Pomagali su i Dubrovčani. U Banovinu su se tako slali cijeli kamioni pomoći. Rijeke ljudi pristizale su u Gospino polje kako bi ostavili svoju pomoć za obitelji u nevolji, a neki su i osobno krenuli prema pogođenom području kako bi pružili sve što je potrebno onima kojima je potres puno toga oduzeo. U tom trenutku svatko je htio pomoći pa se u jednom trenutku dogodila situacija u kojem skladišta više nisu mogla primati doniranu robu. 

Tada se apeliralo prema građanima da se obustavi doniranje, ali i da se sjete Banije nakon izvjesnog vremena jer će joj pomoć trebati mjesecima, pa i godinama. Od potresa koji je odnio nekoliko ljudskih života i koji je uništio brojne domove prošla su gotovo tri mjeseca, a Dubrovački dnevnik je provjerio kako Dubrovnik s odmakom vremena pomaže Banovini. 

U SPORTSKOJ DVORANI JOŠ BAREM PET TONA ODJEĆE 

„Interes je pao, ali i dalje postoji. Nije to kako je bilo u siječnju, ali i danas imamo poziva od strane sugrađana oko donacija,“ kazao je ravnatelj dubrovačkog  Crvenog križa  Živko Šimunović. Mada u puno manjem obimu, Dubrovčani nastavljaju pomagati, a Crveni križ Dubrovnik morao je odbiti nekoliko ponuda za donacije odjeće i obuće.

„Toga ima i previše i skladištima. U sportskoj dvorani sigurno imamo još pet tona obuće i odjeće, skladišta su prepuna. Upiti su sporadični, a mi smo u kontaktu s Crvenim križem i bazom u Petrinji te nema potrebe za dodatnom robom, zasad. Vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati,“ izjavio je Šimunović. 

Interventni tim dubrovačkog Crvenog križa bio je dvaput u Petrinji, a u trećem bi navratu sredinom ožujka trebali ići u Sisak. 

„Zasad zapravo ničega ne nedostaje. U samom početku je postojala velika potreba za hranom i higijenskim potrepštinama, no sve se to brzo izorganiziralo. Sada ljudi čekaju da im počne popravak kuća, a nekakvih posebnih apela nema. Cijela Hrvatska se dala u pomoć, ljudi su dali sve od sebe,“ kazao je dodavši kako im je sada potrebna i psihosocijalna pomoć koju, između ostalog, pruža i ekipa Crvenog križa. Naime, mnogima razorni potres i sve ono što je sa sobom donio predstavljaju traumu, a otegotna okolnost  je i ta što se tlo i danas trese, što stvara dodatnu nelagodu. 

Uz brojne donacije, Dubrovčani su u danima nakon što se potres dogodio nesebično pružali pomoć i u vidu volontiranja. Šimunović kaže da i danas na raspolaganju imaju dovoljno volontera te kako paze i na poštivanje epidemioloških mjera, zbog čega ne koriste maksimalne kapacitete koje bi inače mogli. 

VIŠE NIJE TAKO LAKO NAZVATI NEKOGA ZA KOMBI ILI KAMION

Jedan od brojnih koji su se iz Dubrovnika  nakon potresa uputili prema Baniji je i Ratko Galjer. Kako je već bio izjavio za Dubrovački dnevnik, ostao je iznenađen kad je vidio kako ljudi, na svega 50-ak kilometara od glavnog grada Hrvatske, žive bez interneta ili kako nemaju put do svojih kuća nego se do njih dolazi gazeći po blatu.  

„Sad je problem što je teško dobiti vozila. Na početku su svi nudili kombije i kamione, a sad više  nije tako jednostavno nekoga nazvati i pitati da posudi kamion,“ kazao je. 

Druga situacija je ta što su civili koji su pristizali kako bi pomogli bili smješteni u prostorijama škole u Petrinji gdje su donosili i donacije. No, kasnije im više tu nije bilo dopušteno ostati. 

„Oni su bili u školi i imali su svoj prostor. Kad su izgubili prostor, više nismo imali gdje dovoziti robu pa sam i ja prestao odlaziti,“ kazao je Galjer dodavši kako je rečeno, kad je posljednji put bio u Baniji, kako je robe dovoljno, ali kako vjeruje da će godinama trebati građevinskog materijala. 

„Zapravo mi se čini da je najpametnije ciljano slati novac nekoj od pogođenih obitelji. To bi bila najbolja opcija u ovom trenutku,“ izjavio je Galjer. 

