test

ZAROBLJENI NA NOVOM ZELANDU 'Morali smo unajmiti stan, tjeskoba i panika su nadrealni...'

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Privatna arhiva
Zasigurno je grozno oboljeti od koronavirusa, grozno je biti u samoizolaciji i općenito prikovan kući, ali posebno groznim se doima zateći u stranoj zemlji iz koje se ne može nikud zbog koronavirusa.

Dogodilo se to dubrovačkoj povjesničarki umjetnosti i profesorici na Odjelu za restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku Sandri Uskoković i zagrebačkom redatelju te osnivaču kazališta Bacači sjenki Borisu Bakalu, koji su se u jeku pandemiološke krize za ne faliti zatekli na "kraju svijeta", u Novom Zelandu.

Za Dubrovački dnevnik oni su ispričali svoju priču, više kazavši i o tome kako teče borba s bolešću virusa Covid-19 i na južnoj hemisferi.

KRENULI NA PUT PRIJE MJESEC DANA

- Prije Novog Zelanda bili su u Australiji.

Privatna arhiva

Osnovni razlog je Erasmus+ KA107 program Sveučilišta Dubrovnik sa University of Western Australia (Perth) koji je bio okosnica za daljna predavanja na University of Sydney (School of Architecture & Design) i zaključno na Victoria University (Wellington, Novi Zeland). Naravno, u nekom drugom, podsvjesnom planu, ako govorimo filozofski, je bila motivacija želja da se otkriva novi svijet (druge kulture i znanjâ). Ujedno smo predstavili rad i istraživanja Bacača Sjenki te imali brojne stručne sastanke za nove projekte i suradnje, kako u Hrvatskoj, tako i u Australiji i Novom Zelandu. - govore.

- Čini nam se da smo krenuli prije nekoliko godina, a zapravo smo krenuli prije mjesec dana, ali se toliko toga dogodilo da izgleda kao da smo već godinama na putu. Sve se toliko izmijenilo, čini se, za sada, da kao da se nalazimo u nekom drugom povijesnom razdoblju. Neke stvari koje su bile jučer jako važne nam se čine privremene ili sad već zauvijek nebitne. Kod nas u Hrvatskoj se nije osjećala nikakva histerija tada u veljači kad smo kretali. Jedino upozorenje je bilo stiglo iz Australije, kao, pa zar letite preko Azije, preko Singapura, pa znate li što se tamo događa, pa smo tako u jednom trenutku pokušali promijeniti karte na transfer na Bliskom istoku, ali to je bilo neizvedivo i preskupo pa smo odustali. - napomenuli su.

Na konstataciju kako je ubrzo krenula pandemiološka kriza preciziraju kako to nije krenulo odmah iako je bilo "prvih naznaka nekih obazrivosti i kontrole već u Perthu gdje su održali dva predavanja".

ODJEDNOM JE BUKNULA PANIKA

- No, nije bilo nekog većeg pritiska: išli smo u posjete ljudima doma, upoznavali njihove roditelje, sve što se sada čini kao nekakav san, neko davno svršeno vrijeme. Sama Australija nas je očarala divljinom i neobičnošću i flore i faune. Imali smo odlične vodiče, prijatelja arhitekta Romesha Goonewardene s kojim smo pravili i izlete u prirodu, divljinu, u posebne divlje parkove i botaničke krajolike tako da nam je srce stalno bilo puno i skoro da nismo mislili da Covid-19 uopće postoji. S obzirom da je Australija imala u veljači jako mali broj zaraženih – službeno – nije postojao neki veliki pritisak i išlo se van i u društvo posve normalno. Jedino je pred kraj našeg boravka, Sveučilište u Perthu otkazalo sva međunarodna putovanja. - kažu.

- Stvari su se radikalno promijenile kad smo došli u Sydney. Mislim, ne u našem užem krugu, ali se u vijestima počeo osjećati pritisak i onda je odjednom, skoro preko noći, buknula panika: ljudi su ispraznili dućane, nestalo je toalet papira, a i dućani s municijom su se ispraznili. Mislili smo da je sve jedna neslana šala, a pogotovo ovo s municijom, iako smo bili svjesni da se nalazimo u zemlji -kreatoru filma Mad Max.

Privatna arhiva

Zanimljivost tog boravka u Australiji je i ta da smo bili u posjeti na ranču u zapadno-australskoj pustinji kod našeg prijatelja arhitekta Rene van Meuweena i da nam je on tada pokazao svoju kolekciju automobila među kojima su i dva kao iz filmova Mad Max jedan i dva. Tada smo se šalili s time i što nas čeka, ali kao da je to bio neki znak onoga što će se dogoditi poslije: od te prvotne panike u Australiji, pa do nadrealne tjeskobe i panike koja nas prati od prvog dana dolaska u Novi Zeland.

Prava kriza zatekla ih je u Novom Zelandu.

- Ovdje smo jer smo trebali održati dva predavanja o arhitekturi i baštini.
Borisov sin Adrian koji već dugi niz godina živi na Novom Zelandu i bavi se filmom, računalnim igrama i cloud computingom nam je iznimno pomogao oko traženja smještaja i upoznavanjem kako „stvari ovdje funkcioniraju“ i doista ne znamo kako bi uspjeli naći krov nad glavom bez njegove pomoći. Od 13. ožujka, tj od dana dolaska pa do danas, svakim se danom u suludom preskakanju informacija od veleposlanstva, raznih avio kompanija te s bombardiranjem raznim lokalnim i svjetskim političkim odlukama, mijenjaju i naše odluke, raspoloženja, stanja svijesti što nas čini iznimno tjeskobnim jer nismo „doma“ i naš je povratak ili boravak krajnje neizvjestan. - objasnili su.

- Naime, prvo nam je bio uskraćen povratak u Australiju odakle smo se trebali vratiti za Hrvatsku. A da smo se i uspjeli vratiti morali bismo kod njih u karantenu na 14 dana što bi sigurno spriječilo naš povratak da je i bio fizički moguć. Uz tešku muku promijenili smo karte s odlaska iz Sydneya u odlazak iz Aucklanda i odmah zbog toga kupili karte Wellington Auckland. Tada su nam otkazali prvo predavanje u gradskoj galeriji Wellingtona. Tom smo se događaju vrlo radovali jer se radi o jednoj od najvažnijih gradskih ustanova u Wellingtonu i očekivali smo brojnu i stručnu i zainteresiranu publiku. Onda nam 18. ožujka javljaju iz Hrvatske da postoji mogućnost i da nam let Singapore Airlines 30. ožujka bude otkazan, zovu nas u 3 ujutro, bude nas i traže da se odlučimo jer postoji, možda neki let 19. ožujka. Dana 19. ožujka je zakazano predavanje na Victoria University koje treba odraditi jer zbog toga smo došli. Nismo znali što da radimo, trebalo je da se usred noći spakiramo, nađemo neki prijevoz do Aucklanda i navrat nanos otputujemo – što je bilo ravno ludilu. Odlučili smo da pričekamo. - rekli su Sandra i Boris.

JEDVA PRONAŠLI SMJEŠTAJ

- Na Victoria University, koje je bilo prilično pusto održali smo predavanje 19. ožujka pred razumljivo malobrojnom, ali oduševljenom publikom. Svi su sjedili na metar dva jedan do drugoga. Dva dana nakon toga novozelandska vlada najavljuje totalnu karantenu, zabranjuje međugradsko kretanje i put, sve upućuje na takozvanu socijalnu distancu i samoizolaciju iako je broj zaraženih još uvijek manji od 100. Tada i Singapore zatvara granice i zabranjuje tranzitne letove. Postaje nam jasno da smo zarobljeni. Od 23 do 30 ožujka tražimo smještaj, pišemo na mnoge adrese pa čak i na hrvatski kulturni klub u Wellingtonu koji nas potpuno ignorira. Pokušavamo preko prijatelja iz NZ dobiti neke podatke o mogućem smještaju, ali svi su u panici zbog lock-downa i svi se nekako okreću svojim problemima. Očekuje ih gubitak oko 500.000 radnih mjesta u NZ. Razmišljamo čak tada da se prebacimo u Auckland jer, paradoksalno, iako je Wellington glavni grad, sve ga zaobilazi, filmska industrija, biznis, pa čak i avio kompanije. Svi važni letovi su iz Aucklanda ili Christchurcha. Ali nažalost upravo zbog lock-downa svi domaći letovi su rasprodani. I tako odlučujemo ostati u Wellingtonu. - kažu.

