Ovdje je bila riječ o području Petrinje, Gline i okolice i o interferogramu dr. Marina Govorcina, geodeta kojega je Tkalčić usput jako nahvalio zbog njegovih dosadašnjih radova, piše N1.

“Nije mi cilj komentirati valjanost pojedinačnih rezultata nego jednostavno pomoći u interpretaciji slika koje su se pojavile u medijima. Također, nije mi cilj komentirati je li pomak na kraju bio 10, 20 ili 30 cm; ovo su ionako preliminarni rezultati i daljnja analiza podataka će pokazati s većom preciznošću o kojim pomacima se radilo”, krajnje je korektan bio Tkalčić, da bi objašnjavati krenuo nakon podužeg uvoda.

Počeo je od konstatacije da sateliti danas, jednako kao avioni nekoć, promjene Zemljine površine ovakve vrste mjere odašiljanjem elektrovalova prema površini, koji se od nje potom odbijaju i vraćaju nazad.

Svaki signal pritom prijeđe određeni put. Tkalčić je objasnio da ako se bila riječ o odašiljaču s visine npr. 72 metra i ako je valna duljina tog elektromagnetskog signala kojim taj neki recimo avion bombardira Zemlju, npr. 12 centimetara, to znači da je udaljenost između odašiljača i signala zapravo 600 valnih duljina. Kako signal ide iz odašiljača prema površini Zemlje, pa se potom vraća, signal zapravo prelazi tu udaljenost jednom u jednom smjeru, drugi put nazad, odnosno ukupno 1200 valnih duljina.

To je tek uvod, objašnjava Tkalčić, ali na jednom mjestu u objavi ističe i: “Bez panike.”

Sad se stiže na pravu stvar. Ako se točka od odašiljača odmakla recimo 4 centimetra između dva mjerenja, to bi značilo 8 centimetara duži prijeđeni put elektromatnetskog signala pri drugom mjerenju, odnosno, drugi put bi signal proputovao tamo i nazad udaljenost, ne više od 1200 valnih duljina, nego sada od 1200 i 2/3 valnih duljina.

Odmatanje zamotanog interferograma zbog sudbine Petrinje

Na taj način avion bi izmjerio da se točka na tlu spustila zbog primjerice djelovanja potresa, za 4 centimetara. Cijela ova priča je, međutim, neophodna zato što ovdje nije riječ o snimanju jedne točke, nego o satelitskom snimanju najgušće moguće signalima istočkanog ogromnog područja poput otprilike sada potresom stradale površine od više od 1000 četvornih kilometara.

To onda treba moći i prikazati. Znanstvenici su se zato prisjetili da sve te odnose od, kako je naveo u primjeru, dvije trećine valne duljine ili u nekim drugim slučajevima od jedne četvrtine valne duljine, jedne sedmine i sve tako redom, prikažu na karti potresom pogođenog područja kao šare s bojama iz našeg vidljivog spektra, pri čemu svaka boja odgovara određenom dijelu (npr. 2/3) valne duljine vidljivog spektra.

Pa kad se na nekom mjestu na karti dovrši prikaz određenog valnog pomaka za jedan cijeli, slijedi sljedeći niz. U konačnici, kompjutoru je na ovakav način vjerojatno puno lakše sve to zbrojiti, analizirati i složiti u iscrpan prikaz deformacija u, primjerice, centimetrima.

Onakav šareni interferogram Tkalčić je objasnio da se naziva “zamotani interferogram”. Onakav, u kojem je nakon obrade i pretvaranja broja i dijelova valnih duljina za koje je satelit izmjerio da su se točke na tlu pomakle u potresu, naziva se “odmotanim interferogramom”.

Riječ je naprosto o dovršenoj karti područja s deformacijama tla nakon npr. potresa, koje su na karti označene isto onako kako se na zemljopisnim kartama označavaju izohipse i izobate planina odnosno oceanskih dubina.

Takva jedna karta je i ona dr. Mladena Vihera s Hrvatskog vojnog učilišta, koja je ilustrirala, na temelju mjerenja satelita Sentinel-1, da je Petrinja u potresu 29.12.2020. propala za 12 i više centimetara, a da se područje s druge strane rasjeda podiglo za sedam i više centimetara.