DUBROVČANI KROZ CIJELU GODINU POMAŽU 10 NAJUGROŽENIJIH OBITELJI

A upravo na tu ideju je došla Dubrovkinja Mihaela Jurin. Ona je okupila tisuću Dubrovčana koji su izrazili želju za pomaganjem obitelji kojima je potres puno toga oduzeo, i to kroz cijelu 2021. godinu. Ona je tako u dubrovačkim grupama pomoći na društvenim mrežama upitala postoje li oni koji bi svakog mjeseca, do kraja 2021. godine, uplaćivali po 50 kuna na račun unesrećenih obitelji. 

Apelu su se odazvali brojni građani, a danas postoji 10 Facebook grupa s po 100 članova, a u svakoj od njih se pomaže po jednoj obitelji. U prijevodu, u akciji se kroz cijelu godinu pruža pomoć 10 najugroženijih obitelji u vidu od pet tisuća kuna mjesečno koje prikupi svaka grupa. Novac, dakle 50 kuna mjesečno, građani uplaćuju direktno na račun potresom pogođenih obitelji. 

„Brojne akcije koje su tada građani htjeli pružiti bile su kratkoročnog karaktera, mi smo htjeli nešto dugoročno. Naravno kako je to posao države, no svi znamo u kakvoj državi živimo. Stoga sam osmislila model prema kojemu bi osoba koja želi pomoći uplaćivala 50 kuna mjesečno do kraja godine i tako pružila dugoročnu pomoć. Imala sam u vidu kako to ne smije biti preveliki iznos, posebno zato što su se i brojne dubrovačke obitelji zbog korona-krize našle u nezavidnom položaju. Prva nisam imala za izdvojiti 400, 500 kuna,“ izjavila je Jurin. 

Dok je osmišljavala način da dugoročno pomogne obiteljima iz Banije, kontaktirala je putem Facebooka  dogradonačelnicu Gline čiji je humanitarni rad, kaže, već prije pratila. Ona joj je dala popis najugroženijih obitelji, nakon čega je u grupama pomoći pozvala da se jave Dubrovčani koji su voljni pomoći. Poziv je urodio plodom i cijela priča je vrlo brzo zaživjela. 

„Mislila sam kako će ta priča trajati mjesec ili dva. Ali ona još traje. Nekoliko ih je odustalo, možda dvoje, troje ljudi po jednoj grupi, ali sam ih odmah uspjela nadomjestiti novima. U siječnju i veljači smo uspjeli prikupiti po 50 tisuća kuna, ljude treba podsjećati i motivirati na uplatu, ponekad i pitati, ali nema veze. Bitno je da ovu priču izguramo do kraja,“ kazala je Jurin dodavši kako je malo ljudi svjesno kako i uz manje novčane iznose mogu pomoći i napraviti bitnu razliku, što je pokazala i njihova akcija. Napominje da možda 10 kuna neće učiniti razliku kad je u pitanju pojedinac, no kad se udruži više osoba s manjim iznosima, mogu se napraviti velike stvari. 

SKROMNI SU TO LJUDI, GOVORILI SU DA IM NE TREBA PUNO

Mihaela Jurin pokrenula je akciju u kojoj Dubrovčani uz simbolične iznose pomažu najugroženijim obiteljima tijekom cijele godine. Kaže kako su obitelji uglavnom kontaktirali njoj bliske osobe, jer joj je to bilo previše mučno, no porazgovarala je s nekoliko obitelji. 

„Ljudi nisu svjesni koliko i mali iznosi novca znače i kakve velike stvari mogu napraviti kad se udruže. Obitelji su bile ugodno iznenađene našom akcijom. Ali skromni su to ljudi. Ostali su praktički bez svega, a rekli su da im ne treba puno. Da je njima dobro i tisuću kuna,“ izjavila je Jurin. 

BANIJA NIJE JEDINI KRAJ KOJEMU TREBA POMOĆ

Ratko Galjer je kao civil pomagao u Baniji. Zadnji put kad je bio, rečeno je kako je zaliha dovoljno i kako su skladišta puna. No, on upozorava kako Banovina nije jedino siromašno područje Hrvatske. 

„U skladištu još imam odjeće i obuće za pola kamiona, a rečeno je da robe ne treba. Vjerojatno ćemo to preusmjeravati u Slavoniju ili negdje drugdje. Ima još područja u Hrvatskoj koja trebaju pomoć ,“ kazao je Galjer. 

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom.