Nakon više uzastopnih pokušaja europskih promatrača da kroz razgovore o mirnom rješavanju problema privole JNA da se suzdrži od pokreta kojima su u primirju zauzimali prostor, došao je trenutak za novu upotrebu argumenta sile, a JNA ga je iskoristila za ulazak u Cavtat, piše Oliver Pezo u knjizi o najtežim dubrovačkim ratnim danima pod nazivom Zagonetka Pobjede. Preko agresorskih medija stvarala se slika štetnosti primirja i potrebi daljnjih borbenih aktivnosti do konačnog sloma hrvatskog otpora. Nasilje, bahatost i  nestrpljivost pokušavali se opravdati na sve načine, stalno su izmišljali nove, ničim dokazane tvrdnje koje su trebale pokazati ispravnost poteza koje je JNA vukla ignorirajući sve dogovore, piše Pezo. 

Cavtat je okupiran „jer je netko pucao na patrolni brod u prolazu“, a vojni pokreti prema Dubrovniku su se nastavljali zbog „poziva građana da ih JNA oslobodi“. Takve izlike bile su jasan pokazatelj da Dubrovniku slijedi razdoblje novih patnji i razaranja. 

Prvi službeni pregovori između predstavnika JNA i dubrovačkih civilnih i vojnih vlasti trebali su biti održani 12. listopada kod dubrovačkog aerodroma uz posredovanje promatrača EZ-a. No, ovi su pregovori odgođeni. Arogantna izjava admirala JNA Milana Zeca kako „ustaše nisu u stanju da nadziru vlastite jedinice“ bila je nehotična potvrda i njegovo nesvjesno priznanje o tome tko organizira i nadzire sustavnu pljačku i paljevinu Konavala. Pregovori su ipak održani 13. listopada, pokušavalo se spriječiti ulazak JNA u Cavtat zbog velikog broja civila, a ukazivalo se na brojne humanitarne probleme koji pogađaju civilno stanovništvo cijelog dubrovačkog kraja.

 JNA je nastupala ultimativno, osjećala je svoju premoć i tražila način kako da uz što manje vlastitih žrtava i što čistijeg obraza pred međunarodnom zajednicom isposluje predaju dubrovačkog područja. No, takav nastup nije prolazio, naročito nakon što su 15. listopada za vrijeme tekućih pregovora u Močićima, unatoč dogovorima i zaključcima, krenuli u vojnu okupaciju Cavtata, a gdje su sami promatrači postali svjedoci na koji način, lažima, obmanama i silom, postupa JNA, otkriva se u knjizi.

Dana 15. listopada 1991. u 11:00 jugoslavenska narodna armija okupirala je Cavtat i našla se pred vratima opkoljenog Dubrovnika. Granatiranje najbližih sela počelo je još ranije, a agresija se zatim proširila na Grudu i Čilipe. Uslijedile su pljačke i razaranja. 

PRVE SLIKE

U okupiranom području nastale su i prve ratne slike Konavala i Župe dubrovačke za koje je zaslužan Tomislav Žanetić, tada hrabri 47-godišnjak, suprug i otac dvoje sinova. Žanetićevi prvi susreti s fotografijom događaju se kada mu je stariji sin imao četiri godine. Iz Njemačke je nabavio aparat i počeo snimati veselje - dječje rođendane. Nešto potpuno drugačije od onoga gdje će ga njegov fotoaparat odvesti godinama kasnije.

Iako se nije nadao da će fotoaparatom bilježiti jedne od najgorih slika ljudske zlobe, ali i boli, njegove slike ipak su danas vrijedna uspomena povijesti, kako se nikad ne bi ponovila u budućnosti. U jednoj je situaciji pomislio da ode snimati, da bi mogao, kako kaže, nešto korisno napraviti. „Nisam bio miran, niti ravnodušan, ali kada sam se već odlučio nisam se bojao, nema tu neke priče, odlučio sam ići. Nitko nije znao da idem, ni žena, ni djeca, oni su bili u Dubrovniku“, govori Žanetić toliko skromno o svome doprinosu.

„Prvi snimci su bili poslije priznanja Hrvatske. Jedan svećenik mi je rekao za vrijeme policijskog sata kako su četnici ušli u crkvu sv. Nikole u Čilipima i da su napravili velike štete. Nisu poštivali relikvije, divlja horda je ušla i polomila vrata. I onda sam, kada mi je on to rekao, pomislio - zašto ne bih ja pokušao doći do Čilipa. Puteljkom od Cavtata do Čilipa otišao sam do crkve. Fotoaparat sam spremio u bursu, kao da idem na plivanje, zamotao ga u šugaman“, objašnjava. U jednom trenutku čuje auto, vojni džip, i vidi trojicu kako izlaze. „Promislio sam da će me uhvatiti. Sjetim se sakristije i trčim se tamo sakriti, ali krov je bio srušen od granate. Ovi su došli na vrata, a ja sam skriven u kutu. Nisu me vidjeli“, priča Žanetić o opasnim trenucima u kojima se nalazio pokušavajući snimiti slike okupiranog područja. Kada je ušao u crkvu zgrozio se. „Sv. Josipu su otkinuli glavu, Gospi su iskopali oči“, prisjeća se.

ŽIVOT U CAVTATU

„Prvo vrijeme se nije smjelo izlaziti, ali kasnije su nam dopuštali da idemo po kruh u pekaru i po vodu. I onda bi tamo u redu dok se čekala voda ljudi pričali  o noći prije. Gdje su došli, koga su pretukli, koga su odveli u Morinje“, priča Žanetić i dodaje kako je bilo nešto slobode, ali strah je bio prisutan uvijek, nije bilo sigurnosti.

