'Kako sam? Hmmm… ovisno o razinama. Zdravstveno, čeka me završna operacija koljena, pokretna sam ograničeno, štake su tu zbog sigurnosti, a i zato što nogu ne smijem u potpunosti opteretiti. Ali ono najvažnije - fizički sam samostalna osoba”, kaže Andrea Zlatar, ministrica kulture u vrijeme SDP-ove Vlade, burnoga i zbunjujućeg mandata koji je nakon velikih očekivanja kulturnjačke zajednice prekinut njenom ostavkom. Uz sve to, prije godinu i pol u svojoj kući u Trstenom je pala i slomila nogu.

Emotivno?

- Kao i kod većine ljudi, ovisno o danu, ovisno o temi.

Jeste li politici konačno rekli - ne?

- Teško je to reći kad su u pitanju temeljne strasti. Ne sudjelujem ni u kakvoj političkoj aktivnosti, niti kanim, osim kao promatrač. Ali sam ovisnik o vijestima i precizno pokušavam pratiti što se zbiva. Ujutro moram prvo pregledati portale… Ukratko, zanima me društvo u kojem živim. Dnevnik ne gledam jer znam da tu ne mogu mnogo doznati, ali čitam ozbiljnije članke, pratim inozemne novine, politološke studije.

Što vam je najgore iskustvo nakon tri godine u Ministarstvu i loma noge ?

- Što se tiče Ministarstva, vlastita glupost. Od početka sam trebala angažirati pravnika koji bi me nedvosmisleno upozoravao na moguće propuste. Što se tiče loma noge, najgora je ovisnost o drugima! Moraš moliti da ti netko donese čašu vode. To me beskrajno ubijalo, bilo je ponižavajuće, jer ja nisam mogla ubrzati proces zarastanja. A nisam po prirodi strpljiva. Sad sam djelomično to usvojila, moram biti sporija. U bolnici i na rehabilitaciji bila sam tri mjeseca, gotovo u potpunosti vezana uz krevet. Iz toplica sam izišla tako da sam jedva s hodalicom mogla doći metar i pol do kupaonice. Nisam mogla presvući sama posteljinu, sama se otuširati.

Kad ste došli kući? Postoji organizirana skrb?

- Dolazila je gospođa za fizioterapiju, a mi smo se u kući organizirali. I onda shvatiš da živiš ne računajući na bilo kakvu nesreću tog tipa. Nemamo tuš-kadu, nego visoku, na tom smo visokom katu, četvrtom prema petom, bez lifta… Kad sam se počela kretati po kući, kuhanje me izvuklo jer volimo jesti, a to sam mogla raditi sjedeći.

Zaprepaštena sam… kuhanje, pospremanje. Usisavanje?

- To malo teže, ali gotovo sve se postupno može. Brigu o nama preuzeo je u najvećoj mjeri sin, ali mora krenuti dalje u život. Suprug naprosto ima poteškoće svake zdrave osobe u dobi od 85 godina. Kralježnica… i tako.

Jeste li se u nekom trenutku uplašili činjenice da imate sina od 24 godine, muža od 84, a sami ste jako bolesni?

- Pojačalo je odgovornost. U prvim sam mjesecima imala dovoljno problema sa sobom, u kućnim poslovima pomagala je naša ne baš brojna obitelj, prijateljice i prijatelji. Poslije sam shvatila da moram početi život organizirati racionalno, a ne kao što sam prije živjela iz dana u dan, radeći uvijek najmanje dva posla istovremeno, od Stojedinice, Studentskog lista, Vijenca, Zareza, za Algoritam, pa u gradskoj politici… i mislila da ću ja to sve uspjeti napraviti. I da se ne moram brinuti za neku tamo nesreću. Ni sad nemam osjećaj straha, ali mnoge stvari mijenjam.

U kojem ste trenutku primijetili da je alkohol stvar koju ne možete kontrolirati?

- Kad sam shvatila da mi je alkohol potreban da se opustim, socijalno pijenje za opuštanje. Kad je to jedini način da se opustiš, onda nešto ne valja. Shvatila sam to kad sam vidjela da se od posla ne mogu opustiti ni na koji drugi način.

Što mislite o Nini Obuljen, mogućoj ministrici kulture?

- Još kad se tražila zamjena za ministra Biškupića, u nekoliko navrata govorila sam da je Nina Obuljen najkvalitetnija kandidatkinja za to mjesto. U ovom trenutku ne bih tome ništa dodavala, ne bih htjela da joj moja preporuka bude prepreka, s obzirom na činjenicu da postoji desno krilo HDZ-a kojemu se ona sigurno ne čini idealnom. Radila je u Ministarstvu, poznaje sustav, poznaje Europu i teorije kulturnih politika.

Cijeli intervju pročitajte na portalu Jutarnji hr.