila izrešetane automobile. Kod Kupresa jako nevrijeme, grom je ubio cijelo stado od 30 ovaca.
Stalna upozorenja, stalno crveni i narančasti alarmi. Što se to događa s vremenom, u RTL Direktu objasnio je geofizičar, klimatolog i oceanograf Mirko Orlić.
Kako nastaje i zašto se događa meteotsunami?
Meteotsunami je pojava slična tsunamiju, ali ga ne uzrokuje potres, nego atmosfera. Naime, mali poremećaj u atmosferi izazove poremećaj na površini mora, koji se zatim širi prema obali i u lukama ili uvalama može izazvati poplave. Da bi se relativno mali početni poremećaj pojačao, potrebna je rezonancija. To zvuči komplicirano, ali može se objasniti jednostavnim primjerom. Zamislite dijete na ljuljački koje se samo zaljuljava. U pravom trenutku pomiče tijelo i tako svaki put povećava amplitudu ljuljanja. Slično se događa i kod meteotsunamija. Na otvorenom moru važno je da brzina atmosferskog vala bude jednaka brzini vala u moru. Tada se val može pojačati desetak puta. Kada stigne do obale, potreban je još jedan uvjet – period vala mora odgovarati prirodnom periodu oscilacije uvale ili luke. Tada dolazi do novog pojačanja, također, do deset puta. Tako se od početnog poremećaja od svega nekoliko centimetara mogu razviti valovi visoki nekoliko metara.
Nije uobičajeno da se to događa ovako često?
Nije, apsolutno nije. Kolegica Jadranka Šepić i ja izradili smo katalog meteotsunamija koji je dostupan na stranicama Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Splitu. Povod za njegovo nastajanje bio je iznimno snažan meteotsunami 21. lipnja 1978. godine, kada je u Hrvatskoj zabilježen val visine čak šest metara. To je jedan od najvećih zabilježenih meteotsunamija u svijetu. Nakon toga počeli smo prikupljati podatke iz arhiva i novina te sastavili katalog koji obuhvaća oko stotinu godina. Kada pogledate podatke, ovakva pojava obično se dogodi jedan dan godišnje, a ponekad i rjeđe. Može zahvatiti jedno ili više mjesta, ali uglavnom govorimo o jednom danu u godini. Sada smo, međutim, od 15. srpnja do jučer, u razdoblju od samo sedam dana, imali smo vrlo jako aktivnost. Ako se prisjetimo posljednjih dana, najprije su meteotsunamiji zabilježeni u Starom Gradu na Hvaru, Zadru i Puli. Zatim su se pojavili u Malom Lošinju, a potom na Visu, Korčuli i ponovno na Hvaru. Dakle, tri dana s meteotsunamijima unutar osam dana, dok je uobičajeno da se takva pojava dogodi jedanput godišnje ili čak rjeđe. To jasno pokazuje da se ovog ljeta događa nešto neuobičajeno.
Znači li to da se stanovnici naših otoka trebaju naviknuti na ovu pojavu ili je riječ o nečemu prolaznom?
Za meteotsunamije postoje tzv. vruće točke na Jadranu. To su mjesta gdje se oni češće javljaju, primjerice Vela Luka, Stari Grad na Hvaru, Mali Lošinj, otok Ist, Malostonski zaljev i Rijeka dubrovačka.
Zašto baš ta mjesta?
Glavni razlog je oblik uvala. Mnoge od njih imaju oblik lijevka pa se val koji dolazi s otvorenog mora dodatno pojačava. Osim toga, važno je i kako su uvale orijentirane u odnosu na smjer iz kojeg dolazi atmosferski poremećaj. Stanovnici tih mjesta već imaju određeno iskustvo s ovom pojavom. Međutim, meteotsunamiji nisu uvijek jednako snažni. Nekad su valovi visoki oko jednog metra, ponekad dva, a ekstremni slučajevi, poput onoga u Veloj Luci, dosežu i šest metara. U takvim situacijama najveća opasnost nisu samo valovi, nego iznimno snažne morske struje. U vrlo kratkom vremenu golema količina mora izlazi iz zaljeva i ponovno se vraća. Primjerice, unutarnji dio luke može u desetak minuta potpuno presušiti, a zatim more ponovno nadođe i poplavi prve redove kuća. Prilikom povlačenja mora stvaraju se snažne struje i svojevrsni slapovi u moru. Zato ljudi ne bi trebali prilaziti obali kada primijete nagli rast ili povlačenje razine mora. Mnogi iz znatiželje žele prići bliže, ali takve situacije mogu biti vrlo opasne.
Je li vas iznenadilo što se toliko meteotsunamija dogodilo u tako kratkom razdoblju?