- Prvi upiti za smještaj na Airbnb uz objašnjenje da smo iz Hrvatske, da smo zarobljeni ovdje, da mislimo ostati mjesec ili više ne izazivaju sućut iznajmljivača, ostaju pri cijenama koje su imali prije. Neki se kasnije javljaju, cijenjkaju, ali svejedno za nas su te cijene nedostižne. Radimo kalkulacije, i zaključujemo da budući da moramo početi raditi na projektima i predavanjima u Hrvatskoj, da ćemo morati često biti budni po noći, ponekad u ista vremena i dakle na zoom-u, Whatsappu ili Skypeu da moramo imamo barem dvije odvojene prostorije za rad, barem kuhinju i sobu. Tražimo i nalazimo stan za čiju bi cijenu u Zagrebu dobili dva, cjenjkamo se i na kraju, čak izvan Airbnb dobijamo cijenu koju, ako računamo da moramo mjesec dana ostati , zajedničkim snagama, a uz skroman ostali život bez društvenog dodatka, mooožda možemo podnijeti, pa se na kraju odlučujemo na posudbu novca i najam. U stan dolazimo, 30 ožujka, a u njemu rusvaj: prošli stanari ostavili hrpu smeća, razvaljena vrata u vrt i prozor, a stan, valjda u panici lock-downa čistači nisu sredili, te kontaktiramo vlasnika koji nam uz ispriku daje komforniji stan u blizini. - pojasnili su.

Odgovaraju na pitanje kako onda sad izgleda svakodnevnica u Novom Zelandu.

- „Menjamo dan za noć“, rekla bi Ekatarina Velika, Magi Stefanović i Milan Mladenović. Spavamo po danu. Svaki dan, kad stignemo protegnemo noge sat ili dva uz fizičku udaljenost prema ostalim šetačima. Sandra ima predavanja sa studentima u Dubrovniku, a Boris sastanke, probe, dogovore oko projekata s njegovim kolegama i suradnicima iz Bacača Sjenki. - istaknuli su .

Što se tiče općenite situacije na području Oceanije s koronavirusom pojašnjavaju da se svaki dan ona mijenja.

- Više je od 1000 zaraženih što u prenesenom znači da ih je 10.000, ali još uvijek najveći broj ih je u Aucklandu. Pratimo sedam različitih mapa razvoja Covid-19 u svijetu i posebno one u Singaporu, jer preko njega bismo se trebali vratiti. Pratimo i Novi Zeland, jer smo tu i treba znati kolika je razina opasnosti i izloženosti, kao i Hrvatsku, da znamo u što se možda vraćamo ali i SAD, jer je tamo vrtoglavi uspon pandemije. - dodaju.

Privatna arhiva

- Ne znamo nikoga osobno ovdje tko je zaražen. Nekoliko nam je prijatelja po povratku iz inozemstva bilo u samoizloaciji, ali nitko nije obolio. Ljudi su disciplinirani, iako ih ima dosta i na ulicama čim malo izađe sunce. Više dana je kiša padala cijeli dan vodoravno, a real feel je bio 4 stupnjeva celzijusa. Užas. Malo nas je strah ako budemo morali ostati radi zime koja nadolazi, a mi smo ovdje došli s ljetnom i lakom jesenjom robom. Što se tiče karantene, sve osim bolnica, apoteka i dućana s hranom je zatvoreno. Nema skrivenih lokala koji su otvoreni. Alkoholna pića se jedino mogu naručiti preko Interneta i to do 3 litre, ali je gužva ogromna pa su stranice tih dućana također sad zatvorene. Ljudi se voze autima, ali rijetko, nema policije na ulicama i nitko ne upozorava ljude da ne smiju van, ali čini se da se većina pridržava toga. Malo je pusto i ponekad se osjećamo kao Pale sam na svijetu u Wellingtonu, a onda odjednom sa svih strana, biciklisti, trkači, starci s djecom. Zanimljivo je da kako je Wellington užasno rastegnut teritorijalno grad i sav na brežuljcima i udolinama da javni prijevoz još vozi iako je on često najveći rasadnik zaraze. Mi ga ne koristimo, nosimo maske i rukavice, koje koristimo ako idemo u dućane ili apoteku. Ljudi se izbjegavaju, ali smješkaju na ulicama i u parkovima. U manje dućane se ulazi samo po jedan a u veće nakon određenog vremenskog razmaka i čekanja u redovima na udaljenosti od dva i više metara. Parkirališta su zatvorena u velikim samoposluživanjima da mogu redove imati pod kontrolom. - riječi su Sandre i Borisa.