U Cavtat je dolazio brod Aurora i slali bi Cavtaćani svojima u Dubrovnik nešto voća, povrća. To je bilo dozvoljeno jer bi se napravila kontrola paketa. Tim brodom, na najneobičniji način putovale su Žanetićeve fotografije koje su čekale objavu kako bi svijet vidio razaranja okupiranog područja. „Imao sam prijatelja u Dubrovniku, on bi sačekao pošiljku. Fotografski film sam malo omotao u plastičnu kesicu, pa ga spremio u marmeladu i to bi pošlo u Dubrovnik. Snalazio sam se kako sam znao“, priča Žanetić. Tako su objavljene u Dubrovačkom vjesniku prve fotografije okupiranog područja, tada naravno, bez potpisa. Fotografije su potpis dobile tek kasnije, kada je dubrovački kraj oslobođen i kada je bilo sigurno za Žanetića reći kako je on čovjek iza objektiva koji je svijetu pokazao razorene, opljačkane i spaljene Konavle i Župu dubrovačku.

„TOMO MOJ, GOTOVO JE“

Snalazio se svakako, ali mu je najvažnije bilo napraviti snimke. Nije razmišljao o tome koliko je opasno i što se sve može dogoditi. „Kad sam se odlučio u to ući, ušao sam“, govori. „Išao sam snimati Orlando, tada sam snimio Župu dubrovačku. U povratku me zaustave Crnogorci. Pomislio sam - Tomo moj gotovo je, otpjevao si svoje. A ovi dolaze i pitaju imam li benzine. Dao sam im benzine, sretan da sam prošao lišo. Aparat je tada bio kao da si nosio oružje, moj je bio ispod sica“, priča.

„Kada su došli UNPROFOR-ci u hotel Supetar na sastanak, specijalci koji su osiguravali područje noć prije su bili pijani pa su zakasnili. Ja sam snimao UNPROFOR, a onda su došli, i kad sam vidio da se približavaju tad sam pobjegao. Pokušali su mi prepriječiti put. Preskakao sam po tri skalina, a oni su vikali – stoj! Nisu pucali jer su tu bili UNPROFOR-ci, svjedoci“, kaže. Fotoaparat je u bijegu bacio u travu, ako uhvate njega, da nije s aparatom, ali uspio je pobjeći. Nekoliko dana nije izlazio iz kuće, stalno je iščekivao kada će doći. Međutim, nitko nije došao pa je izašao i vratio se po aparat. Taj film nije preživio, bilo je rose, pa se smočio i nije ga se moglo iskoristiti. 

Jedan vikend kada je dozvoljeno da se sastanu obitelji koje su bile razdvojene u Dubrovniku i Cavtatu, došao je Tomislavov mlađi sin. „Crnogorci su srušili helikopter Gazela u kojem je bio zapovjednik Boke, kapetan bojnog broda, Krsto Đurović. On je bio protiv rata. Išao je vidjeti s helikopterom područje Čilipa, Cavtata i Župe i srušen je. Kako sam ja to znao, rekao sam sinu da idemo vidjeti. Nigdje nikoga nije bilo, a helikopter je tamo ležao, napravio sam nekoliko snimaka Gazele i zovem sina da idemo. A on otkida pojas za vezivanje zapovjednika. Nožićem, mali, kao nestašno dijete, otkida pojas, dok ga ja požurujem“, dodaje kako je tada pogriješio, ali kaže, nije gledao koliko je nešto opasno u to vrijeme. Taj pojas danas se nalazi u Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik.

OKUPATOR SE POVUKAO

Cavtat je dočekao slobodu sredinom listopada 1992. godine. Žanetić nije samo poznat po svojim fotografijama, napravio je on i još nešto zbog čega će se njegovo ime pamtiti. U Plat je otišao gondolom 18. listopada javiti kako je Jugoslavenska vojska napustila Cavtat. 

„Puhalo je jugo i užasno je nevrijeme bilo. Dan prije su otišli iz Cavtata, a meni je bilo čudno kako naši ne dolaze, navečer oko pet sati sjeo sam u gondolu i otišao do Plata po najvećem nevremenu kada ni trajekt nije mogao doći. Prošao sam i kroz minsko polje. Imao sam sreću jer sam završio turističku, a to su preveli u vojsci na tehnička, pa su me stavili da budem pirotehničar“, govori kako mu je te noći to pomoglo jer je otprilike mogao znati gdje bi mogle biti mine.

„Onda su me odveli u Dubrovnik. Bobetko me tu večer primio. Održali su brzo sastanak. Dao mi je ruku, a  ja sam mu rekao kako nisam mogao vjerovati da ću imati čast upoznati tako velikog čovjeka, i suze su mi potekle, nisam se mogao suzdržati“, priča Žanetić kako je onda u kabinetu prenio Bobetku vijesti o situaciji u Cavtatu.

Ni Žanetić nije bio pošteđen zla agresora. „Došli su noću, u ponoća negdje, i do 1 sat i 20 minuta su me tukli, ubijali su Boga u meni. To je bilo 10-ak dana prije odlaska, prije nego što su napustili Cavtat“, kaže Žanetić koji ni danas ne zna zašto su to napravili. Je li to bilo iz čista mira ili je netko imao nešto protiv njega, ni danas ne zna, kao ni to je li itko od agresora u nekom trenutku saznao ili posumnjao u ono što on radi. Priča  kako su mu kasnije neki priznali kako su pokušavali pronaći tko te slike radi, ali nisu mogli vjerovati da je taj netko došao toliko blizu i snimao, baš kako je Žanetić to radio. Njegov fotoaparat Rollei 35 danas se čuva u Muzeju Bukovac u Cavtatu.

Iz specijalnog izdanja Dubrovačkog dnevnika povodom 30. obljetnice herojske obrane grada Dubrovnika