DUBROVKINJA O SVOM PRVOM SLUČAJU: Curicu su danima silovali otac i njegovi prijatelji
U Hrvatskoj je svako peto dijete seksualno zlostavljano iako većina ljudi misli da se to kod nas ne događa. Upravo je na takve reakcije naišla ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Gordana Buljan Flander kad je 2000. godine htjela otvoriti Polikliniku u kojoj bi se liječila traumatizirana djeca.
Danas, punih 16 godina od otvorenja poliklinike 2002., kroz nju je prošlo 18.000 djece koja su bila žrtve seksualnog, fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja, a zbog prevelikog broja zlostavljane djece, postoji i lista čekanja od 2 do 3 mjeseca za termin u ovoj zdravstvenoj ustanovi, piše Index.hr.
"Od završetka fakulteta počela sam raditi s djecom u Dječjoj bolnici Zagreb u Klaićevoj. Devedesetih sam sudjelovala u otvaranju skloništa za djecu i žene žrtve obiteljskog nasilja i 10 godina sam radila s tim ženama i djecom, odlazila u sklonište, dovodila djecu u Klaićevu, nikako mi nije bilo jasno kako to da otac koji seksualno zlostavlja svoje dijete, majka koja pretuče svoje dijete, samo potpišu u bolnici i uzmu svoje dijete doma", započela je priču dr. Buljan Flander.
Istovremeno je od početka rata puno radila s djecom prognanicima i izbjeglicama.
"Prvi slučaj ratnog djeteta bila je 7-godišnja curica iz BiH koju je otac, koji je bio vojnik, silovao zajedno s trojicom svojih prijatelja vojnika punih 17 dana. Uspjela je pobjeći s mamom, došla je u Klaićevu jer nije dala mami da svuče haljinicu s nje. U toj je istoj haljinici bila tih 17 dana u zatočeništvu kod svog oca. Djevojčicu su u Klaićevoj uputili k meni jer nije dala da joj se pristupi. Ne znam na koji način i kako mi je uspjelo da mi se djevojčica povjeri, no nestala mi je iz tretmana jer mama nije dala da razgovaramo o tome, mami se bilo teško s tim nositi. No onda sam u ratu imala još neku djecu koja su ili svjedočila seksualnom zlostavljanju svojih majki ili su i sama bila seksualno zlostavljana", rekla je Buljan Flander.
Nakon tih slučajeva počeo je njen interes za traumatiziranu i zlostavljanu djecu, a najviše zbog toga što joj, kaže, nije bilo jasno zašto tu djecu ne štitimo od zlostavljajućih roditelja, nego im dozvoljavamo da se ponašaju kao da su vlasnici svoje djece.
Potom se 1995. godine uključila u, kako navodi, sedmogodišnju sjajnu edukaciju koju su organizirali Amerikanci iz Children's Mental Health Alliancea, a istovremeno je išla na specijalizaciju iz integrativne psihoterapije u Englesku.
Cijelu priču pročitajte OVDJE.