SVAKI DAN PRIČAJU SA SVOJIMA

Jasno, prisutna je i velika briga za roditelje i obitelj u Hrvatskoj, kako oko ove bolesti pa tako i potresa u Zagrebu.

- Strašno smo zabrinuti za sve. Za vrijeme potresa bili smo u razgovorima s prijateljima koji se rano bude tako da smo sve pratili skoro u direktnom prijenosu. Užasno smo tužni što je Zagreb tako uništen. Teško nam je da toliko naših prijatelja i kolega ostalo bez stanova. Imali smo sreću da nitko do naših bližnjih i obitelji nije u toj situaciji. Samo neke manje nezgode i oštećenja koje u ozračju drugih koji su izgubili sve ne znače skoro ništa. Pokušavamo se uključiti u inicijative koje su u tijeku u Zagrebu preko Interneta. Sandra prati situaciju u Dubrovniku i često se čuje sa roditeljima. Znamo sve o zaraženima u Hrvatskoj, a pogotovo u Dubrovniku i Zagrebu i svaki dan pričamo sa svojima. Što bi da nema interneta ne možemo ni zamisliti. - rekli su.

Odgovaraju i na pitanje o daljnjoj perspekivi, koliko očekuju da bi tu trebali ostati.

- Iskreno rečeno ne znamo. Situacija se svaki dan mijenja i pomalo smo histerični zbog toga. U kontaktu smo s hrvatskim veleposlanstvom u Canberri i oni nam pokušavaju naći mjesto u nekom povratničkom avionu Njemačke ili Austrije jer je preko 12.000 Nijemaca i preko 4.000 Austrijanaca ostalo ovdje zarobljeno. Ima i drugih turista ili poslovnih ljudi iz Europe koji se ne mogu vratiti. Tek je u subotu novozelandska vlada stavila te "zarobljene" strance na listu prioritetnog kretanja po zemlji tako da sada možda možemo početi planirati odlazak, ali traže garanciju da odlazni let iz Aucklanda ili Christchurcha postoji i da je osigurano mjesto na njemu. Nama je teško jer Air New Zealand ima politiku da te letove povratničke najavljuje samo 24 sata prije odlaska, a mi onda moramo sve ostaviti, naći vezu za Auckland koji je 10 sati vožnje autom po cestama opasnim za Europljane, spakirati se i odmah krenuti. Problem je što ti takozvani humanitarni letovi su komercijalni tako da mi i svi putnici moraju ponovno kupiti karte za njih. Slijeće se u Frankfurtu ili Beču gdje treba onda naći odmah vezu za dalje jer Nijemci tj Austrijanci ne dozvoljavaju ostanak. Tako se naše raspoloženje kreće od smiraja ostanka ovdje dok se kao stvari ne srede, do panike jedne ili druge ili treće varijante putovanja. Mi teoretski imamo rezervirane karte za 2. svibnja preko Singaporea za Amsterdam i dalje za Zagreb, ali su nas iz kompanije prekjučer (3. travnja) obavijestili da trebamo oko 3.500 kn svaki nadoplatiti za tu rezervaciju. Pitali smo mogu li nam garantirati da ćemo poletjeti, a oni su rekli da za sada ne mogu, te ako želimo držati rezervaciju moramo tu svotu platiti, inače nam ostaje samo neiskorišteni voucher za neki drugi, kasniji let. Kada bi taj let bio, to pak ne znaju reći. Sada smo s njima u pregovorima i na Facebooku i preko mejla pa možda se i nešto i ostvari, ali sve je i dalje neizvjesno. Tako da smo stalno na iglama, u stresu. Da nije svega toga ovo bi bilo sigurno jedno od najljepših putovanja u životu, ovako, kao da nismo ovdje. - zaključili su Sandra Uskoković i Boris Bakal.

Popularni Članci