Moram priznati da jest. Iako, gledajući unatrag, možda nije trebalo biti. Posljednjih tjedana svjedočimo dugotrajnim toplinskim valovima koji traju desetak dana. To pokazuje koliko je atmosfera postala troma. Ta ista tromost očituje se i u ponavljanju meteotsunamija. Naime, tijekom ta tri dana u osmodnevnom razdoblju atmosferski uvjeti bili su gotovo jednaki i vrlo pogodni za razvoj meteotsunamija. Upravo zbog rezonancije o kojoj smo govorili dolazi do pojačavanja valova.
Može li se u Jadranu dogoditi pravi tsunami, onaj koji uzrokuje potres?
Može. Tsunamiji uzrokovani potresima mogući su u Jadranu, posebno u njegovu južnom dijelu, gdje se događaju potresi magnitude sedam i više. Imamo katalog takvih pojava koji seže oko 500 godina unatrag. Iako tada nije bilo instrumentalnih mjerenja, postoje brojni povijesni zapisi. Primjerice, 1627. godine na području Gargana zabilježen je tsunami visok oko deset metara, što je iznimno velika pojava. Nakon dubrovačkog potresa 1667. godine također je nastao tsunami koji je ispraznio unutarnju dubrovačku luku. U novijoj povijesti, nakon crnogorskog potresa 1979. godine, također je nastao tsunami. U početku se činilo da nije bio posebno snažan, no kasnije smo utvrdili da je na pojedinim mjestima dosegao visinu od nekoliko metara i da je tada bilo i ljudskih žrtava.
Od početka ljeta gotovo svakodnevno imamo crvene i narančaste alarme, jaka grmljavinska nevremena, tuču velikih dimenzija i oluje. Što se događa?
Gledam to u nešto širem kontekstu jer je povezano s klimatskim promjenama. Prije otprilike dva tjedna govorio sam o takozvanoj omega-strukturi u atmosferi. Tada je cirkulacija zraka imala oblik velikog slova omega, što je uzrokovalo stabilno vrijeme i dugotrajan toplinski val koji je trajao desetak dana. U međuvremenu se situacija promijenila. Sada bih taj sustav opisao kao slovo X. Jadran se nalazi upravo na mjestu gdje se križaju njegova dva kraka. To znači da se na relativno malom području susreću hladan zrak sa sjevera i topao zrak s juga. Takva velika temperaturna razlika stvara vrlo snažnu mlaznu struju, a to su idealni uvjeti za razvoj atmosferskih nestabilnosti. Upravo zbog toga dolazi do oluja, grmljavinskih nevremena, tuče, ali i meteotsunamija.
Jesu li klimatske promjene uzrok svega toga?
Rekao bih da klimatske promjene imaju vrlo velik utjecaj na ovakve pojave. Kada se govori o globalnom zatopljenju, ljudi često zamišljaju da temperatura svugdje na Zemlji raste jednako i da je riječ o glatkoj uzlaznoj krivulji. Međutim, stvarnost je puno složenija. Temperatura ne raste jednako u svim dijelovima svijeta. Kontinenti se zagrijavaju brže od oceana, a još je važnije da se polarna područja zagrijavaju brže od područja oko ekvatora. Zbog toga se smanjuje temperaturna razlika između ekvatora i polova. Polovi su i dalje hladniji, ali ta razlika više nije tako velika kao prije. To utječe na mlaznu struju koja postaje slabija, a atmosferski valovi sporiji i izraženiji. Rezultat je da, uz opće zatopljenje, imamo i sve više vremenskih ekstrema. Zato se može dogoditi da usred razdoblja globalnog zatopljenja imamo i kraća razdoblja hladnijeg vremena. Tada skeptici često tvrde da globalno zatopljenje ne postoji, no upravo su takve oscilacije dio klimatskih promjena.
Ima li sve ovo veze s El Niñom? Klimatolozi su upozoravali da će se ove godine razviti i da bi mogao donijeti probleme
Ne bih rekao da su ove pojave kod nas izravno povezane s El Niñom. Istina je da se El Niño počeo razvijati i vjerojatno će svoj vrhunac dosegnuti u prosincu, kao što je uobičajeno, a potom će postupno slabjeti tijekom prve polovice sljedeće godine. Njegovi se učinci već vide u drugim dijelovima svijeta. Primjerice, danas sam vidio vijesti o obilnim oborinama i odronima u Čileu, što je gotovo sigurno povezano s razvojem El Niña. On snažno utječe na atmosferu iznad ekvatorskog Pacifika, a posljedice se osjećaju i u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, Europa je od tog područja prilično udaljena. Za vremenske prilike kod nas mnogo su važniji drugi čimbenici – zagrijavanje Afrike i Europe, relativno visoka temperatura Sredozemnog mora, koje se nalazi između dvaju velikih kopnenih područja koja se brzo zagrijavaju, zatim razlika u temperaturi prema Arktiku te utjecaj Atlantskog oceana. Sve te okolnosti zajedno oblikuju vremenske prilike kojima svjedočimo posljednjih tjedana.
